Kad tamo, najava za neki srpski reality, 'Ljubav je na selu, mozak je na moru' ili tako nešto, prestao sam pratiti iste kad sam vidio Cigijeve tetovaže u Survivoru. A u klipiću, neka podijeljena teta (pola mene bi je brutalno poševilo, pola vjerojatno ne bi uspjelo zbog jezivih silikonskih uščetina veličine i oblika purećeg zabatka) leži na hotelskom krevetu i odgovara na pitanja ranga težine upisa u peti osnovne. I ona na njih ne zna odgovoriti. I još se cereka…
Problemu pristupam studioznije jer je teta brutalno seksi, iako joj po očima kužiš da jedva smajlićima komunicira, a i hrenovke stavlja u mikrovalnu, ali ne mogu prestati buljiti. "Koji je simbol za kisik?" – H20 "Sfinga je pola žena, pola…" – Riba "Gdje se nalazi Kip Slobode?" – Ne znam, ne znam ni gdje je Valjevo…
Osim što dotična teta umire od smijeha na svoje neznanje, nevjerojatno je što joj zbog toga uopće nije neugodno. Dapače, stvara se dojam kao da čak i igra na kartu blesavosti kao da je to simpatično. Pored nje u klipiću se pojavljuje i njena još tuplja prijateljica, koja za razliku od glavne junakinje nije pretjerano atraktivne vanjštine. Jer, da se razumijemo, ta silikonska crnka, kako bi se izrazili mafijaši koji ševe po Jarunima – jednokratnica, je prokleto seksi. Sori, ali muško sam, prešao sam četrdesetu, ne plaćam za seks, a kriteriji padaju s kutom erekcije… OK, nakon drugog gledanja više nije bila toliko seksi, ipak mi je i mozak erogena zona. Dobro, uglavnom... I sjedim, blejim i ne vjerujem koje je ova civilizacija dno dotakla, kakvim se ljudima bave mediji, i kakvi ljudi to gledaju, prate i žele postati takvi.
Kad sam imao deset godina, televizijski program su vodili ljudi koji su bili obrazovani, kulturni, kvalitetni, programa i emisija nije bilo previše, ali nije bilo senzacionalizma, preseravanja, isticanja poluretardiranih likova nikakvih kvaliteta željnih ikakve medijske pažnje. A danas je dovoljno da si zabiješ poriluk u prkno, staviš plastiku u par dijelova tijela, probušiš nos kondenzatorom za Wartburg, i eto ti deset kamera i dvadeset nesretnika s diktafonima i bilježnicama koji sebe nazivaju novinarima. I koji će to staviti na TV, portale, novine, a raja će sirovo masturbirati i pljeskati poput sretnih tuljana jer su shvatili da nisu najjadniji na svijetu. Ljudi moji, pa došli smo do toga da se umjesto lijepih, toplih i dobrih stvari veselimo patnji, gluposti i da je nekome gore od nas, bilo materijalno, bilo u tikvi…
Ne znam da li da me bude strah, ili da se samo sklonim i nestanem dok se ljudi ne opamete, i prestanu nas trpati smećem. Ali gotovo je, nema više privatnosti, dakle, treba se boriti. I ne nasjedati medijima koje vodi lova, i koji u trenu mogu nekog pozitivnog pretvoriti u kretena. Svaka vaša izjava se može skratiti i prekrojiti, i ako vas je netko uzeo na zub – gotovi ste. Dakle, teško je od prirodno glupih ljudi napraviti da djeluju bistro, ali je nevjerojatno lako od normalnih ljudi napraviti budale. A u osnovama marketinga piše da tri stvari najviše prodaju proizvode, takozvana teorija 3B, beauties, babies and beasts. A četvrto b bi bilo – budale. Pa mi na um pada da je Milica Mimi Živanović, dvadesetčetvorogodišnja studentica treće godine revizije, i završena gimnazijalka iz Jagodine, u stvari brutalno fotošopirana, ili videošopirana, jel postoji taj naziv? Alo ljudi, gimnazijalka, treća godina faksa!? Je li to samo gluma? U jednom trenutku pomislim da su curi stvarno smjestili, a onda shvatim ona lažna usta, onaj zagubljen par safalada, i malo se primirim. Ajde da je decentno, da si malo pojača gornju usnu kako bih je ja povećao Heidi Klum… I istina je da sam se u mladosti kanirao, i obojao skalp za svjetsko u Japanu, imam i tri tetovaže, ali postoje neke granice. Ili ne postoje? Čak i Ava daje ispite, iako djeluje kao da je kara bratić…
Zanemarimo li činjenicu da su mediji ti koji iskorištavaju glupe da bi zatupili mediokritete i povećali gledanost, što je sa stvarno glupim ljudima? Od ukupnog broja stanovništva uvijek mora biti tih nekih desetak posto koji nažalost ne mogu pohvatati ono što većina može. Nekad su se takvi ljudi sami sklanjali, skrivali, držali po strani. A danas, danas su oni na vrhu, vode klubove, gradove i države, jer nemaju savjest, i nije ih briga što se priča o njima, a toliko stanica imaju da shvaćaju da danas prolazi samo sila. I svi pričaju samo o njima. Ova pola žena, pola želva, koja se predstavlja kao starleta (Starleta - prijateljica noći kojoj ispod imena i prezimena na javnim televizijama to ipak ne smiju napisati) će uskoro osvanuti na stranicama balkanskih žutih novina i magazina u naručju nekog mafijaša, tajkuna, nogometaša, političara… I bit će sretna jer se bogato udala, potrošit će život i milijune na šljokice, štikle i šminku od kojih bi njena rodna Jagodina cijela mogla biti asfaltirana, a stara pivovara ponovo dignuta na kvalitetan nivo. A ta Jagodina može biti i bilo koji grad u Hrvatskoj, jer ovakvu djecu kao da kloniraju…
I onda se sjetim riječi svojih roditelja da se mora učiti, završiti škola, poštovati norme. Pa se sjetim sva 23 razgovora za posao ove godine, i sve tri firme u kojima sam počeo raditi, a sad ih naganjam za neisplaćene plaće. I pomislim, čemu i diploma, i stručni ispit, i sve te godine, kad vidiš u kojem smjeru ide ovaj svijet.
Prestar sam da kradem, prekilav za nogomet, politički nezreo, silikone stavljam samo u kadu. Preinteligentan sam da dalje tračam, pa se duboko ispričavam i Milici, i njenoj prijateljici koja misli da je prvi svjetski rat počeo 1389., prostitutkama, želvama, kao i ljudima koji su se nekako snašli. Tko mi kriv što u ovoj banana državi nisam na vrijeme počeo krasti i premještati ukradene banane i sad živio kao bubreg u loju. Svejedno, idem još jednom pogledat klipić i opet shvatiti kako je glupost neuništiva. O kako je lijepo biti glup, iako je ovdje ipak riječ samo o neobrazovanju - glupi smo mi koji još nismo izašli na ulice rušiti lopove, a ni nećemo… Ajd pivili!
