Netko pametan rekao je:“ “Sreća je ništa drugo nego dobro zdravlje i loše pamćenje.”
Ovo s lošim pamćenjem postane neobično važno kad se čovjek zatekne u raljama hrvatskog zdravstvenog sustava. Svi mi, već dugo i predugo, skoro od stoljeća sedmog slušamo kako nam dotični sustav puca po šavovima. Poneke priče i detalji zvuče tako zastrašujuće da smo skloni pomisliti, u stvari ponadati se da su to samo pretjerivanja i laži. To sve, garant, izmišlja netko tko mrzi sve hrvatsko. Nema boljeg i logičnijeg objašnjenja za toliku količinu navodnih užasa. Kad se uvjeriš da užasi nisu navodni nego vrlo stvarni, već si jednom nogom u grobu, već je možda kasno.
Nedavno je moglo biti kasno i za jednu meni jako blisku osobu. Pola moje obitelji i ja proveli smo zadnjih mjesec dana po hitnim prijemima i bolničkim odjelima. Snalazili smo se kako smo znali, pogubljeni i zbunjeni beskonačnim količinama uputnica, pregleda, nalaza, pretpostavki, sumnji, podijeljenih mišljenja, drugih mišljenja, trećih mišljenja, petih mišljenja, stotih mišljenja. Trčali za sestrama, liječnicima, umiljavali se osoblju na šalterima, recepcijama. Bjesnili na one koji su nam otežali. Zahvaljivali do neba onima koji su nam olakšali. Načekali se ispred hitnih prijema, sate i sate, pa još duplo toliko sati i kad pomisliš da više ne možeš i dođeš do stanja kad ti se čini da ćeš se jednostavno srušiti točno ispred ulaza na hitni prijem, e pa, nakon tog ćeš čekati još najmanje dva-tri sata. Ali nije teško čekati kad znaš da će se u onoj velikoj zgradi netko pobrinuti za člana tvoje obitelji. Nije ti teško čekati jer jednostavno ne možeš ni pomisliti ni zamisliti da će taj član obitelji nakon šest sati provedenih u toj zgradi, kući otići bez terapije. Ne karikiram ništa, proživljeno je.
Proživljeno je sve, od A do Ž
Kad kažem „A“ – to je ona prva noć sa bolovima. Pa još jedna. Hitna pomoć, pa obiteljska liječnica koja situaciju doživljava ozbiljnije od ekipe na hitnoj. Poznaje dobro svoju pacijenticu i zna da bi ova rađe trpila bolove do krajnjih svojih tjelesnih granica nego, kako ona to zna reći “šetala po doktorima“. Pacijenticu se upućuje u susjedni grad u bolnicu. Sumnja se na jednu dijagnozu, radi se CT, potvrđuje se druga dijagnoza. Hitna operacija u jedan sat iza ponoći. Ležanje na intezivnoj, pa prebacivanje sa iste u „normalnu“ sobu. Pacijentica se prije otpusta žali na natečenost donjih ekstremiteta, nitko ne trza. Otpuštena je iz bolnice. Situacija se kući pogoršava. Obiteljska liječnica opet radi frku. I još malo frke. I da vas ne davim dalje s obiteljskim dramama i detaljima, da nije bilo obiteljske liječnice ja sad možda ne bih pisala kolumnu, nego tužbu. I dobila bih na sudu. I dok pišem ovaj tekst, nastojeći se oporaviti od proživljenog stresa i straha, postavljam si tisuću pitanja. To postavljanje pitanja, to je ono „Ž“.
Na primjer: Bi li pacijentica bila još s nama da se nisu našla financijska sredstva da se plati pregled u privatnoj klinici? Vjerojatno ne bi.
Sljedeće pitanje: Bi li pacijentica bila još s nama da obiteljska liječnica nije od početka činila i više nego što joj je posao i dužnost? Postoji velika mogućnost da ne bi.
Službeno, sve što je obiteljska liječnica mogla napraviti bilo je – napisati uputnicu za pretragu. Važnu pretragu. Pacijentica bi na red bila došla otprilike za šest mjeseci. S obzirom na kasnije potvrđenu dijagnozu, ona tu pretragu ne bi dočekala. Pa smo, eto, operušali člana obitelji koji najbolje stoji, malo udružili snage i omogućili teško bolesnoj članici obitelji obavljanje nekoliko pregleda u nekoliko privatnih klinika. Može se ukratko reći da su joj pare spasile život. Doslovno.
Ali, čak ni pregledi i nalazi privatnih klinika nisu bili dovoljni. Naime, kad je na temelju tih nalaza završila na hitnom prijemu, naša draga osoba je bila kasnije otpuštena bez da je dobila prijeko potrebnu terapiju o kojoj joj je ovisio život. Znači u par dana, po drugi put je otpuštena iz bolnice bez da je itko zaista obratio pažnju na problem koji se pojavio nakon operacije. Kao da je nisu ni vidjeli, ni čuli. Doslovno.
Pa je obiteljska liječnica opet digla frku, tvrdeći da je pacijentica otpuštena sa hitnog prijema bez da je primila potrebnu terapiju. Doslovno.
Pa smo svi mi iz obitelji dobili slomove živaca. Skoro pa doslovno.
I onda se sve razriješilo. Netko na hitnom prijemu je našoj obiteljskoj liječnici u telefonsku slušalicu rekao da se „dogodio propust“. Oni to tako zovu. Propust. Ovo je vrijeme u kojem se ljudske sudbine zamjenjuju banalnim riječima tipa „propust“. Taj „propust“ nije završio osmrtnicom u novinama samo zahvaljujući obiteljskoj liječnici koja je zvala, upozoravala, vikala. Na sve strane. Zbog nje možemo reći da se sve sretno završilo. I sad zamislimo kako li tek prolaze ljudi koji si ne mogu priuštiti privatne klinike i specijaliste?
Za koliko teških dijagnoza i smrti je, doslovno, krivo siromaštvo? Jučer sam se uvjerila da ta brojka, po svemu sudeći, mora biti velika. Nedopustivo velika. Zastrašujuće velika. I mi smo se svi s tim pomirili. Pacijente se stvarno, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, pušta da umru čekajući svoj red za pregled. I najnormalnije im se kao alternativa nudi odlazak kod privatnika za koje većina stanovnika ove tužne zemlje nema financijskih sredstava. Prošla me je jeza. Od besramnosti i psihopatske neosjetljivosti ministara i laži svih koji „vode“ zemlju, od besmislenosti cijelog sustava, njegove neprobojne birokracije i od nemoći onih dobrih karika tog sustava.
Netko pametan rekao je: “Sreća je ništa drugo nego dobro zdravlje i loše pamćenje.”
I dovoljno para u džepu, dodala bih. Odgovorno tvrdim da ako nam pare u životu za nešto trebaju, onda je to za zdravlje.
A onda, one dobre karike iz lanca.
Te dobre karike, ti neki posvećeni ljudi kojima je stalo, čine razliku između života i smrti, ponekad. Doslovno.
*Stavovi izneseni u kolumni osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav RTL.hr-a*