Alkemija je drevna vještina preobrazbe neplemenitih metala u plemenite. Razlikujemo aleksandrijsku protokemiju, arapsku alkemiju te europsku duhovnu alkemiju. Alkemija se od davnine prakticirala u Egiptu, Mezopotamiji, Indiji, na Dalekom Istoku kao i u Europi od antike sve do suvremenog doba, do uspostave današnje kemije.
Alkemija se izučavala ujedno kao teorijsko umijeće i kao praktična vještina. Glavni ciljevi alkemijskog izučavanja bili su otkrivanje kamena mudraca, odnosno proces transmutacije metala. Alkemičari su vjerovali kako postoji način pretvorbe bilo koje vrste metala u zlato, uz pomoć kamena mudraca. Pretvaranjem kamena mudraca u tekućinu, trebao se dobiti eliksir života koji je trebao onome tko ga posjeduje omogućiti dugovječnost.
Eto i jedna zanimljivost. Alkemija se prakticirala i u Hrvatskoj, a najpoznatija alkemičarka bila je Barbara Celjska, u narodu poznatija kao Crna kraljica. U svoje vrijeme je bila poznata po svojim alkemičarskim vještinama. Za nju se, između ostaloga, pričalo da u podrumu svoga imanja ima tajni laboratorij u kojem je proizvodila zlato, a za tajnu proizvodnje zlata svoju dušu je prodala vragu.
Nogometna alkemija
Alkemijom se danas, valjda, više nitko ne bavi, ali mnogi pokušavaju, metaforički, iz ničega napraviti nešto, iz željeza stvoriti zlato. Sličan proces zapravo možemo vidjeti i u nogometu i primijeniti veći dio analogije koju smo koristili u uvodu. Ako izuzmemo ove ultrabogate klubove, koji su svoj kamen mudraca, u obliku šeika ili neke druge vrste tajkuna ili moćnika, već pronašli, ostatak nogometnog svijeta uglavnom živi od svojevrsne - alkemije. Od pretvaranja nogometaša, bilo mladih i talentiranih bilo već razvijenih s neostvarenim potencijalom, u zvijezde, koje kasnije skupo prodaju kako bi osigurali egzistenciju i nastavili s procesom.
Trend egzistiranja na transformaciji i razvoju igrača širi se intenzivno već godinama, de facto, od ranih dvijetisućitih, dakle gotovo dva desetljeća. U početku su to bili samo klubovi, poput Porta, Benfice, Sportinga, Ajaxa, PSV-a, Celtica, Dinama, a s vremenom su čak čitave lige počele preuzimati taj trend i dobile su jedinstven i logičan naziv - razvojne lige. Cilj je svima bio isti, prilagoditi čitavu ligu razvoju mladih igrača, prilagoditi trenažne procese, stvarati klupske projekte, pažljivo skautirati mlade igrače, oformljavati takozvane "bazene" igrača, lansiranje regrutacijskih kampova po cijelom svijetu.
Tendenciju da postane jedna od tih razvojnih liga, svakako je imala, odnosno, još uvijek ima i Prva hrvatska nogometna liga. Dinamo je godinama u cijelom svijetu poznat kao jedan od najboljih razvojnih klubova, a posljednjih nekoliko godina sve češće imamo prilike vidjeti i Hajduk, Rijeku, Osijek, pa čak i Lokomotivu i Goricu, kako ostvaruju pristojnu zaradu na transferima nogometaša koje su sami razvili ili ih doveli kao otpisane i učinili velikim zvijezdama. Osim Dinama tu je najviše prednjačila Rijeka koja je taj "alkemijski" proces izvodila gotovo savršeno, a primjera imamo napretek, od Andreja Kramarića, Franka Andrijaševića, do Josipa Mišića, Eleza, Bradarića, Čolaka... To je baš primjer koji najbolje odgovara nekom alkemijskom procesu, pretvaranje "željeznih" igrača u "zlatne".
HNL odbacuje trend razvojne lige?
Primjere Dinamovih "alkemijskih" rezultata ne moramo niti navoditi, evo ih igraju po "ligi pet" i drmaju reprezentacijom, a imali smo posljednjih godina i bljeskove u Osijeku, Hajduku, pa čak i Lokomotivi i Gorici, no daleko je još HNL od toga da ga se u cjelini može nazvati razvojnom ligom. Trend je to kojem bi svi klubovi HNL-a trebali težiti jer jedino tako mogu osigurati održivost i na koncu egzistenciju, ali kako stvari trenutno stoje, mogli bi se uskoro baš gadno razočarati.
Naime, taman kada su se u HNL-u počeli poprimati obrisi neke respektabilne razvojne lige koju na radaru imaju jači klubovi iz "lige pet", netko je odlučio malo promijeniti paradigmu. Konstatirat će mnogi kako ove sezone gledamo nikad napetiji i neizvjesniji HNL. I svakako su u pravu, u ovom trenutku prva četiri kluba nagurana su u samo pet bodova i do kraja prvenstva još igraju praktički svi protiv svih. Dakle, može biti svega.
No, kada se malo zagrebe ispod površine i tog površnog sagledavanja situacije, kada se u obzir uzme šira slika, možemo vidjeti da klubovi HNL-a u ovom trenutku ne prakticiraju trend razvoja kako bi trebali, već trend koji prakticiraju, ha recimo, klubovi gornjih domova najjačih europskih liga, odnosno, trend kupovine gotovih igrača s ostvarenim karijerama i kreću u suludo naganjanje prvog mjesta u ligi, koje na kraju vodi u kvalifikacije za Ligu prvaka. Posljedice preuzimanja takvog trenda je stopiranje razvoja mladih igrača, a to se pak najbolje vidi na njihovoj vrijednosti i rastu, odnosno, padu iste.
Najvrjedniji igrači su bezvrijedni
Da, HNL je sada napet, nogomet nije sasvim loš, a teško da i može biti kada u prvim momčadima vodećih četiriju ekipa igraju uglavnom iskusni, "gotovi" igrači. U Dinamu su tako najjača imena Mislav Oršić, Arijan Ademi, Bruno Petković, Teophile-Catherine, Ristovski, Bočkaj u Hajduku su to Marko Livaja, Filip Krovinović, Nikola Kalinić, Lovre Kalinić, Lovrencsics, u Rijeci Josip Drmić, Domagoj Pavičić, Robert Murić, Haris Vučkić, u Osijeku Mijo Caktaš, Mile Škorić, Ivica Ivušić, Fiolić, Antonio Mance, Kristijan Lovrić...
Svi oni prema Transfermarktu, najpoznatijoj i najrelevantnijoj internetskoj stranici koja određuje vrijednost nogometaša, imaju dosta visoku vrijednost izraženu u milijunima eura, ali problem je što su oni, kada govorimo o transferima, de facto, bezvrijedni. Uzmimo primjer Brune Petkovića, koji vrijedi prema posljednjem ažuriranju TM-a, a time ćemo se nešto kasnije također pozabaviti, nemalih sedam milijuna eura. Petković je do prije nekoliko dana vrijedio devet milijuna eura, ali tih devet, odnosno, sada sedam, je cifra koju vjerojatno niti jedan klub na svijetu za njega neće dati.
Arijan Ademi vrijedi također sedam milijuna eura, a Dinamo se nedavno, navodno, grčevito borio s nekakvim Lilleom da ga proda za cifru od oko šest milijuna eura. Na kraju nisu uspjeli i Ademi je ostao i vjerojatno će ostati do kraja karijere u Dinamu. Kao i Petković. A nedavno smo vidjeli da niti Oršić nema namjeru otići, a on pak vrijedi 11 milijuna eura. Dakle, Dinamo ima 25 milijuna eura vrijedne igrače, a vjerojatno ih nikada neće naplatiti. Što se ostatka ekipe tiče, Dinamo forsira ove sezone pretežito samo razvijene i isprofilirane igrače u srednjim ili kasnim dvadesetim godinama. Te će igrače veoma teško prodati, a sve i da ih prodaju to neće biti čak niti po cijenama koje predviđa Transfermarkt.
Drastično padaju cijene igrača Dinama
Posebno je opasno za Dinamo to što ove sezone, osim Luke Ivanušeca te odnedavno Josipa Šutala i Bartola Franjića, nemaju mladih igrača za koje bismo mogli reći da će kroz sezonu ili dvije eksplodirati i ostvariti transfer veći od 10-15 milijuna eura ili više. Ako se do sada nije, na Maksimiru od sada može polako paliti crveni alarm jer prema najnovijem ažuriranju Transfermarkta, najvrjednijim eksponatima Dinamove svlačionice pada cijena. Modri su u novom "updateu" Transfermarkta najviše stradali od svih vodećih klubova lige.
Od 14 igrača koji su bili obuhvaćeni novim ažuriranjem samo dvojici su narasle cijene. Josip Šutalo od sada vrijedi pet milijuna, u odnosu na prijašnjih 3.5 milijuna eura, a Martin Baturina sada vrijedi dva umjesto jednog milijuna eura. Bruni Petkoviću cijena je pala za golemih dva milijuna eura i sada vrijedi sedam milijuna. Luki Ivanušecu je pala za jedan milijun i procijenjen je na 12.5 milijuna, a Arijan Ademi je pola milijuna jeftiniji i sada je na sedam milijuna eura.
Očekivalo se da će Dinamo na Ivanušecu zaraditi golem novac, jer bio je jedan od boljih u ekipi, dobio je poziv u reprezentaciju, ali se ove sezone dosta potrošio i ostatak će sezone vjerojatno propustiti zbog operacije trbušnog zida. Posljedično, vjerojatno će se teže vratiti u formu i samim time ispasti iz reprezentacije, a kako mu i cijena pada, teško da će Dinamo na njemu zaraditi koliko je i planirao. Povrh svega, Dinamo je odradio tri vrlo loša prijelazna roka za redom. Doveli su dvadesetak igrača od zimskog roka 2021. godine, pa sve do ovog zimskog roka 2022. godine. Nažalost, od silnog talentiranog ljudstva koje je pristiglo na Maksimir, na prste jedne ruke mogu se nabrojati oni koji su se donekle isplatili.
Posljedice jurnjave na naslov prvaka i igranja u Europa ligi i kvalifikacija za Ligu prvaka, jest i slab razvoj mladih igrača. Treneri Dinama suočavali su se s velikim pritiskom i vremena za razvoj i trpljenje grešaka kod mladih igrača nije bilo, posezalo se za instant-rješenjima i dolazili su obzir samo provjereni kadrovi i profilirani igrači. Uskoro će Dinamo osjetiti posljedice zaustavljanja svojih alkemijskih procesa, odnosno, već na ljeto bi se mogli suočiti sa slabim interesom stranih klubova i "mršavim" ponudama. Ali nažalost neće biti jedini.
U kojem smjeru ide Hajduk?
Što se ostatka lige tiče, stekli smo ranije ove sezone kako Hajduk ima svu namjeru postati razvojnim klubom, a tako je bilo rečeno i na predstavljanju Hajdukove "petoljetke". Forsirali su mladog Stipu Biuka i Marina Ljubičića, očekivalo se da će šansu dobiti Marko Brkljača ili još pokoji talent iz te raskošne i hvaljene Akademije. No, umjesto forsiranja i razvoja mladih igrača, na kojima se da zaraditi ozbiljan novac, Hajduk je prihvatio trend naganjanja prvog mjesta pod svaku cijenu i nakrcao je ekipu iskusnim igračima na kojima, realno, neće zaraditi cifre kojima bi pokrivali budžet za sezonu ili dvije.
Govorilo se da će Biuk i Ljubičić biti prodani za više od deset milijuna eura svaki. No, usuđujemo se reći da se to u skorije vrijeme neće dogoditi. Prema posljednjem ažuriranju TM-a, u Hajduku cijene i dalje rastu samo "pogrešnim" igračima. Hajduk se tako može pohvaliti time da im Marko Livaja vrijedi milijun eura više, odnosno 5.5 milijuna eura. Porasle su cijene i Emiru Sahitiju s 1.2 na 1.5 milijuna, Lukasu Grgiću s 800 tisuća na 1.2 milijuna, Marcu Fossatiju s 900 tisuća na milijun. Vrijedni su to i kvalitetni igrači, ali probajte pronaći strani klub koji će dati sedam ili više milijuna eura za igrača u 28. godini, koji se godinama nije uspio dokazati u jakim klubovima. No, primjećujemo kako im, usporedno, mladi igrači stagniraju, odnosno, da Marin Ljubičić i Stipe Biuk, i dalje imaju istu vrijednost od 1.5 i četiri milijuna eura. Osim njih, mladih igrača nema niti na radaru, a niti za Biuka, a još manje Ljubičića se ne može reći da su previše profitirali ove sezone. Ako će ih Hajduk prodavati ovoga ljeta, na njima neće zaraditi niti približno koliko su očekivali.
Bjelica nema vremena za mlade
Kada je razvoj mladih igrača u pitanju, ove sezone ništa bolje ne stoje niti Osijek i Rijeka. Kod Osijeka valja izdvojiti porast cijene vratara Ivice Ivušića koji sada vrijedi četiri milijuna eura. Rastao je i Danijel Lončar na 1.5 milijuna eura, Ivan Fiolić je na 1.2 milijuna eura, a Mance je skočio sa 600 na 700 tisuća. Pala je cijena Mierezu i to za milijun, te sada vrijedi tri milijuna eura, a isto se dogodilo i Mili Škoriću koji sada košta 1.5 umjesto 1.8 milijuna.
Što se mladih igrača u Osijeku tiče, oni su tamo gotovo pa endemska vrsta. Najmlađi igrač u ekipi Nenada Bjelice ima 22 godine i riječ je o rezervnom vrataru Marku Barešiću, koji vrijedi 50 tisuća eura. Najskuplji mladi igrač Osijeka i igrač na kojem bi Osijek mogao ozbiljnije zaraditi je Mihael Žaper, koji je procijenjen na tri milijuna eura i ima 23 godine, dakle se stigne razviti i etablirati u inozemstvu. Što se ostalih tiče, Ivica Ivušić je vratar koji se približava najboljim godinama za vratara i u dobroj je formi, pa na njemu mogu ostvariti neki financijski ciljevi.
Osijek ima isti problem kao i Dinamo i Hajduk. Bjelica inače nije trener koji trpi razvoj mladih igrača, gotovo da je ovisnik o dobrim rezultatima, izuzetno je kompetitivan, pragmatičan i uglavnom je spreman žrtvovati gotovo sve kako bi došao do cilja, a s Osijekom radi upravo to - opskrbio se s razvijenim, "gotovim" igračima i ziheraškim defanzivnim nogometom pokušava zaposjesti prvo mjesto. Taj pristup donio je i svojevrsne kolateralne žrtve. Recimo, nije bio spreman čekati Diona Drenu Belju, ponajboljeg mladog napadača lige, pa je ovaj završio na posudbi u Istri gdje se polako pretvara u gol-mašinu, no, za njega u Osijeku nije bilo mjesta.
Osijek nije bio nikad bliže prvom mjestu u ligi, ali platit će danak jer će na transferima nogometaša zaraditi znatno manje nego što su očekivali. Ako su uopće očekivali zaradu na tom polju.
Rijeka najbolje radi
Dolazimo do Rijeke, koja i dalje jedina drži konstantu u tom alkemijskom svijetu. Ono što smo očekivali od Rijeke i što je klub najavio svojevremeno, jest povećani priljev mladih igrača iz klupskog pogona na kojima bi se zarađivao ipak nešto veći novac. Rijeka je jedina koja može računati na konstantni priljev novca od transfera jer svakih pola godine revitaliziraju barem jedno ime koje onda prodaju za realnu tržišnu cijenu, izraženu u milijunima i uglavnom blisku onoj na Transfermarktu. To je zdrava klupska i sportska politika, imaju jasne i ostvarive ciljeve, predsjednik Damir Mišković ne stvara pritisak niti treneru Goranu Tomiću i dao je potpuno povjerenje inteligentnom i sposobnom sportskom direktoru Robertu Palikuči.
Rezultat se vidi također na Transfermarktu. Svim igračima kojima je porasla cijena u Rijeci, porasla je za pola milijuna eura. Robert Murić sada vrijedi 3.5 milijuna, Josip Drmić tri milijuna, Pavičić dva, a Selahi i Ampem po 1.5 milijuna eura. Još je jedna stvar zanimljiva. Riječanima niti jedan prvotimac nije izgubio na vrijednosti, a isto tako, Rijeka niti ne očekuje velik priljev novca od samo jednog transfera već će, vjerojatno, prodati veći dio prvotimaca za realnu cifru plus koji bonus i potražiti novo "željezo" koje će pretvoriti u "zlato".
Rijeka se, dakle, može nazvati više revitalizirajućim nego razvojnim klubom, ali su barem na tragu onog što bi HNL u cijelosti trebao biti. Hajduk je sada na nekom tragu da postane revitalizirajući, ali distanciraju se od ideje da postanu razvojni klub, i isto tako pitanje je, je li Hajdukov projekt održiv, s obzirom na to da nisu klub u privatnom vlasništvu kao Rijeka. Osijek ima svoju priču, koja za sada ne uključuje razvoj i profiliranje mladih igrača, ali s obzirom da su u dobrom financijskom stanju, moći će neko vrijeme životariti čak i ako ne osvoje ligu i zarade veći novac iz fondova Lige prvaka ili Europa lige.
Goran Tomić
Preuzeli krivi trend
Što se Dinama tiče, tamo se zaista mora upaliti crveni alarm. Dinamo je bio u top pet najjačih europskih razvojnih klubova, poznat isključivo po profiliranju i afirmiranju mladih igrača. Danas je taj "alkemijski" trend zamijenjen ovim pomalo toksičnim trendom dovođenja, korištenja i forsiranja izgrađenih igrača koje ne treba razvijati, koje ne treba previše usmjeravati, koji su dobrim dijelom limitiranim i na kojima se sigurno neće zaraditi novac potreban za egzistenciju, dok se mlade igrače pomiče na marginu i pruža im se vrlo mali vremenski prozor u kojem se imaju prilike dokazati i ostaviti dojam. Dinamu se može dogoditi da će u narednoj sezoni, ili sezonama ako ovako nastave, morati prodavati tri, četiri ili možda više prvotimaca kako bi pokrili budžet za sezonu, a to je nešto za što vjerujemo da se svakako želi izbjeći, s obzirom na to da se do sada budžet punio prodajom jednog ili dvojice talentiranih "zlatnih" igrača.
Kada su ostali klubovi lige u pitanju, Gorica, Lokomotiva i Slaven Belupo svakako teže ka tome da postanu razvojni klubovi, Lokomotiva pogotovo, ali njihova je priča tek u povojima i de facto ovise o tome koje će im igrače prepustiti Dinamo, Hajduk i Osijek, odnosno ako uspiju privući kojeg nadarenog klinca u svoje redove prije nego što ih vrbuju četiri najjača kluba. Ta su tri kluba zaista svijetao primjer onoga kako bi HNL trebao izgledati, u sva se tri kluba igra dobar nogomet, ne ulazi se nasilno u utrku za naslov prvaka, forsiraju se mladi igrači, dovode se treneri koji preferiraju i znaju kako ih razvijati i raditi s njima, a polako se i oni etabliraju čak i izvan granica Hrvatske. Dakle, može se. Klubovi egzistiraju i žive sasvim solidno od takvog modela, a što se ostalih, vodećih ekipa lige, možda bi se malo trebali spustiti na zemlju i prihvatiti realno stanje stvari. Prihvatiti da su idealni razvojni i revitalizirajući klubovi, a ne ekipe Premiershipa koje se bore za 176 milijuna funti vrijedno prvo mjesto. HNL može biti, u potpunosti smo uvjereni, bok uz bok nekoj portugalskoj ili nizozemskoj ligi, kada je u pitanju razvoj i plasman mladih igrača, ali samo ako će klubovi promijeniti model operiranja.
Alkemija je budućnost gotovo svih liga izvan "lige pet" i ne trebamo se pretvarati da smo nešto što nismo, već bismo se trebali potruditi što prije prigrliti ovaj trend, i etablirati se među najelitnije europske razvojne lige.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
