Prvo je izgledalo da je Zdravko Marić, ministar financija i potpredsjednik Plenkovićeve vlade, i glavni nadzornik u državnoj banci koja bi trebala podržavati razvojne gospodarske projekte, HBOR-u, bio uvučen u kombinaciju s investitorom MilenkomBašićem, koji je gradio vjetroelektranu Krš-Pađene preko svoje tvrtke C.E.M.P., na nagovor promoćurne lobistice, ujedno i državne tajnice u Ministarstvu uprave, Josipe Rimac.
Doimalo se da je bio "upecan". Doduše, bez ikakvog otpora, još k tome rezolutan da se s investitorom nađe "nasamo". No, nakon što je Telegram, na temelju podataka iz istrage, otkrio da je ministar Marić i ranije i kasnije imao nekoliko sastanaka i s investitorom Bašićem i samozvanim konzultanticama, Josipom Rimac i Gabrijelom Žalac, sve više izgleda kao da je Marić bio aktivni dio neformalnog konzultantskog tijela, a ne samo usputni pomoćnik.
Jedan od ključnih Plenkovićevih ministara, svojevrsna kičma Vlade, političar koji se voli držati suhih brojki, ali je i uvijek na braniku stranke, HDZ-a (iako formalno nije član redovno je nositelj izborne liste na parlamentarnim izborima), a kotirao je i za kandidata za gradonačelnika Zagreba za kojeg su se mnogi kladili da bi jedini mogao pobijediti i Tomislava Tomaševića i Milana Bandića, završio je tako u blatu zajedno s dvije HDZ-ove posrnule zvijezde.
Tko može nasamo, a tko ne?
Prvo je pokušavao lakonski objasniti zašto se nalazio s investitorom koji je sada pod istragom USKOK-a, i to - "nasamo".
"To nije jedini primjer gdje sam se sastao s poduzetnikom koji je imao namjeru aplicirati za kredite HBOR-a", rekao je Marić, kao da je sve u ovoj priči najnormalnije. Kao da je normalno da državne tajnice iz ministarstva koje ni na koji način nije vezano uz investicije ovakve vrste nazovu ministra i srede sastanak s njim. Kao da je normalno da ministar financija i potpredsjednik Vlade pomaže i u lobiranju za kredit u drugoj banci, HPB-u.
Bio je to siječanj 2019., a iz do sada javno dostupnih transkripata razgovora između ministra Marića i državne tajnice Rimac vidljivo je da su komunicirali kao prijatelji i stranački drugovi. "Naša je zadaća biti otvoren za dijalog s građanima i poduzetnicima", kaže sada Marić u svoju obranu i želi da se prihvati pod normalno njegovo "nasamo" čavrljanje s investitorom Bašićem kao zapravo dokaz njegove otvorenosti i spremnosti "na dijalog" s građanima i poduzetnicima.
Ali kako se dolazi do tog dijaloga? Mogu li se, recimo, građani javiti njegovoj tajnici i ostaviti mu poruku da ga trebaju nešto? Bi li dobili tako brzo tako lijep termin, i još k tome nasamo?
Kako poduzetnik, investitor, uopće može doći do ministra financija? Ne bi li se prvo trebalo najaviti u uredu ministra, pa da se onda malo provjeri tko to zove i ima li taj poduzetnik reference, je li ozbiljan, ili je možda lažni šeik koji ga želi izvrgnuti ruglu?
Bašić je došao s 'verifikacijom' Josipe Rimac
Ništa u slučaju poduzetnika Milenka Bašića i tvrtke C.E.M.P. nije išlo tim putem. Nije ga se valjda ni guglalo. On je, naprosto, došao s Josipom Rimac, bio je "njihov". Nije se tu radilo o bilo kojem poduzetniku kojeg bi primio ministar financija, radilo se o osobi koja je već bila "verificirana", primljena u stranačke mehanizme dogovornog upravljanja gospodarstvom.
Sada je već poznato da je ministar Marić, osim sastanka "nasamo", imao sastanke s Bašićem i Rimac i prije i poslije, i to u uredu ministrice regionalnog razvoja, Gabrijele Žalac. A to znači da je bio intenzivno angažiran oko projekta vjetroelektrane Krš-Pađene, i to upravo oko delikatnog pitanja kreditnog pokrivanja. Jer teško će uvjeriti javnost da ministar financija ima vremena i energije osobno obilaziti ministarstva i tako živahno sudjelovati u operativnim sastancima i za razne druge projekte, da je za Bašićevu vjetroelektranu izgarao jednako kao i za neku proizvodu halu.
Lobistica Rimac, s kasnije pridruženom lobisticom Gabrijelom Žalac, vodila je projekt vjetroelektrane kroz desetak različitih ministarstava, državne tvrtke, institucije i banke. Godine 2017. su riješene prepreke u Ministarstvu zaštite okoliša, nakon što je ministra Slavena Dobrovića zamijenio Tomislav Ćorić.
Rimac je sredila prepreke u Hrvatskim šumama, pa je onda paralelno radila na pakiranju kredita u HBOR-u i HPB-u, i na dogovaranju povlaštene tarife za vjetroelektranu u HERA-i. USKOK-ova optužnica krcata je dokazima o podmićivanju i sumnjama o pokušajima podmićivanja, "podmazivanja" na sve strane, a u cijelom tom spletu tajnih sastanaka i dogovora sada se pojavljuje i ministar Marić osobno. Ne kao usputni statist, ili suzdržani tehnokrat koji je uputio zainteresirane na svoje podređene – nego kao iznimno aktivan i angažiran dio tima.
Bila im je dosadna, ali...
Kako cure materijali iz istrage, saznajemo da je Rimac mnogima govorila da se sprema zaposliti u tvrtki C.E.M.P. nakon "političke karijere", saznajemo da je od nepresušnog investitora uzimala novac i za HDZ (za akcije Mladeži HDZ-a), a postaje i sve očitije da je dobivala plaću državne tajnice u Ministarstvu uprave, a da je istovremeno pod nosom ministara, prvo LovreKuščevića, a onda i Ivana Malenice, neometano trošila radno vrijeme na svoj hobi, ili preciznije, drugi unosniji posao - lobiranje za C.E.M.P.
Sada saznajemo da je mnogim ministrima i direktorima banaka bila i dosadna. Da su joj odgovarali na njezine SMS pritiske: "Daj se smiri!", ali neobično je da nitko od svih tih više desetaka uglednika, više ili manje rangiranih dužnosnika, pa i bliskih suradnika premijera (sjetimo se da je bilo i poziva i aranžmana u kojima je sudjelovala i Tena Mišetić, zamjenica predstojnika Ureda premijera) nije niti u jednom trenutku prijavio da nešto nije u redu. Da državna tajnica u Ministarstvu pravosuđa i uprave zapravo ne radi posao za koji je plaćena, da de facto nije državna tajnica, nego lobistica za privatnog investitora kod kojeg želi raditi nakon odlaska iz politike.
Svima je to bilo normalno. I ministru Zdravku Mariću je to bilo najnormalnije. Ne samo da njemu Rimac nije bila niti dosadna, nego niti u jednom trenutku nije pitao je li sve u redu s projektom koji mu "donosi" dužnosnica koja se ni po kakvom opisu posla ne bi trebala baviti tim projektom. Svojim držanjem zapravo potvrđuje da su koruptivni mehanizmi ponašanja postali "normalni", sastavni dio hrvatskog državnog aparata.
Koliko često prima 'nasamo'?
Marić danas obrani gradi i uz pomoć tvrdnji da je kredit odobren po svim propisima. I posve ignorira činjenicu da se ovdje radi o sumnji za pogodovanje, o pristupu kreditima, o tome da se mnogim poduzetnicima nije niti omogućilo da dođu u poziciju da dobiju takav kredit "po svim propisima."
Hoće li nam reći da se sa svima koji konkuriraju za kredite HBOR-a malo nalazi "nasamo"?
Već odavno u ovako dubinski korupcijom otrovanoj zemlji kakva je Hrvatska rečenica da se netko ide naći s nekim na samo ne sluti na dobro. U mnogim obiteljima se prenose priznanja o tome da ih je liječnik u trenutku kad je trebalo ubrzati dolazak do termina operacije pozvao "nasamo". Ili da je osoba dobila rješenje za prijevremenu mirovinu jer se "našla na samo" s osobom koja je mogla ubrzati proces.
Ministar Marić ili nije čuo za to, ili nije mario. Uvjeren je da se ova epizoda, kao valjda i mnoge druge slične, nikada neće naći u javnosti. Ali onda se dogodio problem: Josipa Rimac je uhićena i pokazalo se da je dugo, dugo vremena prisluškuju.
Unatoč tome što su i Rimac i Žalac eleminirane iz Vlade, Plenković se suočava s činjenicom da mu je Vlada krcata osobama koje su svjedočile operaciji Vjetroelektrana, ali niti u jednom trenutku nisu pomislile da je tu išta sporno, da, dakle, upravlja strukturom u kojoj se korupcija razgranala do te mjere da je svima postala posve prihvatljiva, a sada mu je uzdrman i strateški bitan ministar.
On nije samo gledao ili slušao, on je i bio "nasamo".
Kompromitiran i zreo za ostavku
Zdravko Marić ne samo da se nije smio praviti da je njegovo "nasamo" s Milenkom Bašićem bilo u interesu procvata hrvatskog gospodarstva, njegove otvorenosti prema kontaktima s građanima i investitorima – nego je u trenutku objave da je bio "nasamo" s osobom koja je danas osumnjičenik USKOK-a za podmićivanje trebao podnijeti ostavku.
Ne radi se o tome je li on primio mito ili nije, jer to ne znamo niti možemo tvrditi, to je posao za USKOK, nego o tome da se našao u situaciji koja ga je duboko kompromitirala.
Ali ovo je Hrvatska. Taj isti ministar s navikom da se nalazi "nasamo" s onima koje guraju stranački drugovi dan poslije predstavljao je reforme iz nacionalnog Plana oporavka i otpornosti, kao da je s njim sve u najboljem redu.
