Dok se vozim na posao, razmišljam o rečenici koju sam sinoć čuo od frenda na pivici, kad se ispred mene u traci stvori neki veliki auto i zakloni mi cestu. Kuga. Čovječe, nekad sam se palio na nju…
Tuga za Kugom (mak. Tga za Kg) Tek što ubacih u drugu Ispred sebe spazim Kugu. Kugom bi se vozo i ja, Al se držim starog Klija. Kredit bi me čeko ružan, Nikad neću biti Kužan. Pa sam malo tužan… Koštala bi Kugica Ko jato belugica!
Skrenu Kuga, ja nastavio ravno prema poslu. Parkiram Kliću na crno, sretan zbog izvojevane barem male pobjede i neplaćanja danka Zagreb-Inkviziciji. Stao sam između dva SUV-a, kao u onom dobrom francuskom krimiću kad dva kamiona zgnječe Bubu. I pitam se, tako sićušan među mrcinama – čemu to. Platiš prijevozno sredstvo 10 ili 40 tisuća eura, opet te samo vozi od točke A do točke B. Je li stvarno moguće da frajeri kupuju mrcine samo zato da bi nabacili nešto ponad testisa? Eto, opet su (loše) žene krive za sve… Dolazim znojan na posao, kao da sam žvalio Aliena, penjem se do ureda i palim komp. Ispred mene je DZ, dokument u Wordu tako nazvan jer dvosmisleno označava domaću zadaću i dnevnu zapovijed, sjetit će se svi koji su morali ići u JNA. Pregledavam plan i program za današnji dan. Ima 12 točaka, barem 8 ću izignorirati i prebaciti za sutra, među ostalima i usisavanje i plac. Mislim da starim…
Kako vrag sere na veliku hrpu, tako sam se i ja nedavno našao na istoj. Osim što se bliži dan registracije mog plavog poluoldtimera, za koju moram pljunuti pola plaće, u otkaznom sam roku u firmi u kojoj sam proveo sedam punih godina, a usput sam, kao svaki pošteni građanin Zagreba, dodatno posran nedavno povišenim nametima na život. Voda je skočila za 30 kuna. Mislim, pa nemam u kadi jebenog kraljevskog morža u pubertetu, ne mogu se toliko oprat za tri života. Smeće je preko sto kuna. Jedna vrećica koju hitim u kontejner me, dakle, preračunato košta cca 15 kuna. Hollyca bi bila ponosna mnome. Pričuvu plaćam 238 kuna, a žarulje, kvake i sve drugo moramo nabavljati sami, dok pričuvatelj ljetuje na Maldivima. Poskupio je i ZET, benzin, plin, gumeni bomboni, jedino još žičara nije poskupjela. Ah, da, žičara ne dela, ali zato se radi fontana na zadnjoj preostaloj livadi u srcu Zagreba.
Nekad sam tu znao bacit nogač, nekad frizbi, dvaput sam s nadom u seks tu šetao cucke nekih djevojaka… Pio sam često u Spunku, i opet ću, učio za ispite, neću više, općenito, često se divio zelenilu između zapuštenog Trnja i velike Sveučilišne… A ta je livada danas asfalt, a sutra buduća nadgrobna ploča gradonačelničkoj epizodi čovjeka koji je, kao i mnogo puta do sada, iz gradskog proračuna, eto, uzeo fini komad kolača kako bi ovjekovječio svoje višegodišnje šerifovanje. Spomenik koji će vjerojatno nazvati po sebi s nadom da će ga buduće generacije po njemu pamtiti.
Bandi, slova na glasačkom papiru smo svi onomad zaokružili da ne bi na mjesto prvog čovjeka Zagreba zasjela neka hadezeovska nakaza. Kao što su i Splićani izabrali Ono umjesto nekog iz zločinačke organizacije. Uskoro će izbori, naslijedit će ga netko podao, kao i svaki političar, i jamrati kako ne može ništa jer je ovaj prije njega ostavio previše dugova. Ja ću ga pamtiti po smjenjivanju murjaka kojem se nije zaustavio u svom velikom automobilu, kopanju nosa na tenisu pred par tisuća ljudi, nepoznavanju stranih jezika, opće kulture, namještaljkama i posebno – naplati parkinga ispred moje zgrade. Palim Klija i u Mercedesu DX Turbo Izdrk 3+ ispred sebe ugledam na vozačkom mjestu nekog geeka sa šiltericom, kao da je ovog trena ispao iz Larsonovog stripa. Mislim da je laštio komandnu ploču. Ode mi teorija…
Išao sam se kod majke svog djeteta oprostiti s Juniorom koji piči na more, već mi fali, sakrio suzu i polako vozio prema doma pokraj mrtve livade na kojoj se kočoperilo desetak kamiončuga i tone svježeg asfalta umjesto svježe trave. Fakat, za par godina nitko neće znati da je to sagrađeno novcem poreznih obveznika koje nitko za to nije pitao, kao što će i dalje ovom kiflom vladati građevinska, politička, sudska i još pokoja mafija, jer se ovaj narod divi lopovima, frajeri u skupim autima ševiti lake žene, a ja razmišljati o ovim velikim problemima. Ili ću otići na jeftinu pivicu s frendovima i poslije se ogrepsti za lagani ljetni mini-snošajčić kod curke? Mislim da sam upravo otkrio smisao života. Jebali vas veliki auti, sreća je u sitnicama. Ali pritom ne mislim na malog pivkana…
