Ona je tražila CD od nekog klasičara teško pamtljivog imena, a kamoli muzike, Rahmanjinov, Rahimovski ili tak nekak, a ja sam tražio prvi album Weezera. Sunce je pičilo, imali smo još par sati vremena za blejanje prije koncerta zbora Ivan Goran Bregović, čiji smo bili ponosni članovi, ono malo mozga nas nesvršenih studenata je bilo na paši, i iz današnjeg kuta gledanja – bilo nam je jebeno dobro.
Ona je imala zadnjih 30 maraka za CD, ja sam imao zadnjih 30 maraka za CD, nakon koncerta nas je čekala večera i satiranje s domaćinima iz filharmonije. Kako ni nakon deset obiđenih shopova (i pokoje pivice) nismo našli ono što smo tražili, ušli smo i u zadnji CD shop u glavnom gradu Mađarske – tad ih i nije bilo previše. Rahmanjinov? No. Weezer? No. Izašli smo i pred sobom ugledali tablu s natpisom Tattoo shop.
"Dobar dan."
"Dobar dan."
"Pošto su vam ove sitne?"
"30 maraka."
"Šta ćeš ti", upitah je. "Mjesec i zvjezdice", odgovori ona, a ja, poput profesora Baltazara, mudro razmislim i kažem: "Dobro, ja ću dupina."
Sat vremena kasnije izašli smo s dvije mini tetovažice, ona na trbuhu, ja na ramenu. Nekako sam si mislio da je to lijep znak za pamćenje na divne dane koji će me uvijek podsjećati na divno biće koje sam toga trenutka volio najviše na svijetu...
Par godina kasnije, kad sam prebolio njenu promjenu partnera izvan prijelaznog roka, odlučio sam se na još jednu tetovažu. Bio sam opsjednut plivanjem, ubijao maratone, trebalo mi je nešto da si dokažem da sam velik i jak, i da više nisam prozirni dupinko, nego netko i nešto. Našao sam negdje crtež opakog morskog pseta, docrtao ga, kako samo ja znam i umijem, tako da je izgledao kao nedorečeno govno od šnaucera, i onda pustio da striček s bradom u Gandalfu to ponovo nacrta. Jer mu je bilo ružno. A i bilo je ružno, pa je on u tri poteza skicirao kako je on zamislio i nabio mi kompleks – zavidim ljudima na crtanju, ja nisam njihov.
I svidjelo mi se to, to nešto, ta prethistorijska ajkula u maorskom stilu. Nije mi se svidjelo to što mi je rekao da ga neće crtati preko dupina, jer mu to ne da struka ni etika. Kak sad?! Sjeo sam i razmislio. Treba pratiti nekakve znakove u životu, učila me mama. Pa sam si to protumačio kao: "Ostavi si dupinčića-pederčića da te podsjeti da nikad ne vjeruješ ženama, a na drugo rame stavi šarkija da takav budeš u realnom životu." I šarki me tako pratio po Jadranu i svim oceanima u koje sam se močio, presijavao se na suncu i štitio me stotine kilometara od braće morskih pasa. I volim ga, volim onako izbočenog, grbavog, iako nikad nisam saznao je li to bilo od tupe igle ili namjerno. Uglavnom, dio je mene i nikad nisam požalio što sam se istetovirao.
http://www.facebook.com/plugins/likebox.php?href=http%3A%2F%2Fwww.facebook.com%2Fpages%2FRibafish-Domagoj-JakopoviÄ%2F206467726048050&width=596&colorscheme=light&show_faces=false&border_color=%23fff&stream=true&header=false&height=550&locale=hr_HR
Ribafish na fejsu
Pa tako sad imam i dupinčića i šarkija razbacane po ramenima i izgledam malo glupasto, nesimetrično, iako puno bolje i od Beckhama i Anoreksine Jolie. Da ne spominjem igrače NBA... Ko kredom po fasadi... Dakle, šarkija volem, dupsija ne volem, ali nije da mi toliko smeta da bih ga išao micati, niti sam smislio nešto čime bih ga mogao kvalitetno prekriti. A stereo šarki je jednak stavljanju parne zavjesice kao što ima Kerum u Maybachu, bez veze. I tako, kupujem ja neki dan povrće na placu i nagazim na nečijih 100 kuna, pokupim i nakon kratke i smiješne priče (detaljnije na ribafish.com) odlučim da ću se istetovirati.
I sad sam na sto muka. Zato jer uvijek mislim na druge i što će drugi reći i što će me pogoditi jer sam klasični egotripalo... U ova krizna vremena dat soma kuna za crtež na koži?" Zamišljam njihove izjave.
Moji frendovi: "Kretenu, mogli smo to zapit!" Moja mama: "A nisi ništa u stanu razbio?" Moja baka: "Johi meni – lud li si sinko…" Moj tata: "Mda, idijot." Moje dijete: "Vau, mogu sad ić igrat Wii?" Moje bivše: "Dabogda tetanus dobio!" Moja sadašnja: "Divno!" Moja buduća: "To si se zbog neke bivše, tko ti je ona?" Moja šefica: "So last season..." Moji hejteri s neta: "piĆko ćwetnićka, glupsi ko kurac i ne znaš pisat- govno. .."
Pa razmišljam da li da zaboravim na ideju i odem s mališom u Gardaland, ili da se odem bocnut, ne prat se dva tjedna, nosit kurton preko lista i jednog dana Roku pričat kako sam to napravio jer mi je nešto iz primozga reklo da to napravim zbog njega... Uglavnom, mislim da imam previše ženskih hormona, a sad pogledajte listu ideja i slobodno pošaljite još koju na ribafish@gmail.com. Ah to iščekivanje... Kak ja to volim!
Ajd pivili.
