Trčanje? Povodom utrke WE RUN ZAGREB, koja će se održati 1. 10. na Jarunu. Nisam nikada... nekako mi je to dosadno, da ne kažem, glupo. Kao, samo trčiš i to je to, ništa. Mislim, mogu probati, ali sumnjam da će mi se svidjeti.
Organizirani su besplatni treninzi dva puta tjedno. Svake srijede u Maksimiru i svakog četvrtka na Jarunu. Srijeda je, i eto mene u Maksimiru.
Maksimir, Nikeov kombi, hrpa šarenih tenisica – moram priznati da mi je bilo lakše što je pored mene bilo još početnika, pa moj izgubljeni pogled nije jako stršao u gomili i moja muka nije bila usamljena niti tako velika, iako još uvijek nije ni počelo otkucavati tih prvih, dugih sat vremena.
Zagrijavanje? Može, to znam, onda lagani džoging, ok, iako mi je puls već na 130, vježbe snage, dobro, to ću izdržati, a onda... neću izdržati – hodaj, trči, brzo hodaj, hodaj, trči, brzo hodaj, hodaj, trči, hodaj, trči... Činilo se da nikada neće prestati. Željela sam da mi odjednom otpadnu noge, da ih više nemam, da se sapletem i padnem, da se spusti kiša, da me izgrizu komarci, bilo što, samo da to prestane.
Iz inata sam izdržala. Iz inata samoj sebi. Bilo bi lakše odustati, ali nisam. Uostalom, ako drugi mogu, zašto ne bih mogla i ja. Uvijek se iznova čudim čovjeku, njegovoj unutrašnjoj snazi i borbi sa samim sobom, kad je najteže, a ti digneš glavu i napraviš još par koraka i tako opet, i opet i – zapravo trčiš. I svi oko tebe trče. Nema odustajanja, ne ovaj put.
Pobijedila sam – samu sebe i ljute neradničke demone, ali sam i s velikim olakšanjem i neizmjernom zahvalnošću prema treneru dočekala istezanje.
Tjedan dana nisam mogla normalno ustati iz kreveta ili sjesti na stolac. Svaki mišić u mom tijelu je bolno davao znakove života. To je moglo značiti samo jedno – iduća srijeda je opet moja maksimirska srijeda.
Drugi put je bilo lakše, ne lako, to nikako, ali lakše. Treći put su mi se pridružili prijatelji iz srednje škole. Četvrti put sam došla s razbijenim koljenom, pa sam trening odradila nešto slabije... Ups, prošlo je već mjesec dana, protrčalo.
Sad čekam svoju petu srijedu, s nestrpljenjem...
Znam, zaljubila sam se – u trčanje, u svoje tenisice, u dobru ekipu u Maksimiru i odličan osjećaj nakon odrađenog treninga. Više ne mislim da je trčanje glupo ili dosadno, više ne osjećam bol u nekorištenim mišićima, sad samo uživam.
Jako mi se blizu čini 1. 10. i trka WE RUN ZAGREB na Jarunu. Neću biti najbrža, niti ću biti među prvih 20, al' nije ni bitno. Rodila se jedna ljubav, zauvijek. To je bitno.
Mirna Medaković