Čak četvorica ministara iz vlade Andreja Plenkovića na optužnici USKOK-a odjednom novi su hrvatski rekord, ali i nesumnjivo povijesni trenutak preispitivanja političkih standarda prema kojima se hrvatski političari uspinju do najviših dužnosničkih pozicija.
Jesu li ti ljudi, Darko Horvat, bivši ministar graditeljstva, a ranije gospodarstva, sada zaposlenik u privatnoj kompaniji Končar, Josip Aladrović, bivši ministar socijale, ranije ravnatelj HZMO-a (Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje), a sada privatni poduzetnik u poslovnoj kombinaciji s bratom Tomislava Ćorića, Boris Milošević, bivši potpredsjednik Vlade, sada zastupnik u Saboru, i Tomislav Tolušić, bivši ministar poljoprivrede, a kasnije privatni poduzetnik s raskošnom vinarijom – ušli u visoku politiku, pa i Vladu, s namjerom da profitiraju za sebe i druge ili su tek ulaskom u sustav i usponom po političkoj ljestvici otkrili standarde funkcioniranja, suočili se s time da nema kontrolnih mehanizama koji bi priječili dogovor i izvlačenje državnog, odnosno javnog novca za odabrane, te da se od njih očekuje da postupaju po već uvriježenim mehanizmima? Ili su neki bili gurnuti, pa nisu pružili otpor, a drugi su promišljeno vidjeli priliku?
Činjenica je da su sada sva četvorica jednako "zakucana" na nacionalni stup srama, i svaka gradacija, odnosno pokušaj procjene tko je od njih bio više kvaran, tko je gurnut, a tko se umjesto ministarskim poslom bavio perfidnim osmišljavanjem kako da izvuče za sebe i "svoje", postaje suvišna. Za svu četvoricu jednako iz njihovih biografija otkrivamo da su bili dovoljno dugo u vrhu državnog aparata, u institucijama i ministarstvima u kojima su učili pravila igre. Mogli su reći ne, mogli su otići, ali nisu. Mogli su, možda, pružiti otpor, prokazati krimen, zagovarati da treba raditi drugačije. Ali izgleda da su mislili da je to što rade najnormalnije, da ne rade ništa drugo što već ne rade i mnogi drugi njihovi stranački kolege. Naravno, ovisno o rangu i širini djelovanja.
Za trojicu znamo da su bili dugogodišnji članovi HDZ-a, da je jedan od njih, Josip Aladrović, ulazio u najuži krug mogućih nasljednika Andreja Plenkovića, a jedan, Tomislav Tolušić, nekad je bio njegov protukandidat. Boris Milošević pak potječe iz stranke SDSS, dugogodišnjih partnera HDZ-a, i mnogi su ga smatrali, do dana kada se saznalo da je osumnjičenik radi sređivanja dolaska za odabrane tvrtke do državnih poticaja – da je političar s velikim potencijalom. Jedino je Darko Horvat, kao ministar graditeljstva kojeg se jako kritiziralo zbog sporosti obnove, bio već politički "klimav" u trenutku kada je uhićen. No, sve aktivne ministre premijer Plenković jednako je srčano branio u trenutku kada se saznalo da su pod istragom, i držao ih je još neko vrijeme na ministarskim mjestima jer je htio dokazivati da "neće njemu DORH kadrovirati u Vladi".
Business as usual
Plenković je uhićenja i sumnje koje su mu zahvatile trojicu aktivnih ministara i jednog donedavno aktivnog pokušavao zapečatiti svojom sada već legendarnom rečenicom da on i njegova stranka imaju nultu stopu tolerancije prema korupciji, ali nikada, ali baš nikada, nije se upitao o uzrocima, o tome kako je moguće da se čak četvorica njegovih ministara nađu u ovakvom slučaju. A to što im je nađeno odmah se doimalo kao "business as usual". Kao što je već poznato javnosti, bivša pomoćnica ministra Horvata iz vremena kada je bio ministar gospodarstva, Ana Mandac, bila je nadzirana u okviru slučaja Josipe Rimac, a onda je u njezinu telefonu, samo u tom razdoblju dok je bila prisluškivana – nađeno robe zbog koje su pala čak četvorica ministara: zapošljavanje preko veze u HZMO-u (linija Horvat-Aladrović), sređivanje preko veze poticaja za tvrtke manjinaca (Horvat-Mandac-Milošević), te sređivanje poticaja za odabrane po izboru ministra Tomislava Tolušića.
Bilo je očigledno dovoljno samo neko vrijeme prisluškivati ili pratiti poruke pomoćnice Mandac da se razotkrije jedna cijela mreža pogodovanja. "Svi su bili upoznati da će se ova dodatna sredstva dodijeliti bez ikakvih kriterija, odnosno po babi i stričevima. Ja i ministar Darko Horvat u više navrata bili smo upozoreni od stručnih službi da je dodjela sredstava bez ikakvih kriterija protivna zakonu, a Darko Horvat je unatoč tome donio spornu odluku", objavio je u veljači 2022. Jutarnji list navodni dio ključnog svjedočenja Ane Mandac, dio koji je "zakucao" ministra Horvata, a onda i raspleo i upleo sve ostale.
Zakon stranačke iskaznice
Iako je Mandac taj slučaj okvalificirala kao akciju "po babi i stričevima", činjenica je da se nije radilo prije svega o obiteljskim ili prijateljskim vezama, nego o vezama – po stranačkoj liniji, da se radilo o održavanju i jačanju stranačkih mreža i dokazivanja stranačkog utjecaja.
Daleko od očiju javnosti, u sivoj zoni bogatog državnog aparata odvijalo se, naprosto, održavanje stranačke mreže. A onda je policija, zahvaljujući slučaju Vjetroelektrana i Josipi Rimac, na trenutak osvijetlila komadićak tog uobičajenog posla, tog normalnog održavanja i hranjenja mreže. Sigurno je bilo onih koji su se upitali: pa zar rade dramu i hapse "samo zbog toga"?
A što bi bilo da nisu uhvaćene poruke pomoćnice Mandac? Sve to bi ostalo neotkriveno, zaposlenima preko veze uostalom ni ovako nije pao ni vlas s glave, poticaji su već konzumirani, jedino bi možda Aladrović i Milošević bili u svojim foteljama, perspektivni i uspješni. Možda bi eventualno bio smijenjen samo Horvat, ali zbog sporosti obnove, a ne zbog sređivanja poslova. A Tolušić bi nesmiljeno promovirao svoju velebnu vinariju i izjavljivao da ga politika više ne zanima.
Činjenica je, naime, da ovaj slučaj razotkriva da Vlada, pa i cjelokupna državna administracija, nema nikakve mehanizme za detektiranje dogovaranja preko veze, da su to uobičajeni i vrlo rasprostranjeni mehanizmi koji su se u proteklih nekoliko desetaka godina uvriježili kao posve normalni, očekivani, kao "briga za svoje", da će i opozicija često neke slučajeve očiglednog dogovaranja zapošljavanja ili poticanja zaobići jer ne treba raditi dramu oko zapošljavanja nekih običnih službenika, po obiteljskoj ili stranačkoj vezi.
Ovaj slučaj otkriva da ni Vlada, niti Andrej Plenković kao premijer ili predsjednik stranke čiji članovi su sudjelovali u ovoj operaciji, ne smatra da bi trebalo poraditi na uspostavi mehanizama koji bi eliminirali mogućnost da državnu službu filaju zaposlenicima prvenstveno po babi, stričevima i stranačkoj iskaznici, ili da dijele državne novce po tom istom obrascu kad god je to moguće.
I Plenković i DORH bi mogli puno više
Mogao je Plenković reći: Ajmo pročešljati ima li toga još po ministarstvima, državnim tvrtkama i institucijama. Mogla bi mu poslužiti i novinarska istraživanja. Ne da nepotizam caruje nego se osmišljavaju komplicirani modeli i transferi među ministarstvima i agencijama da bi se ubacilo svoje, po babi, stričevima i stranačkoj iskaznici. Samo nisu uhvaćeni u nekom mobitelu tijekom istraga za nešto drugo. Ali možda bi i DORH mogao malo zagristi oko slučajeva nepotizma samostalno, a ne samo ako ih zateknu u mobitelima kao nuspojavu u nekim drugim istragama?
Kada ih gledamo ovako na okupu, četvoricu ministara s optužnice USKOK-a, ne možemo naravno spekulirati jesu li biti kvarni prije, je li ih premijer Plenković baš takve tražio, ali sa sigurnošću možemo znati da su oni pristali sudjelovati u stranačkom biznisu koji je ustanovljen i prije njih i prije Plenkovića, ali pouzdano znamo da Plenković sam nije pokazao niti jednom gestom da ga želi okončati. I sada kaže da optužnica nije nikakav teret za Vladu, da on nema ništa s time.
A bi li se mogao možda pokajati netko od ex ministara? Ako su na stupu srama, a samo su radili ono što rade i "svi drugi" – kao što se to zna lijepo reći – možda je prilika da nam upravo ovi optuženici ovu povijesnu priliku učine još povijesno značajnijom. Mogu raskrinkati standarde koje su zatekli, u kojima su "samo malo" sudjelovali, a koji su – vrlo izgledno – ostali na snazi i dalje. Dok oni "vise" ovako na stupu srama, sigurno već kolaju nove poruke, dogovaraju se nova zapošljavanja odabranih i novo poticanje onih koji su to zaslužili.
No, mali su izgledi da se bilo tko od četvorice optuženika premetne u borca protiv bolesnog sustava. Oni su bili i ostali dio mreže. Požrtvovno će podnijeti ovo izlaganje na stupu srama jer su već zbrinuti, jer već imaju poslove i pozicije iz kojih je posve jasno da su diskretno nagrađeni za požrtvovnost, za ono što im je - samo slučajno – razotkrio mobitel Ane Mandac.
Radi se ipak o sustavu koji se može preokrenuti samo s vrha.
