Dvadeset i pet kila djetetine s velikim udjelom mojih gena veselo dotrčava na vječno flekave crne podne pločice kuhinje. A lijepo mi je rekla mama da stavim sive ili bijele… Naviruje se tako Rokatanski, žličnjački ovisnik, nad tanjurić u kojem je već razbijeno jaje, pa dodaje sol, ja ubacujem tajni dodatak i onda lupamo vilicama dodajući griz i brašno. Stolnjak usran, al’ dvoje sretnih ljudi.
“Tata, a zašto ti u žličnjake ubaciš peršin?” “Zato jer mi je tako ukusnije. A i dobro je u svemu biti malo svoj, kužiš.” Dovršavam rečenicu i razmišljam jesam li rekao nešto pametno ili nešto krivo - tanka je granica, razumjet će me svaki roditelj. Ostavljam izlupane žličnjake na miru i toplom, i palim plamenik na minimum da prigrije juhu. Rok me vuče za ruku i sjedamo u dnevnu sobu. Wii i crtići uz hrpetinu lego kockica klasična su rutina rastavljenog oca i jedinca u našim vikendima kad je vani kijamet, a on cureći, kašljucav i općenito kenjkav. A i tata ima univerzalke na cliu pa nije raspoložen za rulet do bazena u Tuhelju…
Rok razočarano vraća gumeni bombon nazad u posudu (nema prije večere, ok?) i onda svatko uzima svoju palicu, joystick ili kako god se već to danas zvalo za Wii. Moj šestogodišnjak pali konzolu, odnosno miče s pauze i počinje muzika dobrodošlice. Super Mario Kart, dva brkata tipa smješkaju mi se s ekrana plazme, Junior šara po meniju brzinom koja zastrašuje i objašnjava mi da je stavio igru na pet utrka.
Kroz glavu mi struji rečenica jednog od najboljih odgajatelja koje poznajem, duplog tatu Igora, koji podiže dva sina takvom nebeskom lakoćom i guštom da bih najrađe stajao kraj njega i zapisivao kao za expuničin ajvar. “Nije dobro da te klinci stalno pobjeđuju, poludit će kad izgube od vršnjaka. A opet, nije dobro ni da ih stalno gaziš jer će izgubiti interes. Najbolje je da završi neriješeno, koji god je sport u pitanju…”, njegov je moto, kojeg se pokušavam pridržavati, iako nekad ne ide glatko. Kao danas…
Super Mario i općenito Nintendo totalno su me mimoišli. Kad sam bio tinejdžer, još ga nije bilo, a kad je brkati vodoinstalater postao hit, Riba je već Super Bario i nije mi padalo napamet gubit vrijeme uz Fife, WOWove i koješta… I uvijek me podsjećao na Rona Jeremyja pa se nisam mogao uživit… No, sve se promijenilo onoga dana kad je u moj dom ušla ta bijela okomita konzola koja se igra skakutanjem. Boks i Wii Fit su me držale čak po mjesec dana, a onda je Rokabili otkrio Super Mario Galaxy. Kako je još bio mali, ja sam mu objašnjavao, prevodio, čitao i – igrao. Pa mi je ko prst u ajvar sjeo novi uradak imenom Mario Kart, jer je Junior proigrao sam, što je meni ostavilo dovoljno prostora da ugrabim pola sata za kuhanje i pospremanje. Osim toga, ova je igrica super i za motoričke debile od četiri banke, pa sam se i ja našao uživati dok bi se gurkao s Mališom i na ekranu, a bogami i laktovima ispred njega!
I tako je Rok ponovio da igramo pet utrka, a ja sam predložio bolju ideju – ajmo igrat šest! Solomonsko rješenje koje Roku pruža pet minuta dulje igranje, a meni šansu da igra završi neriješeno! Nekad sam si ono, tak, mislim…
http://www.facebook.com/plugins/likebox.php?href=http%3A%2F%2Fwww.facebook.com%2Fpages%2FRibafish-Domagoj-JakopoviÄ%2F206467726048050&width=596&colorscheme=light&show_faces=false&border_color=%23fff&stream=true&header=false&height=550&locale=hr_HR
Ribafish na fejsu
I krenemo s levelom koji više paše meni (sporiji, blaži zavoji, nema svijetlećih nečega što mi odvlači pažnju), i ja lukavo prepustim vodstvo, kao slučajno sliječući u vrelu lavu. Rok urla od sreće, ja šatro od ljutnje i 1:0 za podmladak. Druga trka je njegov teritorij, pun kufer nekih džidžebajica, kao i sljedeća, pa smo u poluvremenu, koje sam iskoristio za zajedničko ubacivanje žličnjaka (koji se rade vilicom!?) u vrelu juhu i povratak na stazu. Krckam zglobove, duboko udišem, spremam se za urednu pobjedu nad šestogodišnjakom koji ne zna za proklizavanja, guranja, ni osnove fizike. Pružamo si ruku i želimo dobru trku.
Grizem, trgam se, lovim zavoje k’o veliki, mogli bi me zvati Colin McFish. Uživljavam se u ceste, skupljam kockice s upitnicima koje mi donose predmete za zaustavljanje protivnika i smiono pičim prema cilju. Ali piči i Rok i rasturi me kao zvečku. Neka, vratit će se tata barem ublažit poraz, isuse kako mrzim gubit. Stisni tata, ajmo dobit ovu…
Rok s guštom i najvećim osmijehom papa gumeni bombon i kreće vraćat legiće, oblačit piđamu i vadit rješavke koje ćemo ispunjavat u krevetu. A tata, tata stoji pred plazmom i ne vjeruje da je izgubio 6:0, i to upotrijebivši sve svoje moći, znanja i trikove. Neka, bar je Junior sretan zbog pobjede, a ja sretan jer moja najdraža Osobica ide na spavanje bez nagovaranja. Osim toga, sad moram malo vježbat kad njega nema. Kao da će mi teško pasti…
