Međunarodni dan žena obilježava se, 8. ožujka, tada se slavi njihova ekonomska, politička i društvena dostignuća, no naglašava se i potreba pune ravnopravnosti žena u društvu.
Dok neke od nas imaju tu ludu sreću da su priznate i cijenjena na poslu, a jedina bitka za ravnopravnost koju vodimo je u vidu povremene rasprave sa svojim muškarcem oko raspodijele kućanskih poslova, neke žene žive život podčinjene i maltretirane pod sferom muške dominacije koja se nerijetko vrlo perfidno maskira. Između ostalog, zabrinjavajući je porast trendova poput tzv. "tradwives" (od eng. traditional wives – tradicionalne supruge). O svemu tome razgovarala sam s borkinjama za ženska prava koje ne treba posebno predstavljati, Sanjom Sarnavkom i Anom Pecotić.
Zašto, po vama, žene još nisu ostvarile punu punopravnost u društvu, globalno gledajući?
Sarnavka: Jednostavan je odgovor. Zato što se za sve treba izboriti, a mnoge žene misle da ne treba stvari mijenjati ili nemaju snage za dizanje glasa. A oni koji imaju privilegije dobrovoljno ih se nisu spremni odreći. Štoviše, vidimo već duže od desetljeća kako su ultrakonzervativci zbili redove, dobili zavidna financijska sredstva i trude se žene gurnuti dva stoljeća unatrag. Na ženskom besplatnom radu počiva ekonomski sustav. Demografska obnova traži žene koje će rađati podmladak bez suvišnih pitanja. Još je duga borba pred nama.
Pecotić: Jer se borci za muška prava predano trude da ženska prava vrate na originalne postavke – dakle da ih žene uopće nemaju – od prvog trenutka kad su žene dobile ikakvu samostalnost, poput mogućnosti da rade, da imaju svoje bankovne kartice, da se razvode bez navođenja razloga i tako dalje. Jedina funkcija žena je dugo bila služenje muškarcima, a takve se privilegije nitko ne želi odreći. Osim toga, kapitalizam i patrijarhat počivaju, između ostalog, na neplaćenom kućanskom radu žena i eksploataciji njihove reproduktivne funkcije.
U kojem segmentu društva su žene najpodcjenjenije?
Sarnavka: Gotovo u svakom području vidimo da je različit odnos prema muškarcima u odnosu na žene. Svugdje su manje plaćene za posao jednake vrijednosti. Ali, svakako je najgora situacija u privatnoj sferi – besplatno obavljanje kućanskih poslova, njega i skrb o djeci i starijima još uvijek je na plećima previše žena. O rodno uvjetovanom nasilju da ne govorim.
Sanja Sarnavka
Pecotić: Teško mi je izdvojiti jedan. S velikom će se diskriminacijom žena danas susresti na radnom mjestu od trena kad postane majka, a još će gore proći u procesu razvoda ako je bila u braku s nasilnikom. U mizoginom društvu u kakvom živimo žene su naprosto uvijek krive i progrešne.
Biste li se usudili konstatirati da je društvo u kojemu su žene ravnopravne s muškarcima utopijsko?
Sarnavka: Ne nužno. Iako mi se povremeno čini da je distopijska 'Sluškinjina priča' također skoro pa uspostavljena. U manjim zajednicama moguća je realizacija potpune ravnopravnosti ili potpune diskriminacije, ali globalno vjerujem da se stvari kreću nezaustavljivo naprijed. Sve je više osviještenih žena koje zahtijevaju jednaka prava.
Pecotić: Danas svakako djeluje utopijski, ali ako sam išta naučila u životu, to je da je baš sve moguće, pa i društvo u kojem su žene ravnopravne, ali mislim da će zahtijevati neke radikalnije mjere, poput odbijanja rađanja.
Kakav je, po vama, položaj žena u hrvatskom društvu danas?
Sarnavka: Loš u mnogo aspekata. Nasljedstvo socijalizma osiguralo je ženama obrazovanje od kojeg svaka promjena mora krenuti. Jednako tako i zapošljavanje. U politici vidimo sve više izvrsnih, moćnih političarki, uglavnom u manjim strankama. U velikima su žene još uvijek pozadinske, zadužene za kimanje i divljenje vođama, odrađivanje neseksi poslova. Nasilje je ogroman problem. Društvo ni država ne reagiraju na pravi način – nema u obrazovanju kvalitetne edukacije koja prevenira, nema kažnjavanja nasilnika na odgovarajući način, a izostaje i kvalitetna podrška žrtvama. Institucionalnom nasilju svjedočimo na svakom koraku.
Pecotić: Strahovito loš. Čini mi se da je gori nego kad je moja majka bila mojih godina. Dovoljno je da kažem jednu stvar – žene se danas u Hrvatskoj ne mogu zaštititi od muškaraca koji ih zlostavljaju, čak ni kad se rastanu. Ako žene i njihovu djecu ne možemo zaštiti ni od nasilja, ako je važnije da žena ostane u braku nego da je muž ne zlostavlja, o čemu dalje uopće govoriti?!
Koje su najčešće poteškoće na koje žene nailaze u hrvatskom društvu?
Sarnavka: Mi smo izuzetno patrijarhalno društvo, patrijarhalnije danas no što smo bili jučer. Mladi, obrazovani odlaze, a ostaju slabije educirani mladi ljudi i starija populacija. Utjecaj crkve je presnažan, a hrvatska katolička crkva sigurno se ubraja u izuzetno konzervativne. Postoje časne iznimke, ali ih je premalo. Vidjeli smo kako se ne kažnjavaju na adekvatan način pedofili iz crkvenih redova, ne diže se glas protiv rodno uvjetovanog nasilja, ali se straši rodnom ideologijom koja je postala bauk broj jedan za strašenje neukih. Molitelji pred bolnicama, molitelji na trgovima, marševi, podcasti o ženama koje su se pokajale zbog razvoda i htjele bi biti udane pa makar za nasilnika, kutija za bebe na neprimjerenom mjestu, traženje uvođenja anonimnih poroda, sve to treba pasti na teret žena koje postaju posve nevažne kao ljudska bića koja imaju pravo na izbor. Poslovična pasivnost građanki i građana i u ovom području je posebno bolna. Umjesto da su žene na cesti nakon što se ne smješta u pritvor nasilnik koji se iživljava na maloljetnicama, umjesto povorki u svim gradovima nakon užasnih femicida, u nas tišina i pomirenost s postojećim stanjem stvari.
Pecotić: Siromaštvo i nemogućnost zaštite od nasilja.
Ana Pecotić
Jesmo li mi žene možda krive za naš položaj u društvu?
Sarnavka: Sigurno ne, ali može se reći da smo dijelom odgovorne. Jer, ako mi još uvijek u najvećoj mjeri skrbimo o djeci, ako prevladavamo u obrazovanju, mogle bismo utjecati na mlade, prokazati neutemeljenost stereotipa, pokazati kako se gotovo globalno dogodila dramatična promjena u posljednjih sto pedeset godina. Ali, novac i politička moć još su uvijek u rukama muškaraca, a oni nisu spremni preuzeti brigu o svom donjem vešu, zahodskim školjkama… Vole u odijelima, s kravatama, odlučivati u što će se ulagati novac, a što će biti preskočeno kao nevažno. Svijet je danas opet, po ne znam koji put, izuzetno nesigurno mjesto za život i dugoročno planiranje budućnosti. Sve više novca ide u naoružanje, rat nam lebdi nad glavama. Ružno vrijeme svakako.
Pecotić: Žene sigurno nisu krive za položaj u društvu čija pravila su definirali muškarci i u kojem muškarci drže položaj moći. One koje i podržavaju ovakav sistem, čine to jer su indoktrinirane i jer naprosto pokušavaju preživjeti u sistemu koji funkcionira na njihovu štetu. Naravno da takav pristup u konačnici ne donosi ženama ništa dobro i ja ga najblaže rečeno ne podržavam, ali okrivljavati njih za to bio bi praktički victim blaming.
Kako komentirate moderne trendove poput tzv. "tradwives"? Ide li to u prilog borbi za ravnopravnost žena?
Sarnavka: Sve je to posljedica moći ultrakonzervativaca. Mnoge su plaćene za promociju i uzdizanje u nebo uloge majke i domaćice. Kada je to posljedica osobnog izbora, nemam primjedbi, ali sve dobro funkcionira dok su odnosi među supružnicima kvalitetni, neopterećeni predrasudama. Vidjela sam previše žena kojima su djeca odrasla i otišla daleko, a muževi našli ljepše i mlađe pa su ostale same, bez sredstava za život. I one koje su trpjele nasilje jer nisu imale kamo ni s čim. Kad bi se taj posao plaćao, kad bi osiguravao mirovinu, da bi reč rekla.
Pecotić: Naravno da ne ide, ali ide u prilog razotkrivanju spina da žena može istovremeno biti uspješna poslovna žena i majka. Ne može. To su dva posla, a dva posla se ne mogu obaviti u jednom danu, posebno kad jedan od ta dva posla traje 24 sata dnevno. U tom smislu ih čak razumijem – shvatile su da žena ne može "imati sve", pa su si odlučile olakšati život tako što će raditi jedan, a ne dva posla. Međutim, na taj način postaju potpuno ovisne o muškarcima, što ih dovodi u vjerojatno još gori položaj od žena koje rade dva posla. Nisu toga danas svjesne, ali ako i kad ih muževi slučajno odluče zamijeniti za novi model žene, dakle ako se rastanu, shvatit će to na vrlo bolan način.
Na čemu trebamo raditi kao društvo da žene budu cjenjenije i ravnopravnije?
Sarnavka: Na svemu: obrazovanju, medijima, budžetima, političkim programima, aktivaciji građanske svijesti, suprotstavljanju ultrakonzervativcima…
Pecotić: Bezbroj je stvari koje bismo trebali promijeniti, ali deklerikalizacija društva je svakako ključna, a i plaćanje reproduktivnog rada bi sigurno pomoglo.
POGLEDAJTE GALERIJU
POGLEDAJTE VIDEO: Hrvatska stručnjakinja Ana Pecotić o Gisele Pelicot: 'Nije ona ta koja se treba sramiti'
