Postoje u životu trenuci, naizgled obični, banalni, koji se čovjeku usijeku u memoriju i više ih se ne može riješiti. Ne mora se raditi o naročito dramatičnim trenucima, ne moraju biti ni povijesni niti nešto bitni na osobnoj razini. Ali, usijeku se. Ponekad treba proći i više godina prije nego što čovjek shvati zašto mu se baš određeni, konkretni trenutak tako zalijepio za mozak.
Bilo je to prije otprilike desetak godina, na jednom našem otoku. Sudjelovala sam u narodnoj fešti, pozvana da čitanjem svojih tekstova doprinesem događaju. Skupilo se i staro i mlado, gostujući muzičari, pjesnici, pisci, naguralo se u staru zgradu Zadružnog doma pola otoka. Nakon što sam odradila svoje čitanje, vrzmala sam se uokolo i uživala u atmosferi. Bilo je sve to pomalo egzotično – život, ambijent na otoku usred zime, rijetko tko s kopna ima priliku baciti pogled na taj život. Nakon što je dakle prošao službeni dio proslave, s čašom domaćeg vina u ruci lunjala sam okolo i promatrala ljude, osluškivala dijalekt, upijala slike i zvukove, uživajući.
Stoji dijete i plače
A onda sam ga ugledala. Mali dječak, od možda tri godine, stajao je nasred velike prostorije ispunjene ljudima, i plakao. Pomislila sam da sam popila previše onog domaćeg vina – prizor uplakanog djeteta usred ležerne atmosfere fešte bio je nadrealan. Jednostavno se nije uklapalo. U onih nekoliko minuta koliko je trajalo moje oklijevanje, uspjela sam vidjeti, utvrditi više činjenica.
Činjenica prva – usred prostorije pune odraslih ljudi, stoji neko dijete i plače.
Činjenica druga – nitko od odraslih se kraj njega ne zaustavlja niti ga išta pita. Tu i tamo poneka ruka se spusti na malu uplakanu glavu i – potapše je.
Nikoga ne muči taj prizor. Naime, normalno je da djeca plaču. Mali gnjavatori imaju te neke svoje trenutke kad namjerno izvode samo da bi nama odraslima pokvarili zabavu, to se zna. I pošto smo mi odrasli, i pošto mi sve o djeci znamo, možemo si dopustiti milostivu gestu - potapšaćemo po glavi malog gnjavatora ali se nećemo pitati o razlozima njegovih suza jer, kao što već rekoh, normalno je da djeca plaču.
"Neka plače, manje će pišat'", reći će naš narod duhovito. A i ne treba djecu previše maziti, pretvorit će se u slabiće, nek' se čeliče, život je okrutan. Moje oklijevanje u toj situaciji trajalo je možda dvije, tri minute, a oklijevala sam zato jer sam očekivala da će se odnekud pojaviti neki roditelj, zagrliti dijete i zaustaviti njegove suze, zbog čega god da su potekle. Pošto se nitko nije pojavio, prišla sam dječaku i u par rečenica utvrdila da je mališan izgubio mamu. U toj gužvi nekako se odvojio od maminih skuta i ostao sam na svijetu, pardon, u Zadružnom domu. Baš takav pogled je imao u očima, kao da je ostao sam na svijetu. Baš mu je sve to bilo u očima – strah, očaj, tuga. Uzela sam ga za ruku i krenuli smo u potragu za izgubljenom mamom. Pronašli smo je malo kasnije u susjednoj prostoriji. Neću nikada zaboraviti tu malu, znojnu ruku u mojoj ruci, niti izraz na tom licu kad smo napokon locirali mamu. Pogotovo neću nikad zaboraviti činjenicu da je to dijete tako stajalo uplakano okruženo gomilom raspoloženih, odraslih ljudi i da ga nitko nije vidio. Još gore od toga je to da oni koji su ga vidjeli, nisu uopće reagirali. Nisu vidjeli ništa čudno u tome da jedno dijete plače.
Postoji jedno pleme...
Postoji, navodno, u Africi jedno pleme u kojem se članovi međusobno pozdravljaju sa riječju "Sawubona". Internetskom pretragom našla sam objašnjenje, citiram:
"Sawubona doslovno znači "vidim te." Više od riječi ljubaznosti, sawubona nosi važnost prepoznavanja vrijednosti i dostojanstva svake osobe.“
U zemlji u kojoj živim, plemena se, nažalost, ne pozdravljaju na taj način. U zemlji u kojoj živim, ima jedna djevojčica, dvije i pol godine su joj samo, koja se u bolnici bori za život nakon što je tamo dovedena s teškim ozljedama glave. Nitko od onih koji su trebali vidjeti što joj je u očima i u duši, a i na koži, nisu to vidjeli.
Ni Centar za socijalnu skrb, ni roditelji, ni susjedi. Nikome od onih kojima je profesionalna dužnost bila da vide, nisu vidjeli. Nije im se činilo okrutnim istrgnuti djevojčicu iz udomiteljske obitelji na koju se navikla i uz koju se vjerojatno emotivno vezala i vratiti je u obitelj s nasilnim ocem i ravnodušnom majkom. Nije im se činilo alarmantnim to što je djevojčica sve manje govorila, nije ih zabrinula očita regresija.
Zamislite da ste ta djevojčica. Previše ste mali da biste razumjeli što se događa. Oko vas su nekakvi odrasli ljudi koji vas premještaju kao stvar, kao komad namještaja koji svakome smeta, slijedeći nekakve birokratske procedure. Nitko se ne pita zašto plačete. Ili zašto ste potpuno prestali plakati. Ili zašto šutite. Jer ste dijete. Jer je normalno da djeca plaču. Ili da šute. Ili da imaju smrskane glave. Podla kakva već djeca jesu, sigurno su se sama ozlijedila samo da bi nama odraslima zagorčala život, tek tako, iz čista mira.
I ja sam plakala
Sjećate se onog momka koji je jednog dana išetao na ulicu naoružan i ubio nekoliko ljudi? Taj momak je jednom bio dijete koje je s mlađim bratom doslovno utrčalo u policijsku postaju tražeći zaštitu od premlaćivanja. Premlaćivao ih nije neki zločesti, nepoznati čovjek, nego ih je mlatila njihova vlastita majka. Biološka majka. I nakon što vam u policijsku postaju utrči dvoje prestravljene djece s takvom obiteljskom pričom, vi ih vratite u istu tu obitelj.
Jer ih nitko ne vidi. Ni suze, ni strah, ni modrice, ni svrab.
Strašan je svijet u kojem odrastaju djeca. Strašan je i za odrasle, pa su zato toj djeci šanse nikakve.
Nedavno sam imala priliku razgovarati s petnaestogodišnjim dječakom kojem život nije ponudio baš presretno odrastanje. Koga sam god pitala o njemu, odgovarao mi je "Ma, dobro je on. Ide u školu, trenira, smije se. Dobro je."
Taj dječak koji je dobro, koji ide u školu, trenira i smije se, plakao je ispred mene skoro sat vremena. U stvari, ridao je. I izrekao nekoliko rečenica zbog kojih sam danima poslije i ja plakala.
"Svi me pitaju kako je u školi, a nitko ne pita kako sam ja."
Mislim da to u stvari znači "Nitko me ne vidi".
Pa kad se zagledamo u našu djecu, ili u djecu naših rođaka ili susjeda, i kad nam se čini da je sve u redu, da idu u školu, treniraju i smiju se, možda bi bilo dobro da ih pogledamo još jednom.
Jer, kako bi vjerojatno rekli članovi onog afričkog plemena, ako u nekoga gledaš, to ne znači da ga i vidiš. Jer, kad vidiš neko dijete okruženo gomilom odraslih ljudi, možda ne vidiš da oko njega u stvari nema nikoga.
Da je potpuno samo na svijetu.
