Mackensie Freeman bila je učenica petog razreda osnovne škole kada je u zrcalu po prvi puta ugledala nešto što joj se nije svidjelo - njezine obrve. Izgledale su prečupavo pa je prstima počupala nekoliko dlačica. Bilo bi sve u redu da je tu stala, ali nije mogla prestati. Ovo je njezina priča o tome kako jedna banalna stvar može prerasti u pravu opsesiju ako joj to dozvolimo.
Simptomi
"Što manje dlaka, to bolje! Bila sam opsjednuta s tim osjećajemn pa sam samo čupala i čupala. Nekoliko tjedana kasnije roditelji su primijetili da mi fale obrve i pitali su što se događa. Rekla sam da sam jednostavno dobila potrebu iščupati ih i to ne toliko zbog nekakvog makeovera."
Njezin zabrinuti tata istraživao je na internetu što mu se to događa s kćerkom, a pred njega je iskočila informacija o stanju za koje nitko iz njegove obitelji nije čuo: trihotilomanija odnosno poremećaj čupanja kose u djece.
Javlja se u 2 do 4 posto populacije i spada u istu skupinu poremećaja poput opsesivno-kompulzivnog ili tikova. Trihotilomanija tjera ljude da čupaju dlake s glave, lica, prsa, nogu i ostalih dijelova tijela. Taakv poriv za neke je blaži, ali za neke poput Mackensie može biti vrlo destruktivan, ometati koncentraciju te aktivirati začarni krug užitka i srama.
"Ne znamo koji je razlog ovog stanja. Jedino znamo da je djelomično genetski uvjetovan", rekla je Jennifer Raikes, izvršna direktorica Centra za istraživanje trihotilomanije. Dodaje da se uspješno liječi bihevioralno-kognitivnom terapijom.
Dijagnoza
Roditelji su odveli Mackensie terapeutu koji je potvrdio njezinu dijagnozu. "Sve je to bilo novo za mene i nisam željela razgovarati o toj temi. Isprva se radilo samo o obrvama, ali kasnije je postalo još gore", prisjeća se Mackensie.
Kada je upisala šesti razred, počela je čupati vlasi s glave. Nije više težila 'ljepšem' izgledu nego je samo željela utažiti želju za čupanjem. Svaki put kad nije znala što bi s rukama, prsti su joj završili u kosi. Na kraju šestog razreda glava joj je na nekoliko mjesta bila ćelava pa joj je tata obrijao svu kosu.
"Ljudi su buljili kada bih, primjerice, otišla u dućan. To se ne viđa svaki dan - klinka s ćelavom glavom", opisuje Mackensie. Nakon što se vratila u školu obrijane glave, pedagoginja je predložila da kaže njezinim kolegama s kakvim stanjem se bori. Mackensie je popustila s nadom da će priznanje ušutkati zajedljiva usta. No, neki su je i dalje zadirkivali i ispitivali je li obrijala glavu zbog oklade.
Mackensie je bila očajna i nastavila je čupati vlasi s glave pa je tata nadu položio u vlasulju koja bi joj možda pomogla smiriti potrebu čupanja kose. Neko vrijeme je funkcioniralo, ali Mackensie je počela čupati vlasi s vlasulje.
Tijekom godina liječila se raznim terapijama, uključujući i lijekove za ADHD i antidepresive. Kada u školi rješava testove, obavezno mora nositi rukavice ili stiskati gumne loptice kako joj prsti ne bi letili u kosu.
Na kraju
Iz svega ovoga izašlo je par vrlo pozitivnih stvari. Priključila se Centra za istraživanje trihotilomanije i držat će govor na njihovoj godišnjoj konferenciji. Tamo je također stekla puno novih prijatelja. "Jako je lijepo znati da nisi sam u svemu tome", priznaje Mackensie.
Njezina kosa uspjela je ponovno izrasti, ali Mackensie je još uvijek ima potrebu čupati na istom mjestu jer joj je teško odoljeti. Bez obzira na sve, vjeruje da će jednog dana, i to vrlo uskoro, uspješno zatomiti potrebu čupanja vlasi s glave i obrva, a do tad ima bezrezervnu podršku obitleji i prijatelja.
"Snažnija sam kada govorim o svom problemu. Ljudi bespotrebno žive u sramu. Sretna sam što imam mogućnost pomoći im, da znaju da nisu sami", ponosno zaključuje Mackensie.
