Prije otprilike dvije godine objavila sam na društvenoj mreži tekst na temu škole i ocjena. Objava je izazvala dosta pažnje i komentara. S obzirom na aktualnost teme, odlučila sam tekst nadopuniti i objaviti ga u formi kolumne jer mi je važno da ga što više ljudi pročita. Ne zato što sam ja sad tu neki "life-coach" ili guru specijaliziran za pitanja školstva, nego zato što sam nečija mama, što imam godina i što vjerujem da moja iskustva, dobra i loša, možda mogu nekome bar malo olakšati.
Inače, najvažnija i najzačudnija stvar koju sam ja naučila zahvaljujući mom djetetu je da nisam ja ništa učila njega. Cijelo je vrijeme, naime, on učio mene. To je jedno zaista divno saznanje, pod uvjetom da nam ga roditeljska taština uopće dopusti. Ja nemam problem priznati – nisam imala pojma kako biti dobar roditelj, griješila sam često i učila "u hodu“. Istovremeno, nisam htjela slušati naše stare, jer su njihove odgojne metode, blago rečeno, zastarjele. Jaaaako blago rečeno.
Tražeći tako svud oko sebe nekakav izvor mudrosti i znanja, shvatila sam da taj izvor odrasta uz mene, da je ta mudrost u glavi i u duši mog djeteta. Pa tko će nas, molim vas lijepo, bolje naučiti o djeci od djece? I tako sam odlučila početi slušati mog sina i učiti od njega.
Jedna od stvari koju me on naučio je da ponekad treba "izaći iz kutije". To znači da, ponekad, treba stvari obrnuti i okrenuti i pokušati ih sagledati iz neke potpuno nove perspektive. Jedna od novih i potpuno naopačke izokrenutih perspektiva je na primjer da prestanemo toliko „upirati“ po školi i ocjenama i da se jednostavno prepustimo. Uostalom, vidjela sam kroz život bezbroj primjera gdje roditeljsko insistiranje i guranje nisu rezultirali uspjehom. Dapače, što su više energije neki ulagali, to su rezultati bili gori. Jedino što su uspjeli uspješno izazvati kod svoje djece bio je gastritis. Gastritis u dobi od sedam, osam, deset godina? I još uvijek ne kužimo da smo problem mi odrasli, a ne djeca?
A sad o drugačijoj perspektivi: imala sam tu jednu rodicu koja bi se, zbog mnogobrojnosti svoje familije i pripadajuće joj buke, zaključavala u sobu da bi mogla na miru učiti. Njena mater bi joj u nekom trenutku počela lupati na vrata:
"Ajd' izađi, prikini više s tim! Vrag ti knjigu odnija, poludit ćeš od učenja!"
Rodica nije poludila, a usprkos i unatoč majci koja ju je odgovarala od učenja, bila je odlikašica 5.00 zbog čega je bila i oslobođena mature. Pročitajte ovo još jednom: djevojka je bila stopostotna odlikašica i oslobođena je mature a majka je kroz cijelo školovanje preklinjala i nagovarala da prestane toliko učiti.
Nisam ni ja bila puno normalnija kad mi je sin krenuo u školu. Kad je dobio prvu jedinicu, odvela sam ga na pizzu da proslavimo. Htjela sam mu dati do znanja da ima pravo na loše ocjene, loše dane i loše trenutke. Njegove negativne ocjene su me rastuživale samo ako su rastuživale i njega.
Al' inače, nikada nisam dopustila da ijedna ocjena stane između njega i moje bezuvjetne ljubavi i podrške. Volimo mi odrasli spominjati „bezuvjetnu“ roditeljsku ljubav, a onda dijete donese kući lošiju ocjenu a mi dobijemo slom živaca. Dijete počinje shvaćati, bezuvjetna ljubav se ne odnosi na školu. Bezuvjetna ljubav se prakticira samo ako dijete ponašanjem i ocjenama ispuni sve uvjete za bezuvjetnu ljubav. Kad dijete to tako shvati, pada mu samopouzdanje, a kad mu padne samopouzdanje padaju, često, i ocjene. Ili ne padaju, djeca znaju dati sve od sebe kad zaključe da će dobrim ocjenama zaslužiti (bezuvjetnu) roditeljsku ljubav. Dat će sve od sebe kad zaključe da će ih mama i tata i baka i rođaci i susjedi i učitelji, ma svi više voljeti ako budu dobri đaci. Pa će imati dobre ocjene ali najednom i simptome i boljke sredovječnih ljudi – bolove u želudcu prije polaska u školu. Bolove u stomaku. Glavobolje. I sve to u osnovnoj školi. I mi i dalje vjerujemo da je problem u djeci a ne u nama odraslima?
Sjećam se kad mi je jednom moj mali nećak rekao tužnim glasom:
"Svi pitaju kako je u školi, a nitko ne pita kako sam ja."
Od te rečenice imala sam potrebu ridati na sav glas sljedećih mjesec dana.
Tijekom osnovne škole, kad bi mi sin objavio da je dobio lošu ocjenu iz nekog predmeta, pitala sam ga "Je li ti teško?" Nisam vrištala proričući mu "kopanje kanala" i slične strahote iz spektra ludila u roditeljskim glavama. Pitala sam ga što misli, zašto je dobio lošu ocjenu? Mogu li kako pomoći? Želi li moju pomoć? Ne što sam puno pametna, nego jer sam pratila kako se ON osjeća zbog loše ocjene i odlučila da ne želim biti dodatni razlog za njegovu tugu.
Nijedan jedini put tijekom kompletnog njegovog školovanja nije me vidio ljutu ili nesretnu zbog loše ocjene. Jedino što je mene moglo učiniti nesretnom, bio bi neki problem sa zdravljem. Sve ostalo, kao ona koja ga je rodila i devet mjeseci čuvala ispod srca, smatram irelevantnim.
Naravno, objasnila sam mu odmah na početku kako ovaj svijet funkcionira. Ako učiš, dobiješ dobru ocjenu, ako ne, dobiješ lošu. Sve o "pobjednicima" i "gubitnicima", o natjecanju, o nagradama, boljim i lošijim poslovima, boljim i lošijim plaćama. Nisam ga plašila, samo sam mu predočila objektivnu sliku svijeta. Nisam mu govorila prijetećim glasom "Ako ne budeš učio dogodit će ti se to i to…".
Ma daj, razmišljala sam, ako ne bude učio, neće mu se dogoditi ništa, u nekim godinama ipak shvatiš da čovjek mora slijediti svoj put, kakav god on bio. Bitno je djetetu izložiti sve opcije, vlastita iskustva, uzročno-posljedične veze, ali bez zastrašivanja. To je moj zadatak.
Rekla sam mu da je sustav u biti loš i da melje i učenike i učitelje i roditelje. Rekla sam mu također da ću uvijek biti na njegovoj strani, osim ako on, iz čista mira, bude bezobrazan prema učiteljima, nastavnicima, profesorima. Rekla sam mu da ga nijedan učitelj/učiteljica ne smije vrijeđati i/ili omalovažavati, kao što ni on sve to ne smije raditi njima.
A prije svega, dala sam mu do znanja da, kako god on odluči krčiti taj svoj put, ja ću biti uz njega. A on neka izabere koji i kakav put mu najviše odgovara. Pri tom mi je u glavi često zvonila rečenica moga pokojnog dide kad bi se obraćao svojoj djeci, a štiteći unuke od kazni:
"Nemojte ih tuć', tuć' će ih život."
Pojam "tući" nije se odnosio isključivo na fizičko kažnjavanje, uključivao je i ružne riječi, prijetnje, kazne, zastrašivanja i sve moguće vrste udaraca koje smo sposobni zadati djeci u svom neznanju i paranoji.
Sretno, dragi mali školarci.
Neka vam torbe budu što lakše i da vam odrasli ne uspiju maknuti osmijeh s lica i povjerenje iz duše. I neka vam od svih okrutnosti kojima ovaj svijet obiluje, nijedna okrutnost ne dođe iz vlastitog doma.
