Kako bi ova kolumna dobila smisao, prvo moramo neke stvari staviti u kontekst. Hrvati su svakakvi. Katkada zločesti, zajedljivi, cinični, temperamentni, katkada dobrohotni, miroljubivi i prijateljski nastrojeni, no prije svega, Hrvati su ponosan i samosvjestan narod koji o sebi, generalno gledajući, imaju vrlo visoko mišljenje. Isto tako, Hrvati na sportska dostignuća katkada gledaju više maćehinski i veoma subjektivno, rijetko uzimajući u obzir da nas ima manje od 3,9 milijuna i da je svjetski fenomen to što imamo toliko vrhunskih sportaša, toliko medalja i tako uspješne reprezentacije. Da, malo je paradoksalno da tako mala nacija toliko iziskuje od svojih sportaša, ali eto, takvi smo mi Hrvati i nećemo se promijeniti.
Možda zvuči kao floskuletina, ali najveći ponos svih Hrvata, složit će se gotovo svi, je upravo hrvatska nogometna reprezentacija, kako zbog bronce sa Svjetskog prvenstva 1998. godine tako i zbog srebrne medalje sa Mundijala 2018. godine, a malo i zbog činjenice da imamo oveći broj planetarno popularnih igrača. No, to ima svojih prednosti i nedostataka. Prednost je svakako to što Hrvatska gdje god da ode ima gromoglasnu podršku navijača. Tribine i domaćih i stranih stadiona gotovo se uvijek kupaju u dresu s kvadratićima i stadionima odzvanja pjesma, no, ti isti navijači, uz one koji utakmicu gledaju pred TV-om, te na koncu i mediji, nerijetko znaju biti izuzetno kritički nastrojeni i zahtjevni kada je u pitanju rezultat i performans igrača na terenu. To je svojevrsni danak. Da bi imao vrhunske navijače, moraš im nešto i dati, moraš ih doživjeti i čuti njihovu kritiku, ma kakva ona bila. Hrvatski navijači su neke od najemotivnijih trenutaka u životu proživjeli s reprezentacijom, silno je svojataju, glorificiraju, svjesni su kvalitete i reputacije nekih igrača, i smatraju je - elitnom.
E sada, kada imate takve navijače kakve imate, koji su uvjereni da je reprezentacija elitna, naprosto ne možete i ne smijete drugačije razmišljati ako ste član ili izbornik te iste reprezentacije. Kada bismo bili potpuno realni i objektivni, hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, u ovom izdanju u kojem je sada, ne bismo niti tražili neku zamjerku. Prošli su kao lideri skupine u Final Four Lige nacija, drugog po jačini reprezentacijskog natjecanja u Europi i u lovu su na nagradu od 14 milijuna eura, kao i još jedan prestižan trofej, treći najveći u povijesti reprezentacije. Bilo bi baš cjepidlačenje kada bismo sada, kada Hrvatska izgleda impresivno i moćno nakon dugo godina, izdvajali neke potencijalne probleme i tražiti od izbornika Zlatka Dalića da ih popravi do Svjetskog prvenstva u Kataru koje počinje za manje od dva mjeseca.
Problem na desnoj strani
Ipak, tri ćemo problema izdvojiti jer to je - a dovraga - jače od nas. Kada ne bismo Hrvatsku smatrali elitnom reprezentacijom, teško da bismo ove probleme i izdvajali, ali smatramo da ovakva Hrvatska, s Lukom Modrićem, Mateom Kovačićem, Joškom Gvardiolom, Ivanom Perišićem, Marcelom Brozovićem, Lovrom Majerom, Kramarićem, Pašalićem, uistinu pripada u sam vrh europskog i svjetskog nogometa i glupo bi bilo da se demantiramo. E upravo zbog toga što nam je stalo da Hrvatska zadrži elitni status i da ostvari što bolji rezultat na Mundijalu u Kataru moramo izdvojiti tri potencijalna problema s kojima bi se izbornik Zlatko Dalić mogao suočiti na Svjetskom prvenstvu.
Krenimo od problema koji će Daliću zadavati, vjerojatno, najmanje problema, a to je pozicija desnog beka, odnosno desne strane. Oproštajem Šime Vrsaljka, Hrvatska je ostala samo na Josipu Juranoviću i Josipu Stanišiću. S ovom dvojicom postoje dvije situacije. Juranović je idealan desni bek za Dalićev sustav, igra odgovorno u oba smjera, ima moć ponavljanja, dobar centaršut, brz je, sjajno surađuje s krilnim igračem, iako u većini slučajeva upravo on igra i krilo i beka, dok krilni igrač ulazi u sredinu. Problem s Juranovićem je što za njega ne postoji adekvatna zamjena, kao što ranije nije niti za Vrsaljka, pa je ovaj znao igrati čak s teškim ozljedama, što mu je na koncu ostavilo traga na dugotrajnosti karijere.
Moguće rješenje u Dinamu?
Dalić s Juranovićem i Bornom Sosom, koji je kvalitetom čak i razina više od Juranovića, barem kada je u pitanju ofenzivni segment igre i centaršut, ima idealne moderne bekove, no već uvođenjem Stanišića, izgubit će simetriju na terenu i dobiti igrača koji posjeduje vrlo malo "bekovskih" kvaliteta. Stanišić je, osim što u Bayernu igra na kapaljku i nije u natjecateljskoj formi, više desni stoper nego desni bek. Stanišić nema "bekovske" kretnje, refleksno se, i još k tome sporije, vraća prema sredini, ostavlja previše prostora na boku. Jasan primjer toga da Stanišić neće biti dobro rješenje jest pogreška koju je napravio kod gola Austrije u posljednjem kolu Lige nacija, kada je donio vrlo lošu odluku i umjesto da je pustio loptu u aut ili je napucao uvis, odlučio spašavati da lopta ne izađe van i traljavo je opalio te je dodao loptu u noge protivniku, koji mu je već do tada zatvorio sve koridore kroz koje se možda i mogao izvući. Pogreška je dovela do gola i nažalost bila je produkt loše reakcije na poziciji desnog beka.
Problem s desnom stranom je i taj što Dalić i dalje nema pravo desno krilo, već tu poziciju igraju Andrej Kramarić, Mario Pašalić, Lovro Majer ili tko već, a kako nitko od njih nema odlike krilnog napadača, na terenu ponovo imamo asimetriju jer sa suprotne strane imamo savršenog beka Bornu Sosu i savršene krilne napadače Ivana Perišića i Mislava Oršića. Rješenja za desnu stranu ima vrlo malo, u ovom trenutku, kada gledamo sveopći dojam, formu, kvalitetu i reputaciju, možda kao pričuvno rješenje ne bi bio loš Dario Špikić iz Dinama, koji igra i krilnog napadača, a prema potrebi i desnog beka. Kažemo, možda kao neka teška alternativa, i to samo zato što je trenutno u dobroj formi.
Problem u napadu
Nadalje, drugi problem s kojim se Dalić još uvijek muči jest problem s centarforom. Reprezentacija nema klasičnu "devetku", nema "killera" za kojim toliko vapi, a Dalić se sustavno odbija prilagoditi Kramariću, Petkoviću i Livaji, koji jesu napadači, ali nisu klasične "devetke", već vole igrati na povučenoj poziciji i razigravati. Dalić ima na raspolaganju Antu Budimira i Antonija Mirka Čolaka, i ovaj potonji mu je u vrlo dobroj formi, ali "benčati" nekog od udarne trojice moglo bi potencijalno izazvati nezadovoljstvo i probleme u svlačionici. A opet ne može Dalić zvati petoricu igrača da konkuriraju za jednu poziciju u polju, a da pritom niti jednom ne vjeruje u potpunosti.
Petković je u utakmici s Danskom odlično razigravao i nadopunjavao se s ostatkom ofenzivaca, dok je Livaja protiv Austrije zabio, ali je uz to odigrao dobru utakmicu. Budimir je bio katastrofalan protiv Austrije, ali vrhunski protiv Francuske, ali prije svega zbog toga što se igrao sasvim drugačiji nogomet i što mu više odgovara igrati visoki pressing, nego zonu. Kramarić je nažalost u najmanje povoljnoj poziciji od ove trojice, jer ga ne ide niti gol niti asistencija i još k tome izvedbe mu nisu bog zna što.
Livaja solucija?
Koga će Dalić koristiti na Mundijalu, to je u ovom trenutku zaista teško predvidjeti, vjerojatno će gledati onog koji je u najboljoj formi, a moguće je da tražiti onoga koji će izvesti sve što od njega traži i koji se uklapa u njegovu viziju savršenog napadača, a to bi prema dosad viđenom mogao biti Marko Livaja.
Livaja je protiv Austrijanaca odradio manje od pola sata, ali ga je odradio točno onako kako je to Dalić zamislio, bio je "devetka", prilagodio se zahtjevima i bio je opasan po golu protivnika. Petković je, kada je u formi, noćna mora za obranu kako zbog jake duel igre, tako i zbog onih minijatura i proigravanja, ali činjenica je da će on vrlo rijetko biti u gol-šansi. No, Livaja će biti. Iako su njegovi ulasci u završnicu uglavnom s lijeve strane, kao što je bilo i protiv Austrijanaca, on se instinktivno pozicionira, traži najbolji koridor za ući u prostor, vrlo dobro surađuje sa suigračima i iskorištava njihova kretanja kako bi sebe doveo u što bolju poziciju za postizanje gola. Razlika u Petkoviću i Livaji jest ta što je Petkoviću bitno da se zabije gol, a Livaji je bitno da zabije gol. To je suština svega i odgovor na pitanje tko bi možda mogao biti prvi napadač Hrvatske. Ali samo možda.
Nerješiv problem s Brozom?
I na koncu problem "broj jedan", problem za koji Dalić nema rješenje i ako ga kojim slučajem i pronađe, ono će više sličiti na gašenje požara nego na adekvatnu soluciju. Riječ je o Marcelu Brozoviću. Modrića su nekako naučili nadomjestiti, bilo Majerom, Kovačićem ili kroz neki drugi sustav, ali zamjenu za Brozovića, Dalić - nema! Također, vidjelo se protiv, eto, Austrije koliko je Hrvatska ranjiva i koliko "pada" u igri jednom kada njega na terenu nema. Brozović svojom trkom, rutinom, mirnoćom u reakcijama, lucidnim rješenjima, dubinskim proigravanjima, dugim loptama, duel igrom, savršenim startovima na loptu i svojevrsnim lideršipom iz sjene, daje igri Hrvatske višu dimenziju i de facto ne postoji igrač naše nacionalnosti koji ima set vještina kao što ima Brozović, a vrlo su rijetki takvi igrači i u ostatku nogometnog svijeta.
Kako ga zamijeniti? Dalić u svom rosteru, odnosno na popisu od 26 igrača nema čovjeka koji će barem dijelom pokriti Brozovićeve zadaće. Neke obrise te uloge ima Kristijan Jakić, ali je riječ o, uz dužno poštovanje, klasu ili dvije lošijem igraču, koji je sklon i kardinalnim pogreškama i "crnim rupama", i ne posjeduje kvalitetu u ofenzivnom segmentu kao Marcelo, no defanzivno nije loš. Ako nas pitate, jedini igrač koji može ponuditi kvalitetu u ofenzivi s te pozicije je Josip Mišić. Dinamov dubinski play možda je i najpodcjenjeniji igrač Prve HNL, no on u biti pokriva isti radijus kao i Brozović, suludo puno trči, pomaže igračima na bočnim pozicijama i što je najvažnije ima vrhunska proigravanja i duge lopte.
Mišić kao opcija?
OK, sada smo ga malo pretjerano nahvalili. Mišić, dakako, nije Brozović, ali uistinu je nešto najbliže što Dalić ima na raspolaganju jer s njim na terenu, poprilično smo uvjereni, Hrvatska ne bi previše izgubila u ofenzivnom segmentu igre. U defanzivi vjerojatno bi, ali Dalić sada na raspolaganju ima drugačije tipove braniča, modernije, mobilnije, koji su kadri sami iznijeti loptu i odraditi samostalno početnu fazu napada, bez pomoći veznih igrača.
Jedna od opcija može biti i Nikola Moro, no on se još adaptira na talijanski nogomet i u četiri utakmice za Bolognu skupio je samo 45 minuta, odnosno, odigrao je jedno poluvrijeme i tri i pol utakmice sjedio je na klupi.
Kao što smo rekli u uvodu, ovo možete i ne morate smatrati problemima. Hrvatska je odradila vrhunski ovaj ciklus Lige nacija, konačno na terenu, u kontinuitetu, izgleda opasno i konkretno. Stvorila se dobra atmosfera, čak i puno bolja nego što je bila uoči SP-a 2018. godine i zaista nemamo razloga biti nezadovoljni. No, takvi smo kakvi jesmo, težimo uvijek ka boljemu i želimo da u Kataru sve bude "tip-top", da opravdamo status elitne reprezentacije i da ponosno prkosimo svim predviđanjima.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
