Jasno je, potpuno, kako Dinamo nema navijačku bazu poput Hajduka, jasno je da na tribine već dugo godina ne dolazi velik broj onih glasnijih i tvrdokornijih pristalica kluba, jasno je da se zbog toga ne može stvarati atmosfera i euforija kakvu Splićani stvaraju na Poljudu iz kola u kolo, jasno je, na koncu, i zašto se Dinamo silno muči s okupljanjem i građenjem navijačkog tijela. Jasna je i problematika oko Zdravka Mamića i njegova, trenutno telefonskog, upravljanja klubom, jasan je i problem sa zagrebačkom kulturom navijanja, koja, htjeli vi to priznati ili ne, nije niti do koljenja onoj splitskoj. Jasno je da u Dinamu vjerojatno nikada nećemo gledati pun stadion iz kola u kolo, jasno je da navijači nisu toliko strastveni kao u Dalmaciji, jasno je da drugačije poimaju nogomet, da je stanje uma drugačije i da je navijačka supkultura drugačija u Zagrebu.
Ipak, jedna stvar nekako i nije baš jasna, odnosno, da budemo konkretniji, nije baš objektivno promatrana, sagledana, a to je da se potpuno drugačije, gledaju, da ne kažemo i podrazumijevaju, poslovni potezi u Dinamu, pa čak i Rijeci, te da se u prvi plan gura, senzacionalizira i preuveličava gotovo sve što napravi društvo s Poljuda.
Otkako je Hajduk počeo graditi svoju novu priču, dolaskom predsjednika Lukše Jakobušića, sportskog direktora Mindaugasa Nikoličuisa, na koncu i trenera Valdasa Dambrauskasa, stvorila se, upravo zbog fanatične baze navijača, neviđena euforija, koja je, zapravo, zaslijepila ne samo pristalice Hajduka već i ostatak Hrvatske. Ne mislimo tu ništa loše, naprotiv, dolazak Marka Livaje, nekada povremenog, a sada stalnog člana reprezentacije Hrvatske, pa onda i povratkom Lovre i Nikole Kalinića, dovođenjem internacionalno poznatih igrača poput Filipa Krovinovića, Nikole Katića, Ferra, Lovrencsicsa, Melnjaka, Fossatija, napravljen je golem iskorak za Hajduk i trenutno gledamo najjaču ekipu "Bijelih" u ovom stoljeću, ali nekako je nepošteno predstavljati priču Hajduka kao nešto revolucionarno i dosad neviđeno u Prvoj HNL.
Zajahali na val euforije
Kada bi se gledalo na mikrorazini, dakle na lokalnoj, dalmatinskoj, ovakav iskorak svakako je astronomskih razmjera u odnosu na to kako se, amaterski i nestabilno, radilo prijašnjih godina, ali na makrorazini, na razini cijele Hrvatske, Hajduk, zapravo, nije napravio ništa senzacionalnije poslove od onih koje, gotovo svake sezone, napravi Dinamo pa ponekad čak i Rijeka. Dolasci tih zvučnijih imena i ponekog igrača višeg kalibra u Hajduk, svakako su iznenađujući, posebice zbog toga što gotovo nitko ne zna kako će ih klub uopće platiti i kako ih plaća, što je možda i veća senzacija od same odluke da se igrači opredijele za Poljud umjesto mogućeg angažmana u nekom jačem stranom klubu, ali opet, gledajući objektivno na makrorazini, to je nešto što Dinamo pa i Rijeka rade već godinama i to do te mjere da se više, de facto, i ne kreira bog zna kakva senzacija oko tih poslova. I za razliku od Hajdukovih, poslovi Dinama i Rijeke, čine nam se razrađenijim i stabilnijim. Pojasnit ćemo i zašto.
Realno, u trenutku kada je Livaja došao u Hajduk nitko živ nije očekivao da će ostati i da nije bilo one akcije "Livaja ostani", pitanje je bi li ostao. Nitko nije mogao pretpostaviti da će postati reprezentativcem, da će biti najbolji strijelac lige, da će biti lider ekipe. Cijela ta priča bila je, objektivno gledano, na klimavim nogama i s pregršt upitnika. U tih prvih pola godine pokazao je da je klasa i da je igrač koji lagano može igrati negdje u klubovima "lige pet", njegov ostanak omogućio je klubu da, ad hoc, zajaše na val euforije i uspješno prodaje svoju priču o gradnji megamomčadi i povratku Hajduka na vrh HNL-a, i uspjeli su dovesti još ponešto zvučnih imena, ali opet to je više djelovalo kao lutrija i čisto hazarderstvo nego kao pomno složen i detaljno razrađen plan.
No, sve i da je bio detaljan i razrađen plan, zapravo, to nije ništa novo ako gledamo širu sliku.
Hajduk ne radi ništa revolucionarno
Bez građenja neke posebne euforije, onako više tajanstveno, profesionalno, ali planski i rutinski odrađeni su brojni veliki transferi u Prvoj HNL, koji su za posljedicu imali sličan efekt, ali se on nije predstavljao kao revolucionaran i nije se promovirao na ovako agresivan i napadan način. Dinamo nije bombardirao i gušio medijski prostor kada su Oršić i Petković došli pa eksplodirali, nisu od dolaska Drmića, ponajboljeg centarfora lige, napravili folklor ili još nešto neukusnije. Poslovi oko ovih igrača te njihova dostignuća, kao i mnogih drugih, odrađeni su profesionalno i bez previše pompe, prvenstveno zbog toga što se takvi scenariji ponavljaju već godinama i postaju ustaljeni.
Gledajući samo internacionalne ulazne transfere posljednjih godina, igrači poput Brune Petkovića, Mislava Oršića, Josipa Drmića, Marija Gavranovića, Teophile-Catherinea, Josipa Mišića, jednako su značajni, ako ne i zvučniji, jači, isplativiji, od akvizicije Marka Livaje, veterana Kalinića, Subašića, i još nekih. Petković, Oršić, Mišić, Teophile igrali su impresivno i po HNL-u po Europa ligi i rušili rekorde, Gavranović i Drmić bili su gol-mašine koji su Rijeku održavali na visokoj poziciji u HNL-u i europskim natjecanjima, te su dakako uzimali trofeje u domaćoj ligi. No, sve što su napravili se nekako podrazumijevalo, štoviše, neke se čak i kritiziralo, da ne kažemo i tjeralo iz klubova nakon nekoliko slabijih utakmica.
Livaja i cijela ekipa koju su okupili oko njega, osvojila je tek, gotovo beznačajni, Kup Hrvatske, a oko njih se stvorila tolika euforija da je odjednom s te mikrorazine pretočena na makrorazinu. Posljedično danas imamo situaciju u kojoj se svaki potez, svaka odluka koju Hajduk donese predstavljena kao revolucionarna, senzacionalna, dosad neviđena, ali zapravo tu nema nekih većih distinkcija u odnosu na poslove koje i dalje odrađuje, recimo, Dinamo.
Dinamo napravio pravi posao
Štoviše, Dinamo je sada na samom početku prijelaznog roka napravio, sasvim rutinski, posao kakav u Hajduku mogu samo sanjati. Dok u Hajduku pokušavaju zamaskirati činjenicu da će jako teško osigurati stabilan budžet, odnosno, da gotovo da i nemaju igrača u ekipi na kojem bi mogli zaraditi ozbiljan novac od transfera, u Dinamu su odradili posao kojim su znatno ojačali roster igrača, ali su ujedno financijski prošli neokrznuti. Doveli su Josipa Drmića bez odštete iz Rijeke, sjajnog veznjaka Roberta Ljubičića za 2.5 milijuna eura iz Rapida te talentiranog stopera Boška Šutala iz Atalante za impozantna četiri milijuna eura. Osnažili su tako sve tri linije i to s izvanserijskim igračima, ali što je važnije u roku od nekoliko dana svoje su ulaganje anulirali jakim izlaznim transferom.
Dinamo je prodao rezervnog igrača Bartola Franjića u Wolfsburg za 7.5 milijuna eura i još 15 posto od sljedećeg transfera. I ne samo da su vratili novac uložen u pojačanja, već su u budžet inkasirali i dodatnih milijun eura. Franjić je igrač koji se u Dinamu nije profilirao, čovjek nema niti standardnu poziciju na kojoj igra, bio je i lijevi bek i defenzivni vezni i stoper. Čovjek nema stalno mjesto u ekipi, nije na radaru izbornika, gospodina Zlatka Dalića, a očito ga niti Ante Čačić nije imao u nekim ozbiljnim planovima. I Dinamo takvog igrača, koji je i dalje perspektivan i ima tek 22 godine, ali nije ni u kakvim planovima i realno služio je ekipi kao "katica za sve", proda u Bundesligu i zaradi suludo veliku cifru. Tko je oko tog briljantnog Dinamova posla radio euforiju, tko je nazivao njihov poslovni potez remek-djelom, lupao stupidne "hashtagove" i proglašavao ih poslovnim mastermindovima? Nitko. I to je sasvim u redu, nogomet je čisti biznis koji se svodi na dobro i loše odrađene poslove, ali se od njih, generalno gledano, zaista ne trebaju raditi senzacije, niti zbog njih treba dizati narod na noge.
Zapravo kasne za konkurencijom
Velimo, jasno je nama da na lokalnoj razini ova priča Hajduka ima snažan odjek i svaki se navijač ima pravo veseliti dolascima i ostancima igrača, svaki se navijač ima pravo, koliko god želi, radovati uspjesima, ma koliko se oni objektivno činili minornima. No, dojma smo da je ta euforija prešla izvan hajdučke navijačke sfere i postala "hit" na razini cijele HNL, a gledajući to tako na makrorazini, i uzimajući u obzir širu sliku, s tom se euforijom baš pretjeruje i direktno se umanjuju odlični poslovni potezi Dinama, Rijeke i još ponekih klubova koji već godinama uspješno odrađuju velike poslove. No, isto tako ta euforija mogla bi biti itekako opasna za Hajduk, ma koliko ona danas bila korisna.
Hajduk će i dalje svoju priču, dok je ove Uprave, uglavnom graditi na "euforiziranju" svakog poslovnog poteza, odnosno, veličat će pa čak i preuveličavati djela i dostignuća svojih igrača. I velimo, u tome nema ništa loše, ako navijače to "napaljuje", ako time privlače investitore i sponzore, dapače i trebaju tako nastaviti. Ali treba, s druge strane, pogledati istini u oči, bez ikakve ljubomore, kompleksa, objektivno i nepristrano, i reći da to što Hajduk radi, na razini cijele lige, i nije neka senzacija.
Zaključak svega, iz našeg kuta gledišta, može biti jedino taj da je Hajduk, kada je u pitanju biznis, to jest, način poslovanja i ponešto zdravija sportska politika, par godina prekasno uhvatio priključak za ostatkom konkurenata. U kojem će se smjeru priča razvijati, pogotovo ako Hajduk ne uzme titulu u novoj sezoni, to vjerojatno već možemo i pretpostaviti. No, otegotna okolnost mogla bi im biti baš ta euforija, odnosno, to potenciranje i pretjerivanje. Upravo zbog toga što im se narativ svodi isključivo na lamentiranje o tituli, upravo to prodavanje priče o ekspresnom povratku na vrh lige, ta silna obećanja i nabrijavanja, mogu ovaj projekt pretvoriti u kuću od karata. Očekivanja su već sada pregolema, a Hajduk još, realno, ništa konkretno nije napravio. Dođe li do neželjenog scenarija ta kuća od karata vrlo bi se lako mogla srušiti. Jasno, da nisu forsirali toliko tu euforiju, i da su imali decentniji, uglađeniji nastup kao i ostali konkurenti u ligi, možda i ne bi, ali ovako...
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
