Vozački ispit sam položila prije otprilike 30 godina. Mislim da mi je namjera bila dokazati sebi i drugima, a bogami i trećima, da ja to – mogu. Naime, među prijateljima i rodbinom glasim za pomalo smušenu osobu pa sam pomislila, najbolji način da im dokažem suprotno, da im pokažem kako sam fokusirana i odgovorna je da položim vozački. Uspjela sam iz drugog puta. Koliko sam shvatila, većina vozača položi iz drugog puta, jer instruktorima i komisijama vjera brani da te puste iz prvog. Znači, bila sam skroz solidna.
Nakon toga, u auto sam sjela bijednih desetak puta. I to malo bilo je jako naporno jer su mi, što suputnici, što ostali sudionici u prometu, opetovano postavljali jedno te isto pitanje:“Tko ti je dao volan u ruke?“. U početku sam mislila da im se strašno sviđa kako vozim i da pitaju broj mog instruktora.
Često su mi i trubili, baš bi legli na sirenu, a ja sam im razdragano odtrubljivala pošto sam mislila da me pozdravljaju jer su nekako skužili da sam nova. Pa da me podrže. To me malo i raznježivalo, priznajem. Vidiš ti kako su naši ljudi dobri.
Ljude na cesti baš ja nerviram
Onda sam uočila da djeluju donekle razjareno, ali pošto nisam znala zašto, slijegala sam ramenima i nastavljala neuznemireno voziti – po pravilima. To je značilo da sam poštivala sva propisana ograničenja brzine, a što je za sve druge vozače bio razlog da mi neograničeno spominju mamu u kombinaciji sa psima i sve tako neke slične ljubaznosti koje djeluju jako motivirajuće na nove vozače.
Sve u svemu, u prvo vrijeme uopće nisam bila svjesna da sve te ljude na cesti baš ja nerviram. Primijetila bi, recimo, da čovo u automobilu iza mene maše rukama i da mu na usta izbija pjena, ali ni u snu mi ne bi palo na pamet njegovo ludilo povezati s mojom vožnjom. Jer, ja nisam radila ništa krivo. Vozila sam točno onolikom brzinom koliko je po prometnom znaku bilo i dozvoljeno. Prema tome, zašto bi se netko molim vas na mene ljutio? Pa, ja sam uzor vozač! Da to ipak nisam, saznala sam vrlo brzo. Jedan dan sam s jednim primjerkom muškog roda odlučila prvi put voziti od Trogira do Splita. Na magistrali iznad Kaštela moj se muški suvozač počeo dernjati na mene da presporo vozim.
Kako misliš presporo? Pa vozim 80, točno koliko je i dopušteno – nisam se dala smesti.
Ženo božja, nitko ne vozi 80 na ovoj cesti osim tebe!
Znači da su na ovoj cesti svi u prekršaju? Osim mene?
Lijepa kolona
Ovaj je na to dobio slom živaca i pojačao dreku, iza mene se stvorila lijepa kolona, oni odmah iza mene su trubili i pjenili, ja sam se prestravila, zablokirala, pustila sve komande, auto je zakašljucao, poskočio i na kraju se ugasio. Škripa kočnica iza nas mi je dala naslutiti da sam upravo napravila nešto što nikako nisam smjela napraviti. Vlasnik odličnih kočnica od iza izašao je iz auta, došao do nas i počeo se dernjati, onaj do mene mi je nabrojio sve mentalne poremećaje od kojih, po njegovoj procjeni, izgleda patim, a ja sam mu bacila ključeve u krilo, rasplakala se, izašla i vratila se kući autobusom. Otada više nikada nisam vozila. Bilo je doduše nekih pokušaja, ali poprilično neuvjerljivih. Jednostavno sam odustala. Previše je tu, za moju izrazito flegmatičnu narav, bilo živčanih ljudi. Osim toga, u auto-školi su nas maltretirali s prometnim znakovima, pogotovo s onima koji su određivali maksimalne dopuštene brzine. Kad sam ih poslije, kao friška vozačica, lijepo i slijepo školski poštivala, postala sam najomraženij stvor na svim prometnicama Splitsko-dalmatinske županije.
Na ovaj me nemili događaj iz moje kratke ali uzbudljive vozačke karijere podsjetila scena kojoj sam svjedočila neki dan na jednoj od najprometnijih, dakle i najživčanijih splitskih raskrsnica. Vrijeme kad se puno ljudi vraća s posla, vrućina s naznakama južine i jedno prokleto lijevo skretanje bili su dovoljni da i asfalt i zrak i mozgovi doslovno proključaju. Neka je žena pokušala izvesti to lijevo skretanje, nije uspjela, oko nje je eksplodirao val, ma što val, cunami nezadovoljstva i ogorčenosti, zavrištale su sirene, najednom su svi vikali na nju - i oni ispred i oni iza i lijevo i desno i kako na nebu tako i na zemlji. I ona se ukopala. Nije više mogla ni naprijed ni nazad. Ukopala sam se i ja kao promatrač. Oblio me hladni znoj, točno sam znala kako se ta žena osjeća. Naravno, vozač automobila odmah iza nje potpuno je pošizio. Prvo je izbacio glavu kroz prozor urlajući „Glupačo, ko ti je da volan u ruke!?“. Pošto mu se učinilo da ovo ne zvuči dovoljno primitivno i nasilno, izletio je van i krenuo prema njenom automobilu. Ja sam zadržala dah. Svi su urlali. Prepala sam se da će sad svi izaći iz svojih automobila i da će se međusobno pomlatiti k'o u kafanskim tučama kad se ne zna tko koga ni zašto ni gdje udara.
Ne, stvarno, što je ljudima?
U tom trenutku ispred vozačice se napokon ukazao slobodan prostor, vidjela sam da je duboko udahnula, pa ubacila u brzinu, skrenula lijevo i otprašila. Vjerojatno se nije zaustavila do granice. Onaj ratnik je djelovao malo glupo, tako na cesti, van svog auta, sav rastrojen i zajapuren u pravedničkom gnjevu. Objekt njegovog bijesa je nestao, gdje će se sad i na kome isprazniti? Za svaki slučaj sam se unatraške povukla u ulaz zgrade iza leđa. Taj je ostavljao dojam kao da samo na žene urla, naime. Čak i na pješakinje. Onda se sve umirilo, raskrsnica je opet postala protočna a ja sam, djelomično fascinirana, a djelomično užasnuta, mozgala. Odakle je došao sav taj bijes? Što je svima?
Zar ljudi stvarno misle da bi netko tako zablokirao u prometu samo zato da bi njima uništio dan i živce? Ako vide da se netko na cesti ponaša nenormalno, neuobičajeno, kako im ne padne na pamet da čovjek možda ima neki problem? Možda je, recimo, novopečeni vozač? Neiskusan, prestravljen.
Možda je pijan, ili napušen. Možda je upravo čuo jako loše vijesti pa se na trenutak pogubio. Ili je upravo čuo jako dobre vijesti pa se pogubio. Ili je bolestan? Možda upravo ima infarkt ili moždani udar? Ili jednostavno stvarno nije normalan? Možda se upravo sjetio da je na predsjedničkim izborima glasao za Milanovića pa se, jadan, oduzeo? A ako stvarno nije normalan, čemu služi pobijesniti na njega? Ili je jednostavno, zaista lud? Ako je stvarno lud, u doslovnom smislu te riječi, jer zna se da danas svatko vozi, isto kao što se svatko kandidira na izborima, možda će na tvoje urlanje i mahanje rukama ispod sjedala izvući polugu ili čak i neko vatreno oružje? Možda jedva čeka priliku? Ne, stvarno, što je ljudima?
Tako sam po tko zna koji put zaključila da vozač možeš biti jedino ako si sposoban nakon godine dana na cesti pretvoriti se u osobu koja vrišti, psuje, trubi, maše rukama, vrijeđa i prijeti svim drugim vozačima.
Da si i najdobroćudnija osoba u svemiru, u nekom trenutku ili postaneš agresivan, ili te pregaze. Doslovno i metaforički. Ako to ne možeš, ako ne možeš podivljati i izvrijeđati sve što se miče, a pogotovo ako se miče na način koji se tebi ne sviđa, ne uklapaš se i bolje ti je držati se gradskog prijevoza i ne pokušavati upravljati automobilom. I svakako se, tako neprirodno smiren, pristojan i neagresivan ne smiješ kandidirati za predsjednika republike. A ni za premijera.
Ljudi, zli kakvi već jesu, bili bi ti sposobni reći „Glupane, tko ti je dao državu u ruke!?“
