Sat je otkucao 23 puta, a ja sam, nečujnije od Mandraka, Fantoma i Čelične Kandže zajedno, po sjećanju birao na podu parkete koji ne škripe. I tada savršenom preciznošću punim stopalom nagazio na te večeri složen crveni lego-kanader.
Znate onaj osjećaj kad mislite da vladate situacijom, odnosno da napamet znate ta tri metra od kreveta do kuhinje, pa koračate bahato i presmjelo za svojih 98 kila. I onda se ničim izazvano stvori to neko strano tijelo pod tabanom – ručice se love za zrak, mozak je u ofsajdu i slijedi brutalan pad… Osjećao sam se kao onaj partizan u Kozari što pruža otpor bajunetu i zacvilio u sebi kako ne bih probudio mališu. Ali on je već sjedio pod kutom od 45 stupnjeva i zloslutnim glasom rekao: "Strgao si mi avion!"
Rokatanski je ubrzo smiren, čim sam pred njim složio sve što sam potrgao, ja sam za pola sata i nakon novog uspavljivanja krenuo nešto opreznije u kuhinju, a do mozga mi je došla jedna nevjerojatna spoznaja – od čega ti crni Danci rade te kockičetine da izdrže nalet ovakvog masivnog nosoroga i još se kasnije bez frke daju složiti?
Kako u Pomorskoj enciklopediji nema ništa, a u Enciklopediji JLZ mi fali baš taj tom, guglam i saznajem da su prve lego-kockice napravljene 1949. godine u danskom gradiću Billund. Lego je kombinacija danskih riječi Leg i Godt, što znači "lijepo se igraj", dok se na latinskom to može prevesti kao "skupljam", "spajam" i "čitam", što je u nadolazećim desetljećima uz vrhunsku kvalitetu samo pridonijelo jačanju brenda. Iako su u početku bile drvene, danas se lego-kockice proizvode isključivo od plastike. I skupe su u tri PM (plave magnolije, plišane mačkice, panirane moruzgve, whatever…). A ja škrt.
Bila je sedamdeset i neka, još smo crno-bijelu telku imali i onaj smeđi radio na gumb, kad su u moj život ušetale prve kockice. Znam da sam se nevjerojatnom lakoćom trenutno skinuo s dosadnih drvenjaka i navukao se na gradnju nečega što je imalo utor, što me kao prosječnog četverogodišnjaka nevjerojatno ispunjavalo. Problem je bio što su te BIMO kocke često pucale i, poput nekvalitetnih puzzli koju godinu kasnije, nekako slabo ležale kad biste ih stavili jednu u drugu. Tada je pokojni dida s putovanja u Belgiju donio prve originalne legiće i ljubav je rođena. Vjerojatno sam bio jezivo naporan žicajući, ali kako nismo imali para, kockice su se dobivale tek jednom godišnje. I taj dan se moglo na spavanje kasnije nego inače. Zadnje legiće sam dobio negdje u sedmoj godini života, nakon što smo došli doma s hitne, a ja svečano obećao da nikad više u životu neću ništa gurati u nos. Da, boljelo je dok su ga vadili, srećom da je bio onaj sa samo jednim pipkom… Kad sam krenuo u školu, snobovi su se razbacivali Playmobilima, a onda se za sljedeći rođendan ispod ukrasnog papira, umjesto klasične lego-kutije, u mojim rukama našla ona na kojoj je pisalo Elektro–Pionir. I to je bilo moje zbogom Dancima, ali i neuspješan pokušaj mog oca da od mene napravi barem ferovca, ako ne i Teslu jer sam u osmoj otišao na Gimku s loptom na nogač, i to je bilo to.
Dok ćete vi ovo čitati, majstor će piti mamurnu kavicu na makarskoj rivi na festivalu Wine Expo u društvu i jednog blogera i ferovca Ivanhoea. Ljubav prema kapljici i šniclici nam zadnjih par godina često ukršta putove, pa smo se jednom tako takli i teme o hobijima. Tad je Ivanhoe spomenuo da doma ima 25.000 legića, i to razvrstanih po kutijicama i rednim brojevima, na što sam ja kao iz topa odvalio: "Super, dovest ću ti klinca na bedinanje!" I krajičkom oka snimio njegovu neoduševljenost mojom idejom. Da, ljubav prema tvrdim malim Dancima nekad se nikad ne preboli i prijeđe u nešto puno više. Mislim, javlja se čovjek sa svim epizodama Alana Forda, 3.000 pivskih etiketa te 25 začina složenih po abecedi… Ali me ozbiljno strah da Rok ne odluči posjedovati sve legiće svijeta jer ću bankrotirati. Pederi iz djutića širom svijeta su se mudro sjetili prodavati legiće po aerodromima jer znaju da se brojni očevi stalno vraćaju s nekih putovanja i da će im djecu puno više od afričkih maski i australskih bumeranga – veseliti kutija koja šuška na plastiku…
Rok je rano dobio prve kockice. Koje su mu sjajno nadomjestile puzzle, tako da imam još tri neotpakirane kutije, ponude šaljite na Fejs. I zbog čega sam bio presretan, jer kao roditelj, mislim da se time razvija kreativnost, mašta, ali i konstruktivnost. Dobro, skužili ste me, stignem pogledat pola poluvremena uz pokoju intervenciju odvajanja sitnih dijelova te kopanja po tepihu i ispod garniture. A i meni je to gušt slagat. Nevolje su počele kad sam shvatio da je odnos minuta koje su Roku potrebne da složi nešto novo, jednake vrijednosti legića u kunama. Pa sam totalno sretan što sam otkrio Tesco u Budimpešti u kojem su 20% jeftiniji nego igdje u Europi (zasad), odnosno 40% u Lijepoj Našoj Pokradenoj.
I sad sam, prošli tjedan kad sam se vraćao s curlinga, opet zastao i kupio nešto novo za mališu, jer slažemo skupa, smijemo se, čovjek jede zelenu hranu (ako ga ucijenim da nema legića ak' ne pojede), i cvatem kad ga gledam kako memorira, spaja i kuži sve brže i brže. I nekako sam i sam sebi bolji roditelj kad tako odrastamo zajedno. Kad već ne zna s loptom k'o ni tata… Čak sam mu oprostio i ono buđenje kad se dignuo prije mene i išao dovršiti brod koji je slagao. Ja sam inače imao gadne more i cijelu noć se prevrtao snivajući da me tuku i muče, a onda je Rok došetao do spavaće sobe, prtljao po krevetu, maknuo me u stranu, pogledao me u lice i ponosno rekao: "A tu je!" I iz obraza mi izvadio komad pod šifrom 300323, koji me očigledno bockao cijelu noć. Ribafish na zrnu legića. Tri dana sam ožiljak imao…
I tako, ponedjeljak je dan za bazen i legiće, i dok će Rokabilislav za sat vremena složiti 5.816 novih dijelova u svemirsku postaju Rat i mir 3b, tata Riba će se pekući palačinke malkice nervirati jer je mladić negdje na televiziji ili u dućanu već snimio sljedeću kutiju s barem 7.312 dijelova, koja košta kao pola našeg sirotog Clija. Ali nju će slagati barem 10 minuta duže, i svi ćemo biti sretni.
Jebeš pare, nego, je l' slobodna ona danska princeza?
