U nogometu često vrijedi ona deviza da cilj opravdava sredstvo, iako to sredstvo nije konvencionalno, iako mu nedostaje estetike i možda, na koncu, nije ugodno oku. Prvi i najpoznatiji korisnici takve filozofije, koji nama, a vjerujemo i mnogima, padaju napamet, dolaze iz Španjolske, odnosno, iz Atletico Madrida. O Diegu Simeonu dosta se piše ovih dana upravo u tom kontekstu, da koristi najružniji, najrudimentarniji pristup igri kako bi postigao cilj. Nažalost, nije ga postigao u Ligi prvaka igrajući bizarnu 5-5-0 formaciju, igrajući takav bunker da se i "park the bus" taktika čini ofenzivnijom, a teško da će s takvim pristupom napraviti bilo što i u La Ligi.
Međutim, Cholu Simeoneu dugo je godina ovo sredstvo bilo vrlo korisno za dolazak do cilja. Da, igrali su ružan, estetski neugledan i reći se mora, loš nogomet, ali osvajao je prvenstva i igrao u finalima Lige prvaka, uzimao Europa ligu, Kup, Superkupove, ostvarivao je velike transfere, dovodio slavne igrače i svoje zvijezde skupo prodavao. Na neki je način brendirao svoju filozofiju destruktivnog, defenzivnog nogometa s niskorizičnim kontrama i od sebe je napravio trenersku instituciju. No, krucijalna stvar kod Chola i njegova Atletica jest ta da su oni svoje ciljeve uglavnom ostvarivali, i to barem jedan veliki po sezoni i ne u nekakvoj seoskoj, divljoj, ligi, već u jednoj od najjačih liga svijeta i, dakako, Ligi prvaka. Važno je naglasiti kako je Cholo žrtvovao lijepu igru, limitirao je vještine i smanjio iskoristivost kod brojnih svojih zvijezda, slomio je, takoreći, duh kod onih koji su možda i pružali otpor i pokušali igrati neku svoju igru, ali na koncu je isporučio ono što se od njega i očekivalo.
'Space shuttle' postao 'fićo'?
Nekakva poanta cijelog ovog uvoda bila bi, dakle, da smijete igrati ružan i negledljiv nogomet, ali samo ako on na kraju ostvari cilj. Ove sezone u Prvoj HNL imamo neke, ha nazovimo to pomalo amaterske pokušaje kopiranja Simeonea. Nenad Bjelica u Osijeku to radi, za naše prilike, možda i najbolje. Cijelu sezonu forsira tvrdokornu igru u obrani, igru na "uno-zero-basta" i to ga je dovelo, do sada, do drugog mjesta i, realno, još je uvijek u utrci za naslov. Ako i ostane na drugom mjestu i "fajta" se do kraja za svaki bod, teško će mu itko zamjeriti ovakav pristup. Iako je prerano za prosudbu i definiciju stila igre, čini se da će u tom smjeru ići i Samir Toplak u svojoj Gorici, što i ne čudi previše, niti u slučaju Osijeka niti u slučaju Gorice s obzirom na kvalitetan, ali, neka se nitko ne naljuti, vrlo limitiran roster igrača.
Ipak, pitamo se, eto, što to, pobogu, radi Željko Kopić s Dinamom, odnosno, što to uopće u Dinamu rade ove sezone? Do jučer, čak i u eri Damira Krznara, koji je, kakti, bio blijeda kopija svojih prethodnika Zorana Mamića i Nenada Bjelice, Dinamo je igrao napadački nogomet i trudio se da to barem donekle izgleda onako kako bi trebalo u HNL-u, dakle, dominantno i nemilosrdno, barem prema znatno inferiornijim protivnicima. No, u kratkom su se roku transformirali, odnosno, deterioriali su do te mjere da se moramo pitati - kog boga Kopić radi s Dinamom i u što se to pretvara dojučerašnji, kako je ono Zdravko Mamić govorio, "space shuttle" hrvatskog nogometa? U starog 'fićeka' koliko vidimo.
Igra se jedva probavljiv nogomet
Čisto da odmah stavimo stvari u pravi kontekst. Dinamo je nadaleko najskuplja, najbogatija i igračkim kadrom najkvalitetnija momčad Prve HNL, ima najjaču akademiju, ima budžet veći od cijele lige, ima najviše novca, igrači vrijede gotovo sto milijuna eura, imaju hrpu reprezentativaca i to što igra ovako loše bilo bi ravno tome da, recimo, Liverpool ili Manchester City, s ovim momčadima koje imaju, i budžetom koji posjeduju, padnu u Championship i onda se tamo muče, dobivaju "na mišiće" i igraju na "jedan-nula".
Ove sezone, Dinamo nam upravo tako izgleda. Kao superiorna momčad koja se silno muči u ligi koju je do jučer "gazila kao plitak potok". Isprike, eto, na ovakvoj analogiji i učestalom korištenju "mamićizama", ali neke stvari treba, tu i tamo, prenaglasiti. Da ne izvlačimo sada svaku utakmicu pod novim, i za sada se još ne zna stalnim ili privremenim, trenerom Dinama, Željkom Kopićem, uzet ćemo ovu posljednju utakmicu, protiv Rijeke i onu pretprošlu protiv Hrvatskog dragovoljca, kao primjer kaosa i neurednosti koja vlada u klubu već neko vrijeme. Dinamo je protiv Dragovoljca u 29. kolu Prve HNL odigrao možda i najgoru utakmicu ove sezone, iako ju je dobio 2:0. Dinamo se s Dragovoljcem mučio cijelo jedno poluvrijeme, zatim je zabio početkom drugog i muka se nastavila sve do kraja utakmice i autogola gostujuće momčadi. Jalova igra u napadu, spor protok lopte, bezidejnost, nedostatak kretanja, potpuni izostanak neke drastične trenerske intervencije, kao i utjecaja na raspoloženje i motiviranost igrača. Bila je to jedva probavljiva utakmica, ali ne i utakmica za zaborav, već utakmica na kojoj se može puno naučiti i koja može biti dokazni materijal da previše toga ne valja.
Što radi trener Kopić?!
Utakmica s Rijekom najbolji je primjer svega što trenutno ne valja u Dinamu. Odakle uopće početi? Dinamo je igrao protiv opasne ekipe, ali Rijeka Gorana Tomića je momčad za koju već i površni pratioci HNL-a znaju kako će igrati. Pristup je to koji se njeguje već godinama, uz male "tweakove" i kadrovske promjene. Dakle, svaki trener stigne pripremiti utakmicu i pronaći neku metodu kojom će neutralizirati igru protivnika i iskoristit će njezine mane. Eto ako je onaj isti Dragovoljac uspio srušiti tu istu Rijeku i pročitati im igru, onda je bespredmetno dalje raspravljati o nepredvidljivosti kod Tomića i bilo kakvom elementu iznenađenja.
Međutim, Kopić je ponovo loše postavio utakmicu. Rijeka je imala kontrolu od starta i rano je povela, a onda je uslijedila poplava nelogičnih ideja trenera Kopića. Dinamo je valjda jedini klub u ligi, ma možda i u Europi, koji ima najširi kadar na lijevom beku, a na kraju im lijevog beka igra netko tko uopće nije lijevi bek. Protiv Rijeke tamo se našao - Teophile Catherine. Na lijevom beku i "wing beku" su ove sezone već igrali, Petar Bočkaj, Daniel Štefulj, Marijan Čabraja, Francois Moubandje, Bartol Franjić, Mislav Oršić i Dario Špikić. Možda smo nekoga i zaboravili, ali sada im se pridružio i iskusni Francuz. O promašenoj transfer-politici već smo napisali podosta redaka, ali kada bismo morali sumirati do kojih je razmjera promašena ova selekcija, onda bismo to mogli napraviti upravo na ovoj utakmici s Rijekom, kada je pored pletore lijevih bekova, na toj poziciji opet igrao netko treći.
Sve ili ništa ili... Ništa?
Nadalje, pomalo bizaran element vidjeli smo s Petrom Bočkajem. Čovjek je doveden da igra upravu tog kritičnog lijevog bočnog, ali Kopić mu je na utakmici s Rijekom čak tri puta mijenjao poziciju. Počeo je kao lijevi bek u 3-5-2 formaciji, a onda ga je Kopić, što je malo kome bilo jasno, poslao na desno krilo. Kopić je tada prebacio s 3-5-2 na 4-2-3-1, što nije donijelo baš nikakve promjene u igri. Nakon toga uveo je Mahira Emrelija i Bočkaja je s desnog krila prekomandirao u - obranu! Odnosno na poziciju lijevog beka u zadnju liniju (inače igra wing beka ili krilo). Efekta u Kopićevim promjenama, dakako, nije bilo. Dinamo je i dalje igrao estetski vrlo ružan, spor i bezidejan nogomet, Kopić je i dalje izmjenjivao svoje ideje kao da igra simulaciju utakmice na Football Manageru. Ironično je što vam se čak i kroz "hits and tips" te igre savjetuje da ne mijenjate često i radikalno sustav igre jer će se dogoditi kontraefekt i igrači će se pogubiti u vašim "idejama".
Na kraju, takav smo dojam stekli, Dinamovi igrači, da li na sugestiju Kopića ili samoinicijativno, kreću na sve ili ništa. Kreću u "overload", Rijeka se povlači, što je možda i najveća pogreška kod Tomića i razlog zbog koje je izgubio utakmicu, i Dinamo na bazičan i najjednostavniji način dolazi do pobjede. Gotovo svi igrači su preselili na protivničku polovicu, pokušavalo se centaršutevima sa svih strana, na silu, "na mišiće" uz pritisak na sve i svakoga. Dinamo je na kraju dobio utakmicu i korak bliže je naslovu, ali ne pamtimo da je još od epizode u "ligi za bedaka" 2005. godine. Dinamo čak niti pod, ne znamo što nam je da baš njega izdvajamo, Bugarom Ivajlom Petevom, nije igrao ovako loš nogomet. Ispada ovako da Dinamo ili igra na sve ili ništa ili ne igra nikako.
Neispunjeni ciljevi i propadanje igrača
Bit ćemo toliko bezobrazni prema ostatku lige i reći da će Dinamo gotovo sigurno osvojiti naslov prvaka, ali bit će to najružnije osvojena kruna možda i u povijesti Prve HNL. Kopić je već neko vrijeme tu, od konca prošle godine. Imao je zimske pripreme, imao je vremena implementirati neki svoj sustav, neke svoje ideje, imao je prilike presložiti kadar i redefinirati selekciju igrača, imao je priliku proučiti protivnike, čak i kalkulirati, a što je napravio - baš ništa. Dinamo ove sezone nije razvio i afirmirao niti jednog mladog igrača, osim Josipa Šutala i možda Bartola Franjića, a to je propust zbog kojeg bi klub mogao dugoročno, financijski, ispaštati. Nedavno smo pisali o tome da svim glavnim igračima u Dinamu drastično pada cijena i ako će prodavati, morat će znatno smanjiti apetite. Potrošeno je više od 18 milijuna eura u godinu i pol dana na hrpetinu pojačanja, a na prste jedne ruke mogu se nabrojati igrači koji su zaista korišteni ili su bili od nekakve koristi.
Navijačima vjerojatno krv vrije kada u utakmicama kao što je ova s Rijekom, omiljeno lice, poput kapetana Arijana Ademija, zabija presudan pogodak za pobjedu, ali u suštini to je zaista težak poraz za klub. Ne diskreditiramo gol Ademija, već činjenicu da je čovjek, koji je gotovo ostavio kosti na terenu, smogao snage i preuzeo odgovornost te na kraju zapečatio utakmicu. Vezni igrač, uglavnom ekspert za obrambene zadaće, lomljenje kontri i "box-to-box" trku, ujedno je i igrač odluke u klubu, koji bi trebao imati barem dvojicu, ako ne i više ofenzivaca koji će "trpati" svaku utakmicu. Uz sve što inače radi na terenu, a radi i više nego što bi trebao, Ademi je sada i egzekutor, odnosno, primoran je obavljati još jednu funkciju. Uz svu silnu kvalitetu i broj ofenzivaca koje Dinamo posjeduje, to je, ako se nas pita, nedopustivo.
Kopić u svom, još uvijek aktivnom, mandatu nije riješio problem jalovosti u Dinamovu napadu, nije razdrmao i vratio onog starog Brunu Petkovića, i štoviše, popustljivošću prema povremenom hrvatskom reprezentativcu samo je dodatno produbio problem, i umjesto da "Plavi" imaju golgetera, imaju svojeglavog kvazinapadača, pseudocentarfora, koji provodi samovolju na terenu. Bizaran problem s lijevim bekom smo već apsolvirali, kao i neiskoristivost svih onih silnih pojačanja. Spomenuli smo i slabo korištenje mladih igrača iz sustava. A tu je i potpuni izostanak bilo kakve intervencije s viših pozicija, kao i uloge sportskog direktora, koja je, barem nama, i dalje podosta nejasna.
Nema opravdanja
Pomalo je jezivo gledati kako je u svega godinu dana klub tako drastično propao ili da malo ublažimo retoriku, snizio kriterije. Pričaju svi kako je ove sezone HNL nikad napetiji, kako je neizvjestan ishod lige i on doista jest neizvjestan, ali ne zbog toga što su se ostali klubovi značajno digli, već, realno, zbog toga što je Dinamo drastično pao. U Dinamu trenutno valjda vlada nekakva mantra da je sve u redu, da je sve prihvatljivo, dok je pozitivnih rezultata i dok se drži prvo mjesto, ali iluzorno je pričati ovdje o toj Cholovoj filozofiji jer, kao što smo rekli, on igra jednu od najjačih liga svijeta, Ligu prvaka i razna elitna natjecanja. Dinamo igra skromni HNL i pola sezone nekog europskog natjecanja. Dinamo je u svojoj ligi, rekli smo već, ono što bi Liverpool bio u Championshipu da ga sada tamo prebace, dakle, Dinamo nikako ne bi smio težiti ka filozofiji igre kakvu njeguje Simeone ili kod nas Nenad Bjelica. I što je najvažnije, Dinamo nema opravdanja za takvu igru.
Bjelica se uvijek može pozvati na skroman kadar, manji budžet i nedostatak opcija na nekim pozicijama, Cholo može reći da mu je konkurencija svuda prejaka, pa čak se može pozvati i na svoj karakter i reći da je to jednostavno dio njega. Tamo neki Burnley i Sean Dyche uvijek može reći da radi ono što može s ekipom i budžetom koji ima. Onaj tko u Dinamu donosi takvu filozofiju i kome je OK da Dinamo ovako igra, da i inč po inč na jedvite jade osvaja ligu i sramoti se igrom protiv autsajdera, njemu treba dati momentalni otkaz i zabraniti mu djelovanje u klubu na bilo kojoj funkciji.
Mislav Oršić
Naslov prvaka ne vrijedi ništa
Ne, nismo "mamićevci", ne patimo za Mamićevim Dinamom, što bi neki mogli krivo protumačiti iz naslova, ali činjenica je da su određeni kriteriji u klubu nametnuti i to s razlogom. Budžet, renome domaći i internacionalni, kontinuitet s trofejima, napadački nogomet, atraktivna igra, kvalitetni igrači i reprezentativci, de facto, diktiraju neka pravila i norme kojih se klub mora držati. Trenutno se u klubu baš i ne drže tih normi i Dinamo se srozava.
Gledajmo ovako. Što, na koncu, Dinamu vrijedi to što je prvi, kada uz ovakvu igru, filozofiju, mentalitet igrača i stožera pa i same uprave, nema nikakve garancije da će se uopće plasirati u Ligu prvaka ili Europa ligu. Ako nas pitate, prema svemu viđenom u zadnje vrijeme i silaznom trendu, šanse su vrlo male da Dinamo postigne ikakav značajan rezultat u Europi sljedeće sezone. Kažemo još jednom, Dinamo će gotovo sigurno osvojiti prvenstvo, ali već sada bi se trebali pojedinci u klubu, na višim funkcijama, zapitati žele li sljedeće sezone početi graditi novi "space shuttle" ili će gledati ovog ispranog "fićeka" kako dalje hrđa i propada?
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
