"Deus ex machina" je latinski izraz koji znači: "Bog izašao iz stroja". Njime se u tragedijama označavala pojava bogova ili nadnaravnih bića koja bi se na pozornicu spuštala strojem i sudjelovala u raspletu radnje, obično sretnijem od onoga koji bi se očekivao iz same tragičnosti situacije.
Izraz se također koristi odnoseći se na intervenciju vanjskog elementa koji rješava određenu situaciju bez da slijedi dotadašnju logiku odnosa ili prkoseći zdravom razumu. U prenesenom značenju, svaki rasplet koji je nepredvidljiv i neuvjerljiv iz perspektive prethodne radnje.
Upravo je takvu ulogu, "deusa ex machine", odigrao Bruno Petković u prijelomnom trenutku prvenstva za Dinamo. Zagrebački plavi trebali su pobjedu protiv Osijeka u 34. kolu kako bi zadržali prednost ispred drugoplasiranog Hajduka od četiri boda i kako bi im utakmica sa Šibenikom u 35. kolu Prve HNL bila odlučujuća za naslov prvaka, a ne ona protiv najvećih rivala Hajduka u posljednjem kolu na Maksimiru. Pobjeda protiv Osijeka značila je rasterećenost za Dinamo i golemi je imperativ bio da se u toj utakmici uzmu sva tri boda, a to je izravno svojim učinkom na terenu omogućio jedan od najomraženijih igrača posljednjih mjeseci, Bruno Petković.
Odustao od uloge napadača
Da je netko većini navijača Dinama, pa eto i autoru ovih redaka, rekao prije nekoliko tjedana da će upravo Bruno Petković biti igrač koji će možda i donijeti titulu Dinamu, vjerojatno bi na tu konstataciju samo nasmijali. Dinamo se ove sezone baš jako mučio i za to dobar dio zasluga ima Petković. U Europa ligi su se vrlo dobro držali, ali zato je prvenstvo baš patilo i kvalitetom igre, pa na kraju i rezultatom. Dva se puta mijenjao trener, dakle dva puta je izmijenjen i stil igre. Prijelazni rokovi su odrađeni gotovo pa katastrofalno, klub se nakrcao igračima koji očito nisu dovoljno dobri za prvu momčad Dinama ili ih treba afirmirati, istrpjeti, poslati prvo na posudbu, a na Maksimiru za takve scenarije više nemaju vremena. Konkurencija je ojačala i vjerojatno će još jačati, Dinamo igra na dva fronta, europskom i hrvatskom i svaki igrač u rosteru mora davati svoj doprinos.
Bruno Petković je veći dio ove sezone bio sterilan, dakle nije davao svoj doprinos klubu, niti golovima niti asistencijama, i zbog toga je postao jedan od najomraženijih igrača, iako je nominalno glavna zvijezda kluba. U prvenstvu je zabio tek šest golova, a ukupno ih iz svih natjecanja ima samo deset i dodao je učinku tri asistencije. Dakle, deset golova i tri asistencije u 42 utakmice, to je zaista premalo za igrača njegovih sposobnosti, a sposobnosti su mu goleme. Petkovićeva efikasnost izravno ima veze s tim što se Bruno jednog jutra, po odlasku Lovre Majera, odlučio premjestiti na poziciju polušpice. Uzeo je "desetku" i samoinicijativno ostavio napadačku sekciju kluba na cjedilu. Pokazalo se vrlo brzo da niti Komnen Andrić niti Deni Jurić nisu dovoljno dobra rješenja i nisu ta klasa za prvog napadača, klasa koja će garantirati dvadesetak golova po sezoni, a to svakako nije niti zimsko pojačanje Mahir Emreli. Ta je klasa bio Mario Gavranović, a njegov odlazak spada u jednu od onih katastrofa koje su se događale na prijelaznim rokovima, koje smo ranije spomenuli.
Žrtvovao je sve
Petkovića je prebacivanje na "desetku" koštalo i reprezentacije jer Zlatku Daliću ne treba još jedan veznjak i jasno je izbornik rekao da mu Bruno treba isključivo kao napadač. Žrtvovao je, eto, i karijeru u reprezentaciji samo kako bi igrao ono što mu više odgovara, kao što šteti i Dinamu zbog nedostatka opcija na poziciji centarfora. Petković je ove sezone "zaje*ao" sve što je mogao i koga je mogao "zaje*ati". Od Damira Krznara i Željka Kopića, pa sve do Zlatka Dalića pa onda i Zdravka Mamića koji je možda računao da će ga u nekom od prijelaznih rokova prodati te na kraju navijača koji su očekivali da će Dinamo titulu osvojiti još zimus.
Možda je malo bezobrazno od nas što velik dio krivice za slabu sezonu Dinama svaljujemo na leđa Petkovića, ali činjenica nam kažu da je to ipak sasvim u redu. Petković je igrač s nestvarno dobrim setom vještina, čovjek, realno, ima sve što jedan napadač može sanjati. Ima visinu, dobar šut, predatorski instinkt, duel-igru, vrhunsku tehniku i kontrolu lopte, agilnost, odličan osjećaj za razigravanje, dobru kemiju sa suigračima. Donedavno je vrijedio 12 milijuna eura, 2019. godine čak i 13.5 milijuna eura, što znači da je bio među najskupljima u klubu. Danas mu se cijena srozala na sedam milijuna eura, što je isto produkt Brunina "žrtvovanja". No, bez obzira na sve, Petković je uz Mislava Oršića, Arijana Ademija i Luke Ivanušeca, najveća zvijezda kluba, svojevremeno je navikao igrače na dobar i atraktivan performans, ima golema primanja i samim time se od njega smije, zapravo čak i mora, očekivati više.
Nažalost, Petković je dugim periodom loše forme došao do možda i najgore faze u koju neki nogometaš, ili čak osoba, može upasti - stanje da se od njega više ništa niti ne očekuje. Petković je zbog svoje loše igre, pogotovo od dolaska Ante Čačića na trenersko mjesto, čak i preseljen na klupu i to mu je definitivno "low bottom" otkako je u klubu. No, onda se, na sveopće iznenađenje svih, Bruno Petković ukazao u najvažnijoj utakmici sezone.
'Deus ex machina'
Dinamo je na Maksimiru protiv Osijeka istrčao s golemim pritiskom na leđima. Morali su igrati ispred 14 tisuća navijača, prepunog Sjevera, sa saznanjem da je Hajduk svoj posao protiv Rijeke odradio uspješno i da ih posrtaj dijeli od katastrofalnog scenarija. I Dinamo je odigrao možda najbolju utakmicu ove sezone u ligi, a Bruno Petković, usuđujemo se reći, najimpresivniju partiju ove sezone.
Bilo je to sigurno jedno od većih iznenađenja sezone. Petković je na tom alanfordovski derutnom, poluraspadnutom maksimirskom teatru doista bio "deus ex machina", božanstvena figura koja je došla rasvijetlit mračnu atmosferu. Baš mimo zdravog razuma, prkoseći logici, jer Dinamovim navijačima najlogičnije je bilo očekivati da će utakmicu riješiti Oršić, Ademi ili Ivanušec. Nitko od prisutnih nije očekivao da će baš Petković biti taj koji će presuditi inače najtvrđoj i najkompaktnijoj obrani lige i de facto osigurati naslov Dinamu. Petković je baš poput nekog neočekivanog vanjskog elementa, niotkuda sišao poput nekakvog boga i u 34. minuti utakmice započeo je sa svojim "showom".
Petković je uzeo loptu na centru i skroz s desne strane leđima okrenut golu Osijeka, oko njega nije bilo adekvatnih rješenja, veznjaci i krilo su već krenuli naprijed i Bruno nije mogao odigrati povratnu. Imao je opciju dodati paralelnu loptu Mišiću, ali brzo je procijenio da je to preriskantno jer bi netko od osječkih igrača mogao presjeći i započeti protuudar. Zatim je uslijedio uistinu zapanjujuć trenutak. Petković se okreće nadesno i isprve ispaljuje dijagonalnu loptu u for za Oršića koji je nadirao s lijeve strane. Oršić je opravdao svoju golgetersku reputaciju i bez problema je zabio. No, ovaj gol pao 80 posto zaslugom Petkovića.
Utakmica sezone
Asistenciju je upisao i kod trećeg gola i to gotovo jednako lijepu kao i kod prvog gola. Ivanušec ga je proigrao na rubu kaznenog prostora, Petković je bio u nezgodnoj poziciji s obranom ispred sebe, a onda je u djeliću sekunde štopao loptu pustio lijevog braniča da krene na njega, zatim se okrenuo na lijevo izbacio ga i proigrao u for Luku Menala koji je dolazio s desnog krila. Petkovićeva anticipacija igre i brzina odlučivanja, u ovoj su situaciji bili na razini svjetske klase.
Uz te dvije suludo dobre asistencije, Petković je na ovoj utakmici izgledao fantastično i to u više segmenata. Izvrsno je ulazio iz drugog plan na centaršut i tri puta je opasno prijetio glavom, dva puta mu je Ivušić morao skidati šut u okvir i jednom je promašio cijela vrata. Nadalje, Petković je gestikulacijama odavao dojam da mu je baš jako stalo da Dinamo u ovoj utakmici pobijedi, a do sada smo takvog Petkovića mogli gledati u svega nekoliko utakmica i veći dio sezone imao taj neki pomalo nihilistički pogled na svijet.
Petković je protiv Osijeka i statistički bio najbolji igrač na utakmici, SofaScore mu je dala visokih 8.7. Upisao je dvije asistencije, imao je dva udarca u okvir, 55 dodira s loptom, 68 posto točnih dodavanja, tri ključna dodavanja, pet od pet točnih dugih loptu, jednu kreiranu veliku priliku, tri od pet osvojenih duela na tlu, šest od 11 osvojenih zračnih duela i jednom je oduzimao loptu.
Je li Čačić ključan?
Međutim, ono što se ne može mjeriti brojkama niti se uvrštavati u statistiku, jest fakt da je Petković na terenu izgledao preporođeno, kao da je riječ o nekoj drugoj osobi. Prestao je biti pasivan, počeo se srditi kod promašaja, reagirati burnije kod spornih situacija, na njemu se vidjelo da je ponovo "unutra". Ipak, Petkovićev bljesak trebamo uzeti s dozom rezerve. Njegovi "mood swingovi" dosad su bili veoma nepredvidljivi, imao je već i ove sezone par sjajnih utakmica, pa se onda "gasio" na dulje vrijeme. Dinamo sada ima još samo dvije utakmice do kraja i obje mogu biti krucijalne, ovisno o ishodu, a u tim utakmicama nasušno je potreban igrač koji rješava pitanje pobjednika jednim potezom. U Dinamu je Petković vjerojatno jedini takav igrač.
Vjerojatno najveću ulogu u kontroliranju Petkovićeva ponašanja i zadržavanja Brune na radnoj temperaturi imat će Ante Čačić. Bivši izbornik Hrvatske, Čačić, barem ovako iz našeg promatračkog ugla, jer stvarno stanje svlačionice ne možemo znati, odaje dojam smirenog, strpljivog, iskusnog trenera ne pretjerano nagle naravi i temperamenta. Čačić je ovako na prvu nekakav hrvatski Carlo Ancelotti, dakako ne u smislu osvojenih trofeja, već gledajući ovako prema vođenju utakmica i odnosu s igračima. Čačić, kao i Ancelotti, ne prtlja puno oko taktike i sustava, odmah je po dolasku u Dinamo odbacio sve varijante koje su probavali njegovi prethodnici i vratio na 4-2-3-1, uz opasku da ne zna zašto se odustalo od te formacije, ako o na najbolje odgovara Dinamovim igračima.
Dinamo je i pod Čačićem u ovih nekoliko utakmica prolazio kroz krizu, ali nekako su je najlakše prebrodili. U tim najtežim trenucima sezone, kada se Hajduk diže i dolazi na četiri boda zaostatka, cijela situacija bila vrlo dobro iskontrolirana i protiv Osijeka su svi konkurenti u ligi dobili grubi "reality check". Čačić je iskusni stari lisac, veoma podcijenjen i u određenim momentima karijere omalovažavan zbog stigme Mamićeva čovjeka, ali sada će imati priliku dokazati kakav je zaista trener i ako osvoji naslov i zadrži Petkovića na ovoj razini u te dvije preostale utakmice, tko zna, možda će klub na Čačića gledati kao na "deux ex machinu" koja je spasila prvenstvo, pa možda ostane na klupi i sljedeće sezone.
Petkovića Čačić ne treba učiti nogometu, ne treba mu smišljati nove uloge i davati neke posebne zadatke, sve što treba jest pobrinuti se da mu stanje uma ostane ovakvo kakvo je bilo protiv Osijeka. Pridobije li Petkovića na svoju stranu, digne li mu formu i vrati li ga na pravi put, osvojit će prvenstvo, a samim time vjerojatno i zadržati trenersko mjesto.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
