Za borbu protiv svjedočenja Dragana Kovačevića premijer Plenković i HDZ izabrali su jednostavnu metodu: iz dana u dan tupili su da se radi o osuđeniku USKOK-a, da on kojem se sudi zbog sumnje za korupciju ne može biti ozbiljan svjedok. Iako je Kovačević nastojao samo opisivati ono čemu je svjedočio kao utjecajni direktor Janafa, onaj kojeg se pozivalo u Ured premijera, sada je za Plenkovića postao samo i isključivo USKOK-ov optuženik, koji više nema nikakvog legitimiteta da govori o tako važnim temama.
Ali što će onda učiti sada? Na novoj sjednici Antikorupcijskog vijeća, protiv čijeg se održavanja borilo svim podzemnim i nadzemnim metodama, pojavio se Davor Mayer, vrlo ozbiljan energetski stručnjak i dugogodišnji menadžer u cijelom nizu domaćih i internacionalnih kompanija, dakle, čovjek s ozbiljno karijerom upravo u naftnom biznisu.
I nije bez razloga menadžer Mayer uvodno navodio sve svoje reference i naglasio da se u vrijeme kada se njega izabralo u Upravu Ine, 2011., u vrijeme kada je premijerka bila Jadranka Kosor, inzistiralo na tome da u Upravu Ine uđu stručnjaci iz područja naftnog biznisa. Mayer je bio u Upravi Ine sve do 2020., kada, u vrijeme ministra Tomislava Ćorića, dolazi, uz Niku Dalića, kao menadžera "kontinuiteta" nesumnjivo vezanog za politiku, za HDZ (preko supruge Martine Dalić), dvoje novih članova Uprave, za koje se više ne može reći da su prekaljeni eksperti iz područja nafte nego više politički upravljani menadžeri (Barbara Dorić, Darko Markotić).
Menadžer Mayer ne samo da je ponudio dragocjeno svjedočenje na Antikorupcijskom vijeću, nego je i Plenkovićevoj alijansi i borbi protiv institucije Antikorupcijskog vijeća nanio iznimno snažan udarac. Pokazao je da postoje menadžeri, pa i s ozbiljne internacionalne razine, koji razumiju važnost dolaska u Sabor, pred saborske zastupnike, iako ih na to ništa ne goni, pa ni potencijalna želja za osvetom – što su mnogi predbacivali Draganu Kovačeviću.
Nema skrivanja iza 'poslovnih tajni'
Pokazao je potom da se menadžeri ovako važnih tvrtki, što je već desetljetni hrvatski klasik, ne trebaju skrivati iza floskule "poslovna tajna", jer on u svom svjedočenju niti u jednom trenutku nije prešao granicu, izvlačio nekakve delikatne podatke ili slično, nego je samo tečno i jednostavno opisivao tijek zbivanja u Ini, način na koji je ona postala dominantno MOL-ova, pa tako posredno i Mađarska, i kako je, korak po korak, hrvatska strana gubila ritam. I nije se Mayer dao smesti, pa ni pred naletom Hrvoja Zekanovića, političara koji se nekoć doimao kao nova snaga hrvatske desnice, a sada je grozničavo pristao igrati ulogu dvorske lude, onog koji će izgovarati ono što ni nitko iz HDZ-a neće, jurišati po hodnicima i pokušavati inscenirati fizičke sukobe.
Arlaukao je Zekanović o Mayerovoj plaći, i tako je dao naslutiti put kojim će sada krenuti borba protiv ovog svjedoka. Kao, čovjek je primao veliku plaću u Ini, a sada tu nešto mudruje i svjedoči. Posve promašeno, jer Mayer je nastavkom svoje karijere nakon Ine jasno pokazao da ne ovisi ni o kakvim političkim aranžmanima, i da se, po svemu sudeći, nije grčevito držao svoje plaće u Ini i šutke promatrao što se zbiva. On je danas međunarodni konzultant i radi na relaciji Zagreb-London, a našao je vremena da pod imenom i prezimenom sumira ono čemu je svjedočio u Ini.
Mogao je Mayer odmahnuti na poziv iz Sabora, reći da to više uopće ne zanima, ali nije. I time je poremetio ideju o propadanju Antikorupcijskog vijeća, pokvario je mokre snove o tome da će se govoriti da, eto, nitko od tih pozvanih ozbiljnih menadžera ne želi doći. Pa neće valjda onda doći jedan premijer Plenković ili viceguverner Ćorić.
Ako može Mayer, zašto ne mogu ostali?
Pa što će sad, kada je uglađeni menadžer Mayer ipak došao, a svi oni – od Ćorića do Dorić ili vječnog Nike Dalića – ne žele doći? Ne znači li to da oni tako jasno pokazuju svoju dubinu vezanosti za one koji žele propast istrage o Ini, koji žele sakriti pod tepih što se zapravo zbivalo u Ini?
Mayer je detaljno rekonstruirao put sve veće dominacije MOL-a u Ini i nemoći hrvatske strane, koji započinje 2009. prodajom upravljačkih prava u vrijeme Ive Sanadera, ali se nastavlja i kasnije, opisao je kako su rušili kvorum 2014. da bi spriječili gašenje sisačke rafinerije, a za memorandum koji je prouzročio konačno gašenje – o kojem je svjedočio Dragan Kovačević da je presudni poguranac dobio u uredu premijera, Mayer je rekao da je to bila samo jedna epizoda, samo jedna "slika" u dugogodišnjem procesu u kojem je MOL "progutao" Inu, koji je Mayer nazvao "optimizacijom na razini MOL grupe".
Opaka metafora o cipelama
I onda je Mayer zapravo dao ključno pojašnjenje: da, s pozicije MOL-a je gašenje sisačke rafinerije bilo poslovno racionalan potez, "iz njihovih cipela je zatvaranje Siska logično"- ali je li tako s pozicija Hrvatske? Nije li bio i ostao hrvatski nacionalni interes sačuvati rafinerije?
Tim je dijelom svjedočenja Mayer vrlo jasno posložio i najozbiljniji dio "optužbe". Poznato je, naime, da je još nakon objave da je ministar Tomislav Ćorić potpisao memorandum koji je doveo do gašenja rafinerije, Ćorićeva obrana išla u smjeru da je to bilo – poslovno logično. Gotovo identično je govorio i premijer Andrej Plenković nakon prošle sjednice Antikorupcijskog vijeća. Nakon što se ispuhao u vrijeđanju svjedoka Dragana Kovačevića, nakon što je ustvrdio da on nije nagovarao ni na kakav memorandum, Plenković je krenuo objašnjavati da je to što se zbilo poslovno vrlo logično, da je "jedna kompanija zaradila, a druga smanjila gubitke" te da su "poslovne odluke o tome hoće li sisačka rafinerija raditi ili ne, ili se transformirati, odluke Ine kao kompanije."
Mayer je mirno, argumentirano, kontirao upravo tome. Jasno je naznačio da je sa stanovišta MOL-a taj potez bio logičan, da je "iz njihovih cipela" to bilo očekivano i racionalno, ali ne i iz "hrvatskih cipela". Drugim riječima, to što govore i zagovaraju Ćorić i Plenković zvuči kao da se govori s pozicije MOL-a.
Antikorupcijsko vs. Plenković: 2:0
Plenković i Ćorić sada su dobili nasuprot sebe svjedoka kojeg ne mogu nipodaštavati kao optuženika USKOK-a, naftnog stručnjaka koji je racionalno objasnio zašto je Ina trebala ostati hrvatska, koji je svjedočio i o danima borbe protiv moćnijeg vlasnika, o rušenju kvoruma, ali i o – povlačenju, o oslabljivanju hrvatskog menadžmenta u Ini, o potezima koji su na kraju počeli izgledati kao potezi "iz cipela MOL-a".
Iako se premijer trudio držati kao da se Antikorupcijsko vijeće ne odvija, iako je upravo u to vrijeme odlučio držati godišnji izvještaj o radu Vlade u Saboru, dakle hvaliti svoja postignuća, iskaz Davora Mayera morao ga je zaboljeti. Bila je to slika Vlade i premijera koji navlači „cipele“ MOL-a i od tog svjedočenja ne može ga zaštititi ni Zekanovićevo šaketanje niti ignoriranje njegovih ministara i direktora koji su pozvani na Vijeće. Rješenje je samo jedno: vrijeme je da i on i Ćorić, ali i ostali pozvani menadžeri Ine, stanu pred Antikorupcijsko vijeće.
