'Otišla sam u Meksiko na operaciju kako bih izgubila kilograme i to je bila najgora moguća odluka u mom životu'

Image
Foto: plussizemodels / instagram

Leah se od osnovne škole bori s viškom kilograma, ali i s vlastitom mržnjom prema svome tijelu i samoj sebi.

23.2.2018.
8:45
plussizemodels / instagram
VOYO logo

"U osnovnoj sam školi prvi put počela aktivno mrziti svoje tijelo. Uvijek sam se osjećala većom od svih ostalih djevojčica i tada sam naučila da je moje tijelo 'loše'. Djevojčice koje su bile tihe, malene i mršave nazivali su lijepima, a ja nisam bila ništa od toga. I kao rezultat svega toga, prvi sam put otišla na dijetu.

Do srednje škole ne samo da sam mrzila svoje tijelo, već sam ga se i duboko sramila. Vidjela sam kako se ljudi prema meni zbog toga ponašaju drugačije - ostale su me djevojke tračale, a dečki su me gledali ili kao seksualni objekt kad bih bila mršavija, ili bi me izbjegavali kad sam bila deblja. Ali ja sam se, unatoč svemu, i dalje trudila biti 'savršena žena' - onakva kakva sam trebala biti prema standardima društva. Ne sjećam se na koliko sam točno dijeta bila do trenutka kad sam maturirala.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

A onda je fakultet donio nove izazove. Tijekom prva dva tjedna silovala su me dvojica muškaraca. Nakon napada bilo mi se jako teško nositi s posljedicama, a jedan od načina na koji sam mogla potisnuti te svoje osjećaje bila je - hrana. Uhvatila sam samu sebe u krugu prejedanja i okrivljavanja svog 'lošeg' tijela za sve što mi je u životu krenulo pogrešno. Kilogrami su mi, tijekom tog razdoblja, rasli i padali... Ali uglavnom - rasli.

Sa svojih sam 120 kilograma odlučila poduzeti drastičan korak

Image
Foto: Andréa Portilla / flickr

A onda sam 2011. godine, sa svojih 120 kilograma, napokon odlučila da mi je dosta propalih dijeta, kao i mržnje prema vlastitome tijelu. Pokušala sam s vježbanjem i dijetama, i obično bih izgubila nekoliko kilograma, ali bih ih onda ubrzo i vratila. A ako sam zaista htjela izgubiti ozbiljne kilograme, znala sam da se moram odlučiti na nešto ozbiljniji korak - na operaciju.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Imala sam nekoliko opcija, a odlučila sam se za vertikalni rukav gastrektomije, tip operacije gdje vam uklanjaju oko 80 posto želuca. Odabrala sam baš tu operaciju zato što nema nikakvih posljedica za crijeva; dok se kod većine drugih, sličnih operacija, u tanko crijevo ugrađuje bypass. Nakon toga mogu vam se javiti problemi s nedostatkom vitamina ili pak problemi sa želucem. S obzirom na moju povijest obolijevanja od poremećaja u prehrani osiguranje mi nije moglo pokriti operaciju, pa sam se odlučila na iznimno riskantan potez - otišla sam na operaciju u Meksiko i za nju iz vlastitog džepa platila 10 tisuća dolara.

Nakon operacije dva sam tjedna provela u užasavajućoj boli

Tjedan dana prije operacije morala sam proći takozvanu tekuću dijetu, i to je bilo grozno. No, osjećala sam se sjajno. Prvi put nakon jako dugo vremena osjećala sam da postoji nekakva nada. Napokon sam poduzimala nešto u vezi tog problema koji me cijeli život kočio. I iako sam bila pomalo uplašena, na tu sam operaciju gledala kao na neku vrstu svog ponovnog rođenja, kao na rješenje moje fizičke i psihičke boli.

Odmah nakon operacije osjećala sam užasnu bol koja je trajala otprilike dva tjedna. Nakon toga sam se, više - manje, mogla vratiti svom uobičajenom životu, ali pravi oporavak bio je itekako dugotrajan proces. Mogla sam jesti tek male količine hrane u jednom obroku, sve ukupno manje od tisuću kalorija na dan. Često sam se osjećala slabo i često bih doživljavala vrtoglavicu. No, ipak sam se osjećala dobro jer mi se činilo da operacija djeluje.

Tijekom te godine nakon operacije izgubila sam oko 45 kilograma i pala na 75. Sljedeće sam godine otišla na operaciju uklanjanja viška kože. No, ni te troškove nije mi pokrilo osiguranje, s obzirom da se takva operacija smatra plastičnom operacijom, pa sam za nju platila dodatnih 6 tisuća dolara iz vlastitog džepa.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Gubila sam kilograme, a drugi su mi ljudi svakodnevno dijelili komplimente

Image
Foto: Nathan Csonka / flickr

I dok sam ja zaista bila sretna s rezultatima, svi oko mene bili su ekstatični. Gdje god bih otišla svi su me hvalili i uzdizali u nebesa (netko me čak nazvao i 'herojem', kao da je gubitak kilograma isto što i spašavanje nečijeg života), a ja sam se zatim navukla na to. Htjela sam se svima svidjeti - a dokle god sam ja gubila kilograme, to se i događalo.

A zatim sam, polako, ponovno počela nakupljati kilograme. Ne sve, ali dovoljno da se to primijeti. U dvije sam godine dobila polovicu izgubljenih kilograma, a komplimenti su se zatim istopili, kao i moje samopouzdanje. Moj poremećaj u prehrani, s druge strane, nikad nije ni otišao, a onda se samo dodatno ubrzao.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Fizički sam trebala biti mnogo zdravija, ali se uopće nisam osjećala zdravijom. Mentalno, duhovno i emocionalno - bila sam gotovo mrtva. I dok je operacija zaista djelovala u smislu da sam zaista izgubila kilograme, na kraju sam imala osjećaj da je sve jedna velika propast. Na kraju sam se osjećala manje zdravom nego prije. Postala sam opsjednuta hranom i brojanjem svake kalorije, kolesterol i krvni tlak ostali su isti kao i ranije, a što je najgore od svega - ja samu sebe nisam voljela. Gubitak kilograma nije bila magična tableta ljubavi prema samoj sebi kao što sam smatrala da će biti. A što je još gore, čak sam se i malo više mrzila.

Na operaciju više nisam gledala kao na nešto spasonosno, već kao na nešto jako pogrešno

A onda sam jednog dana 2015. godine naišla na seriju My Big Fat Fabulous Life, koja se vrti oko života Whitney Way Thore, aktivistice koja ljude potiče na prihvaćanje vlastitih kilograma, i tada mi je nešto sinulo. U toj je seriji Whitney govorila o tome kako voli samu sebe. A ja sam shvatila da sam čitav svoj život stavila na čekanje zato što sam uvijek i sve povezivala s vlastitom težinom. No, ne moram čekati dok ne postanem mršava da bih bila sretna, mogu biti sretna i voljeti sebe baš ovakvu kakva jesam.

Od tog sam trenutka krenula u smjeru ljubavi prema vlastitome tijelu i učila o tome kako da se prestanem gledati u svjetlu savršenstva i počnem voljeti svoje nesavršeno, ali i dalje prekrasno tijelo. Čitala sam brojne blogove, knjige i postala prilično aktivna u raznim online zajednicama.

I dok sam se počela oporavljati od desetljeća mržnje prema vlastitome tijelu, počela sam na operaciju i svoju vezu s hranom gledati potpuno drugačijim očima. Svačije je iskustvo s ovakvim tipom operacija drugačije i neki ljudi nakon njih zaista dožive nevjerojatnu transformaciju svog tijela i zdravlja u pozitivnom smjeru. No, za mene, ta operacija nije bila spasonosna, već jako loša. Ja sam prvo trebala zarasti iznutra. Hrana nije bila taj neki neprijatelj kojeg moram pobijediti, a mršavost nije bila jedini ispravni put. Ja mogu biti sretna u vlastitoj koži i vrijedna ljubavi i poštovanja, neovisno o veličini i obliku moga tijela.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Napokon sam zavoljela vlastito tijelo i počela ga slušati, a ono mi je vratilo time što sam izgubila kilograme i što se osjećam sretnijom nego ikad

Image
Foto: marky lycett / flickr

I, iskreno, danas mi je poprilično žao što sam otišla na tu operaciju. Ne mogu vam ni opisati što osjećam kad u ogledalu vidim ožiljke na tijelu; užasno mi je teško kad shvatim da sam zapravo mrzila svoje tijelo u tolikoj mjeri da sam bila spremna na sve kako bih se uklopila u neki nerealni kalup očekivanog savršenstva ženskog tijela. Na teži sam način naučila da ne možeš brinuti o nečemu što mrziš, a zavoljeti samu sebe bio je prvi i najbolji korak prema boljem zdravlju.

Potražila sam pomoć zbog svog poremećaja u prehrani i nekoliko sam godina odlazila na terapije; no, iako i dalje ne mogu reći da sam sto posto izliječena, mogu reći da danas imam puno bolji odnos s hranom. Danas jedem intuitivno i pažljivo slušam signale koje mi šalje moje tijelo. Ne stavljam hranu u 'dobru' i 'lošu' kategoriju, niti samu sebe stavljam u iste.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Vagu sam bacila iz kuće. I, ironično, u posljednje sam dvije godine izgubila nekoliko kilograma - otprilike za dva broja - jer se moje tijelo počelo stabilizirati prirodnim putem. Kad biste me danas vidjeli na ulici, možda moje tijelo čak i ne biste smatrali 'debelim', iako samu sebe i dalje identificiram na taj način. Iskreno, na svoje promjene kilaže ja gledam kao na nešto normalno; moje se tijelo jednostavno prilagođava meni, jer ga sada slušam i brinem o njemu, a o tome koliko točno imam kilograma više uopće i ne brinem.

No, i dalje postoje ljudi koji misle kako je ovo sada, kad sam ponovno počela gubiti kilograme, znak da je moja operacija ipak bila 'uspješna'. No, to nije baš tako. Uspjeh je to što sam prestala mrziti samu sebe. Pravi uspjeh je to što sam napokon sretna", ispričala je Leah Kinney za Women's Health Magazine.

fnc 20
Gledaj odmah bez reklama
VOYO logo