Psihologija, psihoterapija i psihijatrija: iako tri različite znanstveno utemeljene discipline, sve u sebi imaju riječ psyche, što na grčkom znači duša. No, nekako, putem, tijekom desetljeća i stoljeća duša se izgubila iz fokusa proučavanja našeg unutarnjeg svijeta.
Kada imamo psihičke teškoće, stručnjaci se rijetko kada bave našom dušom i duhovnim potrebama – jer to ne pripada u sferu znanosti. Sve se spomenute grane na svoj način bave time kako funkcionira naš um i naša ličnost te ograničavaju li nas te unutarnje psihološke strukture u svakodnevici i međuljudskim odnosima. Malotko nas pita o dubljim mističnim doživljajima te osjećamo li dublji smisao ili pripadnost nečemu većem od nas samih.
No, trebali bi, barem u zdravstvenom sustavu. Naime, istraživanja provedena na američkom sveučilištu Duke pokazuju da osobe koje sebe smatraju spiritualnima - dakle imaju osjećaj povezanosti s nekom višom silom - imaju veće samopouzdanje, osjećaju veću sućut i čvršću povezanost s drugim ljudima.
Osim toga, osobe koje su religiozne imaju bolje mentalno i fizičko zdravlje, niži krvni tlak te dulje žive. Znanstvenici nisu sigurni polučuje li ovaj efekt sam duhovni doživljaj ili podrška i povezanost koje ljudi imaju zbog pripadnosti religijskoj zajednici, no pozitivan utjecaj je neosporiv.
Individualni doživljaj
Duhovnost je vrlo individualna. Za nekoga znači vjerovanje u Boga i sudjelovanje u religijskim ritualima, za druge duboka spiritualna iskustva bezgraničnosti, povezanosti i jedinstva.
Da je ovakvo iskustvo potpuno stvarno pokazuju i studije provedene na sveučilištu Yale u kojima su skenirani mozgovi ljudi tijekom takvih spiritualnih doživljaja.
Pokazalo se da je dio mozga kojem se pripisuje mogućnost doživljavanja sebe i vlastitog položaja u prostoru imao značajno manju aktivnost što bi moglo ukazivati da se tijekom ovog iskustva ljudi ne osjećaju kao odvojena, izolirana bića nego povezana sa svime što postoji.
I možda nam pri psihičkim tegobama ova povezanost s unutarnjim duhovnim temeljima upravo nedostaje. Ne tako davno su se mentalni poremećaji nazivali duševnim bolestima, možda upravo zato što zbog manjka ove svjesne veze naša duša, onaj najdublji dio nas, pati.
U savjetodavnom radu s klijentima nerijetko se pojavi zanimljiv fenomen – ljudi usred nezamislivih izazova, unutarnjih sukoba i kolapsa naiđu na unutarnju snagu, vodstvo i jasnoću koju ne mogu povezati s uobičajenim „mjestima“ svoje psihe s kojima se inače identificiraju. S tog mjesta dolazi povjerenje, smisao i osjećaj smjera u životu.
Ljudi često ne mogu definirati što je to iskustvo, no osjećaju ga vrlo jasno – često je praćeno mirom i osobnom moći. Iako ovo iskustvo može biti kratkotrajno, ono briše oštru granicu između dubinske psihologije i duhovnosti. Jer takvo iskustvo, ako se ponavlja, utječe i na naše obrasce ponašanja, osjećaj sebe i samopouzdanja te pronalaženje svojeg mjesta u svijetu.
Duhovnost kao pomoć
Možda se čini da duhovnost nema mjesta u savjetodavnom i psihoterapijskom radu, no čak i mnogi autoriteti u psihologiji i psihijatriji to osporavaju. Poznati psihijatar Viktor Frankl, autor psihoterapijskog pravca logoterapije, koji je ujedno preživio strahote holokausta, naglasio je kako osjećaj smisla i otkrivanje dubljeg značenja života smanjuje patnju.
Psiholog Abraham Maslow, koji je definirao dobro poznatu piramidu potreba, podučavao je da na vrhu piramide stoji samoaktualizacija, što podrazumijeva realizaciju svih naših ljudskih potencijala, a među njima je svakako duhovna dimenzija postojanja.
