"Prilagodi se ili umri", mantra je to glavnog protagonista kultne sportske biografske drame, Billyja Beana, čiji je lik u filmu "Moneyball" utjelovio Brad Pitt.
"Moneyball" je američka biografska humoristična drama u kojem su glavne uloge ostvarili Brad Pitt, Philip Seymour Hoffman i Jonah Hill. Film je temeljen na istinitoj priči o Billyju Beaneu, generalnom menadžeru bejzbolskog kluba Oakland Athletics i njegovom pokušaju da napravi pravu natjecateljsku momčad unatoč ogromnim financijskom problemima.
Billy Beane bivši je igrač bejzbola koji je imao potreban talent i veliki potencijal da postane jedan od najboljih igrača svojeg doba. Nažalost, spletom okolnosti to se nije dogodilo pa se Billy nakon završetka karijere bacio u menadžerske vode. Kao generalni menadžer kalifornijskog tima Oakland Athletics, Billy će pokušati ne samo promijeniti igru svoje momčadi nabolje, već promijeniti kompletnu igru bejzbola. Pripremajući se za sezonu 2002 godine., Billy se suočava s tužnom situacijom, njegova momčad ponovno je izgubila svoju veliku zvijezdu pa ponovno dolazi do rekonstrukcije tima i rezanja budžeta. Ubrzo upoznaje Petera Branda (Jonah Hill), pametnog matematičara i ekonomista s Yalea kojeg zapošljava kao svojeg asistenta. Oboružani tek kompjuterskim statističkim analizama koje ostali menadžeri totalno ignoriraju njih dvojica pokušat će svoju teoriju provesti u djelo na terenu. I tako će u Oakland Athletics doći stari, čudni, ozlijeđeni ili komplicirani igrači što se nikako neće svidjeti treneru tima (Hoffman), kao niti ostalim suigračima. Međutim, rizik im se na kraju ipak isplatio i osvajaju prvenstvo i ruše rekorde.
Princip "moneyballa" kojim su se služili Beane i njegovi analitičari, danas je itekako zastupljen u svijetu sporta, poglavito u nogometu i odnedavno imamo zaista sjajne primjere baš u hrvatskoj nogometnoj ligi. Posao GM-a, kojim se bavio Beane u Oaklandu, u nogometu možemo percipirati kroz ulogu sportskog direktora.
05.09.2021., Zdravko Mamić na posljednjem ispraćaju bivšeg gradonačelnika Mostara, Ljube Bešlića
Dinamo je posebna priča
Uloga sportskog direktora postala je možda i najvažnija za zdravo poslovanje klubova, naročito onih manjih sa skromnijim budžetima. Sportski direktor danas mora biti, de facto, alkemičar da bi stvorio, prije svega, sebi neku reputaciju, ali isto tako da bi klubu omogućio samoodrživost i konkurentnost, ali isto tako i kako bi budžet bio barem negdje oko "pozitivne nule". Ono što je najvažnije i što su neki hrvatski klubovi shvatili na vrijeme, neki možda i prekasno, jest da se moraju prilagoditi ili će, kako Beane kaže - umrijeti. Moraju se prilagoditi tržištu, kako globalnom, tako i onom lokalnom, na kojem Dinamo drži gotovo pa monopol i indirektno upravlja cijelom ligom.
U Dinamu, kada gledamo s aspekta Prve HNL, "moneyball" gotovo da i ne postoji. Dinamo je toliko financijski moćan i reputacijom jak da pobire sve mlade igrače iz Hrvatske, pa čak i susjednih zemalja, a nikakav im problem nije iskrcati i više milijuna eura za pravo pojačanje, a to je nešto o čemu ostali klubovi u ligi mogu samo sanjati. Dinamo nema sportskog direktora, odnosno ta pozicija postoji, odnosno, u strukturi postoji, ali potpuno je nebitno tko tu funkciju obavlja dokle god je Zdravko Mamić alfa i omega i dokle god on i njegovi najbliži suradnici donose sve ključne odluke. Ništa ne kažemo, odluke koje Dinamo donosi, odnosno Mamić i društvo, većinom su vrlo dobre, ali recimo prošle godine na zimu najbolje se vidio koliko je Dinamo moćan, ali opet i koliko klubu nedostaje pravi, sposobni sportski direktor.
Dinamo ne mora 'igrati' lokalno
Dinamo je u zimu pretprošle sezone doveo Ivana Nevistića, Marka Bulata, Marijana Čabraju, Daniela Štefulja, Darija Špikića i Stefana Ristovskog i na njih su potrošili 8.8 milijuna eura. Od tih igrača nametnuo se jedno Stefan Ristovski, a Dinamo ih je doveo, ha jednostavno, zato što je mogao. Dinamo si može priuštiti i dovođenje glavnih igrača iz drugih klubova lige, pa su tako prošle sezone uzeli Petra Bočkaja, prvo ime Osijeka i najboljeg lijevog beka lige, usred sezone na zimskom roku. Ovoga ljeta doveli su Josipa Drmića, drugog topnika lige i glavnog igrača Rijeke, priuštili su si Boška Šutala iz Atalante za golemih četiri milijuna eura i još su iskrcali 2.5 milijuna eura za Roberta Ljubičića iz Rapida. Dakako, Dinamo je financijsku konstrukciju zatvorio prodajom Bartola Franjića u Wolfsburg za 7.5 milijuna eura, a još im je pristigla lova od transfera Kristijana Jakića, 3.5 milijuna eura (Eintracht) i Petra Stojanovića, 1.5 milijuna eura (Empoli). Takav način poslovanja, toliki priljev i odljev novca u klubu, ostatak lige može samo raskolačenih očiju i snebivati se. I tako je bilo godinama, sve dok se klubovi nisu odlučili prilagoditi.
Natjecati se i nadmetati s Dinamom oko igrača nema smisla. Svi igrači koji dolaze u HNL znaju što znači igrati u Dinamu i kakva im je potencijalna budućnost, samim time svi će gledati način da se nekako uguraju u klub i samim time Dinamu sportski direktor, netko tko će nagovarati, "kemijati", pregovarati, peglati detalje do najsitnijih stavki, ne treba. Dinamo je internacionalno poznato ime koje privlači igrače čak i iz Barcelonine La Masije, a gdje neće onda iz ostalih liga.
Ipak, kada je u pitanju Europa, Dinamo mora igrati "moneyball", mora tražiti kvalitetne slobodne ili jeftine igrače, kao i vrhunske igrače, ali s ponekom "greškom", koji će pak biti "fit" za ekipu. Doveli su tako, prvenstveno za konkurentnost u Ligi prvaka i Europa ligi, Brunu Petkovića, Mislava Oršića, Teophile-Catherinea, Leovca, Josipa Mišića, Marija Gavranovića, Josipa Drmića... Svaki od njih u svojim matičnim klubovima imao je loš status ili su bili na margini momčadi, a isto tako svako od njih imao je određeni "skill" koji je trebao Dinamu.
Kada je ostatak lige u pitanju, "Moneyball" je tek nedavno doživio svoju ekspanziju. Rijeka, Osijek i Hajduk, doslovce tim redom, počeli su shvaćati s vremenom što je potrebno da bi se ugrozio Dinamo i na koji način najbrže i najefikasnije postati konkurentan na ovom disbalansiranom, hrvatskom, tržištu.
Rijeka je krenula prva i radi vrhunski
Rijeka je svoju priču započela u eri predsjednika Damira Miškovića, koji je odmah prepoznao priliku na tržištu i pronašao je sposobne operativce, kao i trenera, menadžera engleskog tipa, Matjaža Keka. Rijeka se kockala s dovođenjem malo poznatih "gotovih" ili otpisanih i već "potrošenih" zvijezda, koji su odgovarali filozofiji i sistemu trenera. Kek je složio brutalan sustav igre, i selektirao je samo igrače od kojih može izvući optimum, baš kao što je to radio Beane. Rijeci je takav model rada donio naslov prvaka, dakle tim su principom srušili Dinamo i dokazali da je "moneyball" moguć i u Hrvatskoj i da Dinamo nije baš tako nedodirljiv.
Priča s "moneyballom" u Rijeci traje i dalje. Klub je samoodrživ, živi od prodaje igrača i mijenja ih uglavnom "free agent" igračima sa solidnom reputacijom. No, u Rijeci su shvatili da nije toliko bitan trener u cijeloj priči, odnosno bitna je filozofija nogometa u klubu, već da je ključna osoba kluba sportski direktor. Srećom po njih pronašli su velemajstora s jakim njemačkim "backgroundom", Roberta Palikuču. Palikuča u Rijeci, koja danas ima znatno skromniji budžet nego što ga je imala u zlatnim danima kada je tu bio Kek, radi neviđeno dobar posao. Palikuča je prošle sezone uspio zadržati ključne igrače na Rujevici, poput Domagoja Pavičića, Roberta Murića, Josipa Drmića, a doveo im je i impresivna pojačanja, bivšeg igrača Newcastlea, Harisa Vučkića, nogometaša Atalante Antona Krešića, a ostao im je i trener Goran Tomić. I cijelu su sezonu bili pri vrhu, čak i pretendenti na naslov, ali na kraju se ekipa potrošila i većina igrača već je glavama bila u nekim novim klubovima.
No, pravi je posao napravio, pravi je "moneyball" zavrtio, baš ovoga ljeta. Klub su napustili Hrvoje Smolčić, Domagoj Pavičić, Robert Murić, Josip Drmić, Adam Gnezda Čerin, Sava Arangel Čestić i Issah Abass kao i ponajbolji trener lige, Goran Tomić. Rijeka je, praktički, bila mrtva. Ali, onda je Palikuča zasukao rukave i bacio se na posao. Rijeka je na vrijeme, već početkom sedmog mjeseca, dovela vrhunska pojačanja. Došao im je za stalno Vučkić iz Zaragoze, doveli su bivšeg Vatrenog Mateja Mitrovića, potom i Matea Pavlovića iz Amiensa, a veliko će pojačanje biti i Mario Vraničić koji je došao iz Stoke Cityja te Pablo Alvarez koji je stigao iz Bugarske. Dakako, najveće pojačanje ovoga ljeta trebao bi biti Alen Halilović, nekada najbolji mladi igrač lige i bivši igrač Barcelone, Milana i HSV-a. Uz to, vratio im se i čitav niz mladih i perspektivnih igrača s posudbe, a ponajviše tu mislimo na one koji su polusezonu proveli u Hrvatskom dragovoljcu i tamo oduševili igrama. Tu je i novi stručni stožer kojeg je amenovao Palikuča, a kojeg sačinjavaju Dragan Tadić, Fausto Budicin i Radomir Đalović, a navodno će Rijeka do kraja prijelaznog roka dovesti još pokoje pojačanje. I Rijeka sada ne samo da nije mrtva, već je ponovo legitiman kandidat u borbi za prvo mjesto.
Bjelica ne smije riskirati
Sasvim solidan posao radi i Nenad Bjelica u Osijeku. Bjelica je preuzeo jako težak teret na svoja leđa, postao je i sportski direktor i trener kluba i direktno odlučuje svemu, ali ujedno i snosi apsolutno svu odgovornost. Bjelica zbog toga ne može preuzeti potpuni rizik i zaigrati čisti "moneyball", odnosno, on mora uložiti neki novac. No, njegovim dolaskom, Osijek je ipak napravio iskorak. Bjelica je na Gradski vrt dovukao brojna jaka imena, neke je morao platiti, doduše ne previše, ali neke je doveo i bez odštete. Možda i najzanimljivije akvizicije Bjelice su Darko Nejašmić, koji je došao za 1.5 milijuna eura iz Hajduka, Ramon Mierez koji je stigao za 2.5 milijuna eura i pretprošle sezone bio je najbolji napadač lige, zatim je doveo i Kristijana Lovrića za 2.5 milijuna eura iz Gorice, Karla Bartoleca za 250 tisuća eura i Marina Leovca za 300 tisuća. No, zanimljivi su mu bili i "free agenti", doveo je Miju Caktaša, Ivana Fiolića, Šimu Grižana, Amera Hiroša...
Neki od njih su se afirmirali, neki nisu, ali u suštini Bjelica je napravio dobar posao jer Osijek je prošle sezone sve do posljednjih nekoliko kola konkurirao za naslov. Bjelica je vrlo važan faktor u Osijeku, ima internacionalnu reputaciju, dobre pregovaračke sposobnosti, ima izgrađen sustav igre i uglavnom dovodi igrače koji odgovaraju sistemu i filozofski slično gledaju na nogomet. Bez njega i njegovih analitičkih, poslovnih i trenerskih sposobnosti, uvjereni smo, Osijek bi znatno lošije kotirao.
Hajduk se zadnji priključio
Hajduk, kojeg mnogi nazivaju najvećim hrvatskim klubom, momčad je koja je proteklih desetak godina najviše glavinjala po HNL-u, a u Europi je bila kanta za napucavanje i ispadala je uglavnom u pretkolima Europa lige. Bilo je tu svega. Mijenjali su se predsjednici, Nadzorni odbori, sportski direktori, treneri, selekcija se odrađivala zbrda zdola, svatko u klubu bi gurao neku svoju viziju, patila bi posljedično i Akademija, samim time i razvoj mladih igrača... No, dolaskom Lukše Jakobušića i sportskog direktora Mindaugasa Nikoličiusa, koji je odradio na toj poziciji vrhunski posao u Gorici, koja je također vrhunski primjer ovakvog modela rada u Prvoj HNL, Hajduk je zakotrljao svoj prvi "moneyball".
Zbog jakog i involviranog navijačkog tijela, Hajdukova nova priča imala je glasan odjek. Nikoličius je parkirao na Poljud, u malo više od godinu dana, igrače kakve su navijačima sve do tada bili apstraktni. Nagovorio je Marka Livaju da dođe, pa onda i da ostane, a čovjek igra nogomet bar kalibar ili dva jači od nogometa koji se igra u ligi. Dovukao je Filipa Krovinovića, koji komotno može igrati u nekom respektabilnom klubu "lige pet", pojačali su obranu vrlo ozbiljnim igračima poput Josipa Eleza, Nikole Katića, Gerga Lovrencsicsa, Darija Melnjaka, Dine Mikanovića, u vezu im je došao Marco Fossati, pa onda i Lukas Grgić. Napad su pojačali Nikolom Kalinićem i Janom Mlakarom, a ovoga ljeta osigurali su trajni ostanak Lovri Kaliniću, te su doveli vrlo zanimljivo pojačanje u obrani, Tonija Borevkovića, igrača koji je proteklih sezona igrao sjajno u Portugalu i tek mu je 25 godina.
Ključna je stvar u cijeloj priči ta da Nikoličius na klupi ima trenera, prijatelja i sunarodnjaka, Valdasa Dambrauskasa, koji je stvorio funkcionalan sustav i što inzistiraju da igrači koje dovode odgovaraju treneru i njegovim idejama, odnosno da Hajduk od njih izvuče maksimalnu korist, da doslovce budu "value for money". Hajduk trenutno radi najimpresivniji "moneyball" u ligi, dovode igrače ili na posudbu ili bez odštete i to ne bilo kakve igrače, već internacionalno poznate igrače u najboljim godinama i s impresivnim setom vještina. Kako ih plaćaju, odakle pristiže novac, s obzirom na to da izlaznih transfera baš i nema, ali dok Hajduk igra dobro i konkurira za naslov prvaka, ta se pitanje nažalost neće niti postavljati. No, valjda ekipa na Poljudu zna što radi i valjda znaju da im se taj "all in" način poslovanja može itekako obiti o glavu.
'Igra' se promijenila
Ipak, u Hajduku prodaju dobru priču, navijači se učlanjuju u klub u nikad većem broju, osvojili su svoj prvi trofej nakon devet godina, uvjerljivo su najgledanija momčad lige, kako na televiziji tako i na stadionu, mogu privući potencijalne sponzore i financijere i zapravo djeluju zdravije i življe nego što su izgledali proteklih desetak ili više godina. A sve zahvaljujući sjajnom poslu sportskog direktora i predsjednika kluba, koji je kada konkretno govorimo o Hajduku, u gotovo istom ešalonu kao i sportski direktor. Jakobušić je u Hajduku nešto najsličnije pravom GM-u, kakve nalazimo u američkim klubovima. Prijašnji predsjednici jako su slabo koristili pogodnosti koje im predsjedničko mjesto nudi, uglavnom su brinuli samo za sebe i svoj ugled, ograđivali se od loše obavljenih poslova, svaljivali krivicu na druge, bježali od odgovornosti, ali Jakobušić je prvi koji je maksimalno iskoristio svoju poziciju i involvirao se u rad gotovo svih segmenata u klupskoj operativi. Realno, da nije njega i sportskog direktora Nikoličiusa, dvojimo da bi Hajduk bio tu gdje je danas.
"Ako pobijedimo, s ovim budžetom i ovom ekipom, promijenit ćemo igru. I to je ono što ja želim i zaista želim da to nešto znači", kaže tako Billy Beane i to je nešto što se dogodilo u hrvatskom nogometu. DNK naših najvećih klubova se promijenio. "Igra" se promijenila i to drastično i što je najvažnije za napomenuti, ona djeluje. Svi klubovi koji su krenuli ovim stopama doživjeli su bar neki oblik katarze ili su se barem pomakli s mrtve točke. Hajduk se u potpunosti revitalizirao, Rijeka je osvojila naslov i Kup, a Osijek postao glavni konkurent Dinamu za naslov prvaka. Možda naši klubovi ne percipiraju svoj rad kao što ga mi percipiramo, kao svojevrstan "moneyball", ali činjenica je da su se prilagodili i da nisu mrtvi, kao što im se svojevremeno predviđalo.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
