Nihilizam je filozofija koja se odriče svih do sada ustaljenih društvenih normi i ideala, a sve kako bi stvorila novog čovjeka, oslobođenog dosadašnjeg autoriteta i zakona, što se može učiniti samo ako se stari čovjek uništi.
Nihilizam se kao pojam prvi put pojavio 1862. godine u romanu “Očevi i djeca” Ivana Sergejeviča Turgenjeva. Tim je pojmom Turgenjev definirao životne stavove glavnog junaka svog romana. Taj junak se svojim ciničnim stavom prema okolini suprotstavljao uvriježenim idolima, te usput ispoljavao svoju naturalističku filozofiju i kritiku društvu. Nihilizam je često usko vezan s anarhizmom, ali ti se pojmovi, odnosno, filozofije na koncu ipak itekako razlikuju i stavovno razilaze.
Za nihiliste se još kaže kako ne vjeruju da postoji bilo kakav smisao života. Takva se filozofija naziva egzistencijalnim nihilizmom i takva osoba smatra kako život nema objektivnog značenja, smisla ili intrinzične vrijednosti.
Trebao je biti glavni
Svrstati Brunu Petkovića među praktikante neke filozofije, ili konkretno, evo, nihilizma, bilo bi možda pretjerano, ali dojma smo kako se "centarfor" Dinama svim sila trudi uništiti onu stariju verziju sebe, kako je polako odbacio gotovo sve što ga veže s onim "nekadašnjim" Petkovićem, golgeterom Dinama i prvim napadačem reprezentacije Hrvatske. Promatrajući Petkovića kako igra posljednje vrijeme, kako se kreće na terenu, koliko se zalaže, kako gestikulira, kako se ponaša prema suigračima na terenu, sve nam se više čini da njemu egzistencija u Dinamu, pa samim time i u reprezentaciji, više nije bitna, odnosno, da u njoj ne vidi smisao.
Kako drugačije objasniti tako drastičnu deterioraciju nekog igrača i to u samo dvije godine? Kako objasniti da je dečko u najboljim nogometnim godinama, u "primeu" kako se kaže, kojeg su tražili europski velikani i čija je vrijednost prelazila deset milijuna eura, u vrlo kratkom roku postao marginalac u klubu i otpisan kod izbornika Zlatka Dalića, iako ovaj nema baš previše opcija u napadu?
Pod Nenadom Bjelicom u Dinamu, Bruno Petković je konačno ostvario ono što je sanjao godinama dok se povlačio po pričuvnim momčadima talijanskim "yo-yo" klubovima, odnosno klubovima koji balansiraju, ili su tada balansirale, na rubu Serie A i Serie B, poput Verone, Catanije, Bologne, Trapanija, Reggiane. Bjelica je konačno "otključao" Petkovića i predstavio je Hrvatskoj novog, modernog, napadača kakvog su mnogi zazivali čak i dok je prvi napadač reprezentacije bio Mario Mandžukić.
Kada je sve počelo?
Petković je imao sve, visinu, dobar šut, instinkt, duel-igru, vrhunsku tehniku i kontrolu lopte, agilnost, odličan osjećaj za razigravanje, dobru kemiju sa suigračima, jak voljni moment, osjetila se njegova glad za golovima, za uspjehom, za trofejima, bio je glavna zvijezda kluba, miljenik navijača i trebao je biti spas za Dalića i reprezentaciju. No, otprilike negdje odlaskom Nenada Bjelica iz Dinama, kod Petkovića su se počele uočavati velike promjene.
Odjednom su i mediji i navijači, a ponajviše nogometni stručnjaci, počeli uviđati kako se Petković katkada "štedi" na utakmicama, odnosno, da baš i ne daje sve od sebe. Obrazac se znao ponavljati i počelo se sve glasnije pričati i pisati o tome da se Petkoviću, zapravo, baš i ne da igrati. Uslijedile su oscilacije u formi, malo bi zabljesnuo, malo bi stagnirao, ali potrudio bi se barem zaslijepiti navijače i medije kakvim lijepim golom, asistencijom, driblingom ili minijaturom, kako bi nakratko zašutjeli i ignorirali situaciju.
Dinamo je jedna priča, protiv neke Istre, Slavena ili kogaveć, Petković se može šetati i bauljati terenom, ali jednom kada se osjeti manjak zalaganja, indiferentnost ili tobože bezobrazluk u reprezentaciji ili na velikim utakmicama Dinama, e onda to sasvim druga dimenzija. Situacija s Petkovićem eskalirala je uoči Eura 2020., kada su mediji počeli intenzivnije pisati o njegovu nedostatku zalaganja i ambicija, a navijači sve češće žestoko kritizirati njegovu igru i spremnost. Petković se već tada počeo "duriti", a svoje je stanje uma, sad je li to nihilističko ili anarhističko svejedno stanje uma, svejedno je, počeo sve jače precrtavati na terenu i nakon Eura ga je Dalić odstranio sa svojeg popisa.
Klub mu je previše dozvolio?
Stvar je bila vrlo egzaktna. Dalić je tražio, i dan danas traži, od Petkovića da igra centarfora, da okupira prostor šesnaesterca, da bude opasan po gol, da se drži svoje pozicije, da igra leđima okrenut golu, da proigrava, zabija i djeluje s pozicije "devetke". Petković je uporno igrao svoju igru, spuštao se u prostor polušpice, smetao suigračima, vraćao se i preko centra po loptu te ju iznosio van, iako na tim pozicijama Hrvatska ima dvojicu-trojicu elitnih igrača. Oglušio se na Dalićeve instrukcije i izbornik tu nije imao izbora. Međutim, u Dinamu je priča bila sasvim drugačija.
Iako su navijači i mediji ukazivali da Petković postaje problem za Dinamo, u klubu je on i dalje bio, nominalno, najveća zvijezda, a odlaskom Lovre Majera, postao je, u tom trenutku, glavni igrač na terenu. Iste sekunde kada je Majer napustio klub Petković mu uzima broj deset i prebacuje se na poziciju polušpice, iako Dinamo na tim pozicijama grca u kvalitetnim nogometašima poput Luke Ivanušeca i Marka Tolića. Ipak, Petković je nastavio s odbacivanjem "starog Petkovića" i provođenjem svoje volje. Nekako nismo baš sigurni da je Damiru Krznaru bilo drago što mu s najdeficitarnije pozicije odlazi najkorisniji igrač, ali što je tu je, Krznar je samo platio danak onoga što su klub i bivši trener Zoran Mamić napravili kod Petkovića davši mu kompletnu slobodu i mogućnost provedbe samovolje.
Odjednom je sve stalo
Da, prošle jeseni činilo se, barem nama, da je Petković, de facto, privatizirao klub. Igrao je kako je htio, na kojoj je poziciji htio, čak se počeo i vrlo opasno igrati živcima navijača i trenera Krznara svojim neobičnim "slow motion" izvođenjem kaznenih udaraca. Ali moglo mu se, očito. No, opet kako je napredovala sezona Petković kao da nije mogao pobjeći od tog svog stanja svijesti i njegov nihilistički preobražaj doživio je novi progres.
Odjednom je u potpunosti prestao zabijati, čak je i te "neobranjive" penale počeo promašivati. Odjednom je nestala i zadnja kemija koju je imao sa suigračima, odjednom su prestale i te minijature, finte i driblinzi kojima je krao pažnju. Odjednom su u prvi plan iskočili Mislav Oršić, Komnen Andrić, i neki igrači koji su do jučer bili u sjeni Petkovića. Odjednom je nastupila veoma opasna letargija. Odjednom ga se češće moglo vidjeti kako šeta, nego kako trči terenom i sada nakon zimskog predaha i u drugom dijelu sezone, Petkovićev preobražaj kao da je došao u novu fazu, možda i posljednju, vidjet ćemo.
Na utakmici sa Sevillom, dakle utakmici koju bi nekada prije Petković odigrao na višoj razini, na kojoj bi grizao i kidao, na kojoj bi se hrvao sa stoperima i maltretirao ih cijelu utakmicu, na kojoj bi imao ambiciju nešto napraviti kako bi ga cijeli nogometni svijet vidio, Petković je odigrao kao protiv niželigaša, kao da je na malonogometnom terminu ili "sunday" ligi. Momenti u kojima nonšalantno gubi loptu i samo gleda kako mu protivnici trče kontru, a njegovi suigrači oru zemlju i ulažu maksimalan napor da poprave situaciju, najzornije predočavaju stvarno stanje u kojem se Petković trenutno nalazi.
Najveći misterij hrvatskog nogometa
Pišu neki da je imao loš dan protiv Seville, ali zapravo Petković ima loših godinu i pol. Kamo će ga točno odvesti ovakav nihilistički pristup, pristup u kojem je odbacio sve što je valjalo, pristup zbog kojeg se pobunio i zakačio sa svima koji su ga cijenili i u njemu vidjeli golem potencijal i nadu, pristup u kojem ga to besmislje sve više obuzima i koje se sve jasnije očitava i projecira na terenu, pristup koji bi ga, na kraju priče, mogao odvesti u propast.
Petković je u ovom trenutku najveći misterij hrvatskog nogometa. Zašto se toliko promijenio u tako kratkom roku? Zašto se tih vrlo kratkih desetak godina karijere ne može ponašati profesionalno i osigurati si egzistenciju, stvoriti od sebe neku klupsku legendu ili ikonu, a na primjeru Mislava Oršića zaista možemo vidjeti kako se to radi i koliko je to lako? Zašto ako ne zbog sebe, ako ne zbog kluba i navijača, barem zbog nekolicine tih svojih suigrača i prijatelja, poput Oršića, Ademija i ostalih koji ginu za klub, ne ostane profesionalac ili barem ne osjeti dozu respekta i da sve od sebe? Zašto je odustao od svega, zašto je odbacio svu slavu i status koji je godinama priželjkivao?
Petković je i dalje najmoćniji napadač kojeg Hrvatska trenutno ima. Njegove mogućnosti i set vještina smo baš svi vidjeli i one ne mogu preko noći nestati, dakle, u suštini, sve ovisi isključivo o tome hoće li se Petković promijeniti, hoće li odbaciti tu filozofiju i svoj pogled na svijet, stanje uma ili kako god to želite nazvati. Petković mora ponovo pronaći smisao u svojoj nogometnoj karijeri, tek mu je 27 godina i ima vremena promijeniti stvari u svoju korist, dakako ako ga to nihilističko stanje u kojem se trenutno nalazi nije u potpunosti obuzelo i preuzelo. Ako jest, onda se bojimo da će Petković postati izgubljen slučaj.
Najviše je naštetio - sebi
Dinamo je Petkovićev dom, njegovo utočište, klub koji će mu dati što god poželi, ali će opet nešto i tražiti zauzvrat i sasvim je normalno da traži jer Petković ima golema primanja i tretirali su ga do sada kao nježan cvijet. Takav tretman neće dobiti nigdje na svijetu, a ponajmanje u "ligi pet" gdje je lako mogao i završiti prije godinu, godinu i pol. Njegovo trenutno stanje, stanje besmislja, svo to durenje, anarhizam, inaćenje, bježanje od prošlosti, odbacivanje svega dosad stečenog, i težnja prema nečemu nama potpuno neshvatljivom i apstraktnom, izuzetno šteti Dinamu, ali ponajviše njemu samom.
Što prije shvati da nešto mora promijeniti, da se mora resetirati i vratiti u stvarnost, čim shvati da svojim ponašanjem pokazuje maksimalan disrespekt prema suigračima, prijateljima, klubu, navijačima, ali najviše da pokazuje golemo nepoštovanje prema sebi, tim će prije možda nešto i poduzeti. Petković kao da je zaboravio svoju priču, kao da je zaboravio gdje je odrastao i kako, kako je došao do Dinama, čega se sve odrekao u životu i koliko je žrtvovao te što je sve prošao da bi došao do statusa prvog napadača Dinama i reprezentacije. Eto onda, ako ni zbog koga, onda bi o svemu trebao razmisliti barem zbog sebe samog.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
