Kao dijete, mrzio sam pranje i kupanje i izmicao od istog svim silama. Ali nedjeljom sam se nakon crtića (bio je duži ali gluplji, iako sam se uvijek palio na Lili iz Sport Bilija) pa sve do domaće dramske serije – morao kupati. Potpuno čudno za čovjeka koji će koje desetljeće kasnije biti dvostruki prvak Hrvatske u daljinskom plivanju, ali eto… A najgori je dio bio – sušenje kose. Pranje ajde, kako-tako, šampon, peče, oči, buaaaa, ali kad bi me mama posjela na štokrl, naslonila se na veš mašinu i dala si puno truda napraviti mi golemom fenčugom bibericu, i to petnaest godina prije nego li se taj gnjoj okotio – e to je bilo naporno. O kako sam mlitavo gnjecav bio u školi s fen frizuricom, pravi mamin mili štreberko, sam bih sebe tukao da danas naletim na takvu pojavu…
Bunt je uslijedio kad je mama zbog ciste završila u bolnici, a ja, razmaženi srednjoškolac zaljubljen u onu blijedu prešminkanu iz drugog ce – preko noći postao panker. Osim ziherica i izbjegavanja pranja uz Sex Pistolse, Ramonese i Die Toten Hosen, sada se i već bivša kacigica podignula u zrak! A onda sam otkrio Spectrum, počeo smrduckati i kući donositi dvojke te se uskoro sreo s tatinom nimalo milom facom “Skini te jebene ziherice da ih ne bih ja skinuo!” Pa sam do vojske bio roker. S tim da sam dan prije odlaska u Vranje otišao Snješki i Andrei iz razreda koje su me ošišale na irokeza. Da, opet sam sreo tatu, ali i o tom nekom drugom prilikom…
U JNA sam se svaka dva tjedna na silu gulio, ali mi je i puno kose poginulo pod napornim šljemom na terenima od Krivolaka do Uroševca. Kad je konačno sve završilo, našao sam se u Zagrebu s uskoro najboljim frendom, Gagrom, koji mi je pod nosom ponosno mahnuo svojom popriličnom fudbalerkom - “Buraz, otkrio sam Metallicu i Maidene, puštam čupu. Snimio sam ti sve na kazete, oš’ sa mnom?” Pa sam, eto, postao roker usmjeren na hard rock, nikad skroz na metal, i općenito – počeo puštat kosu. Molim onoga tko ima sliku mene s međufaznom Ramonesicom da je uništi, hvala.
Do tridesete je Riba bio poznat po svojoj čupi. Svugdje smo išli skupa. Naivno sam mislio da je ona vodeći uzrok mom lakom barenju inih ljepotica, a tek kasnije shvatio da je to zbog plivačkih ramena, clia i smisla za autoironiju. A tretirao sam je poput drolje. Vezivao beskrajno u rep, zubima grickao vrhove, češljao za blagdane… Pred sam kraj čupave faze sam je čak i nakon što bi se zamastila (već nakon 24 sata, kuja), umjesto da je operem – posipao baby puderom i nakuštrao. Bila je ravna, smećkasta, tanka i nejaka. I jako je brzo ispadala. Ispadala je poput Dinama iz Europe, poput sise Janet Jackson, imbecilizama iz ustiju hrvatskih gradonačelnika. Ispadala je šapom i kakom, i uskoro sam imao tek tužan slamasti tanušni repić i dva gigantska Miki Maus zaliska. Tikva mi je iz ptičje perspektive bila k’o Istra, i bilo mi je jasno da se moram ošišati… Ali kako?
U mislima mi je zvonilo – bolje olinjali roker, nego ćelavson vulgaris. Gle Johnyja, pa gle… Dobro, samo Johnyja. Kako da odustanem od onoga što sam gajio desetljeće, mazao jajima, maslinovim uljem, sušio na suncu i ispirao kišnicom. OK, to sam napravio triput, na moru, ali ono, volio sam je, ona mi je bila dio imidža, dapače, ona mi je bila imidž!!!
Pogledao sam se u ogledalo. Bila je dvije tisućita, vrijeme za milenijumske odluke. Od sve kose napravio sam bijednu kečku debljine bručke Chucka Norrisa, uzeo velike škare, zažmirio i sjecnuo. Škare su bile tupe pa sam se klao pet minuta i na koncu tužan pogledao u jadan dlakavi batrljak te ga spremio u ladicu. Dokrajčio sam se zatim do gola jeftinim brijačem iz Getroa (sjećate se kad su bili po 39 kuna?!) i pokislo izašao na rapsku buru. Šećući uz more, pogledao sam se u isto. Svatko tko se šiša iz kosmatog u ćelavo stanje, očekuje da će ipak nekako izgledati bolje, ono, cool, drugačije, pa samim time i OK. Ja sam izgledao kao ćelavo govno, ljigavac iz crno bijelih filmova, zli inkasator, Škegro… Htio sam se ubiti…
Nakon satiranja alkoholom, probudio sam se ćelav i mamuran i otišao na more. S gumicom sam automatski išao vezat kosu i zavezao zrak. Bacio sam gumicu i rekao – a sad ću valjda barem biti brži, skočio, baterflajerisao se par metara i krenuo kraulom klizit prema Veloj Kamenoj. Život ide dalje, bolje bez kose nego bez sreće, pomislih i otplivah jednu fazu života.
http://www.facebook.com/plugins/likebox.php?href=http%3A%2F%2Fwww.facebook.com%2Fpages%2FRibafish-Domagoj-JakopoviÄ%2F206467726048050&width=596&colorscheme=light&show_faces=false&border_color=%23fff&stream=true&header=false&height=550&locale=hr_HR
Ribafish na fejsu
Zadnje sam desetljeće održavao naglavnu mahovinu brijanjem svakog drugog ponedjeljka. Prao bih je dušbadom, jer za šampon stvarno nije bilo potrebe, barem sam tako mislio. A onda je uslijedio novi val kosopusta. Opet sam stajao ćelaviji i nikad jadniji pred ogledalom, dok me istodobno s nižeg zaletišta u oči pederski gledala šumetina s prsiju. “Tu vas ima ko u mladeži hadezea, gamadi šugava, ne bi se malo popele…”
Hoduljio sam prema poslu tješeći se da je i Rooney ćelav i ružan, i da će, i kad si presadi kosicu - i dalje biti ružan. Iako bi za te pare i ja nekad htio bit ružan. Pred poslom sretnem starog frenda iz dana pjevanja, i kako to obično biva, on kao da mi pročita misli - “Isuse, kako si oćelavio, daj probaj s kurom Bioxsinea, pa da spasiš barem ove reliquio reliquiorum…”
I tako sam sad na besplatnom tretmanu. Ampuličim se svaku drugu večer, nada jest kurva ali umire zadnja. I tko god vam kaže da se muško kad tad pomiri s ćelavošću – uglavnom laže. Ili sam ja nešto posebno. Moš mislit.
Držite mi fige, rezultati su za dva mjeseca - možda vam se s ovih stranica nasmiješi SlashFish… Ajmo čupaaaa!!!
