Tko nikad nije bio ovršen, teško da može zamisliti agoniju u kakvu se čovjeku pretvori život. Ne znam kako je to u drugim zemljama, ali u Hrvatskoj, gdje većina stanovnika ionako ima mizerne plaće i još mizernije mirovine, ovrha te zakuca. Za dno. S tog dna teško da možeš isplivati, možeš se samo nadati čudu. Osim čudu, ako si dovoljno naivan i neiskvaren, možeš se nadati i empatiji.
U ovom slučaju, pojam empatije ne znači očekivanje da netko preuzme tvoj jad, pa čak ni očekivanje da će ti se tvoji dugovi oprostiti, nego očekivanje da te oni sretniji, neovršeni, neće u tom tvom jadu još i ismijavati. Naime, ako nisi nikad bio ovršen, sasvim sigurno ne znaš kako je to kad ti, recimo, od tri tisuće kuna primanja, ostanu još samo dvije. Dvije tisuće kuna za hrvanje s deset tisuća problema. Pa si onda još i star i bolestan i nemaš ni za lijekove. Ni za grijanje. Ni za režije. Najironičnije od svega je to što si možda jedan od onih koji je postao ovršen zato što si dizao kreditiće da bi platio upravo te režije.
Blokada računa blokira sve, najednom su oko tebe zidovi u koje udaraš kamo god kreneš. Tvoj društveni status se iz „zaposlenik“ ili „umirovljenik“ mijenja u „nitko i ništa“. Postaješ nepostojeća osoba, nemaš više ni ono malo ljudskog prava na dostojanstvo kojeg si imao prije nego što je nešto što se zove „FINA“ zaleglo na tvoj račun, na tvoj vrat, tvoj dan i tvoj san. Ali to nije sve. Banka će tvoj dug „prodati“ nekoj lihvarskoj tvrtki koja će te odmah sutradan početi zlostavljati prijetećim pozivima.
Zvat će te u razmacima od nekoliko dana, neće ti dati da udahneš, neće ti dati da predahneš. Njihovi zaposlenici, njihovi vojnici će ti naoko ljubaznim tonom u uho ubacivati najave još gore katastrofe, ljubazno će te podsjećati da si sad nitko i ništa, da si sad njihov i božji i da ti nitko na ovom svijetu neće pomoći.
Pogotovo ti neće pomoći država za koju si se možda čak i borio, ili u kojoj si cijeloga svog radnog vijeka uplaćivao u mirovinski fond da bi imao mirnu i spokojnu starost. Ista ona država koja je dozvolila da imaš toliko malu plaću ili mirovinu da si bio prisiljen uzeti kredit da bi – preživio. Ne da bi si platio ljetovanje na nekom egzotičnom otočju, ne da bi si kupio stan od sto kvadrata na luksuznoj gradskoj lokaciji, nego da bi preživio. Da bi riješio režije ili da bi ono dvoje djece opremio za školu.
Ne rugaj se čovjeku u čijim cipelama nisi hodao
A ide zima i treba se i grijati. Ide zima i treba se i toplije odjenuti. Ide zima a ti više ne postojiš i sa svijetom imaš kontakt još samo preko televizijskog ekrana. Zamotaš se u deku i buljiš u taj ekran. U nekom trenutku na tom ekranu ugledat ćeš jednog od onih kojima će ove zime biti toplo, ne samo u stanu nego i u njegovom grijanom blindiranom automobilu kako maše mobitelom i objašnjava:“Molim vas lijepo, ti ovršeni, većina njih dužna je telekomima...!“
Takva izjava na javnoj televiziji leći će mnogima lako kao što je tebi legla ovrha na račun jer ljudi vole dobiti racionalna objašnjenja za tuđu muku. To ih onda oslobađa neugodne ljudske dužnosti da suosjećaju. Da si kažu i da se podsjete na onu dobru, staru, zaboravljenu – ne rugaj se onome u čijim cipelama nisi hodao. Više nećeš biti nesretnik koji je iz očaja upao u još veći očaj, sad si bahati, raskalašeni stvor koji nije znao upravljati svojim financijama. Takva su vremena, pomiri se s tim, dovoljno je zamahati mobitelom i ti si izbrisan.
Na kraju krajeva, i one proklete izbjeglice, nisu oni nikakvi nesretnici, pa skoro svi imaju mobitele! Posjedovanje mobitela u vremenima kad je posjedovanje mobitela normalno kao što je normalno, ne znam, imati cipele, kao što je normalno disati, postalo je glavni argument za odustajanje od empatije. Mnogi filozofi i psihijatri današnjice smatraju da nas u ovom svijetu nepravde jedino i isključivo empatija može spasiti. Malo susojećanja koje nekom nesretniku neće deblokirati račun, ali bar će mu dati osjećaj da nije sam na svijetu.
E pa, nisu računali s – mobitelima. Koga briga, a i što ste uopće dizali kredite neoprezno. Pogriješili ste, a živimo u svijetu nepogrešivih, uspješnih, nepobjedivih. Svi oni koji vam se nadmoćno izruguju po društvenim mrežama i po televizijskim ekranima, e pa oni si to mogu dopustiti jer su tako drugačiji od vas. Oni, naime, nikada nisu pogriješili. Redom su to ljudi kojima u životu sve štima. I posao i obitelj i zdravlje. Nemaju loših navika, ni višak kila, ni problema s alkoholom, niti varaju svoje bračne partnere. Oni također imaju mobitele, ali oni su savršeni pa nije problem.
Zato, svi vi ovršeni, pokrijte se ušima. Niste pazili, dragi moji, niste se snašli, razbahatili ste se, kupovali te mobitele i eto vam sad. Sad biste još i da vas žalimo? Dobro, ima među vama i onih koji su možda kreditima plaćali režije, terapije, opremali djecu za školu, drva za zimu ali možemo se kladiti da su čak i takvi imali mobitele. Možda ima i onih koji su digli kredit u trenutku dok su imali siguran posao i plaću, a preko noći su završili na cesti zbog „uspješne“ privatizacije firme. Privatizacije organizirane od strane države čiji glavni šef sad na ekranu maše mobitelom kao glavnim argumentom koji će nas spriječiti i u najmanjem pokušaju suosjećanja.
A možda je tražiti od ljudi malo empatije u stvari previše. Možda bi bilo dovoljno očekivati da se ponekad, ušuškani, siti i zavaljeni u kaučima svojih toplih stanova zaista sjete one dobre stare, zaboravljene – ne rugaj se čovjeku u čijim cipelama nisi hodao. Recimo da to onda nije stvar empatije, nego nečega dosta manje zahtjevnog – stvar obične, elementarne pristojnosti.
Sve kolumne Bobe Đuderije čitajte OVDJE.
