Marijo Tot poznati je hrvatski nogometni trener koji je prošao puno toga u životu. Prije nekoliko dana bili smo s njim na kavi i dotaknuli se tema koje nemaju puno veze s nogometom. Odlučili smo sve izbaciti na papir u Uskršnjem specijalu. Marijo Tot ima specifične poglede na život. To je zbog svega što je u životu doživio, kultura s kojima se susreo, situacija koje su ga oplemenile. Radio je u Kini, Saudijskoj Arabiji, Iranu, Maleziji, Rumunjskoj, SAD-u i naravno Hrvatskoj.
Ovo je druga strana Marija Tota koju nikad niste vidjeli.
'Za mene je Uskrs nešto posebno'
Kako provodite Uskrs?
"Živim na jugu Hrvatske, na relaciji Metković-Ljubuški, a tu se uskrsni blagdani, uz klasične obrede pohađanja mise, bojanja jaja i obiteljskog okupljanja, obilježavaju na poseban način. U samom gradu Metkoviću gdje živim obredi su me oduševili još prije dvadesetak godina kada sam se ovdje doselio i, kao rođeni Slavonac, prvi put se susreo s pojmom žudije – građani Metkovića obučeni u odore rimskih vojnika koji kroz veliki tjedan čuvaju Isusov grob. To je tradicija duga preko 150 godina i svi joj se raduju, a poglavito djeca koja ne mogu dočekati ponoćnu misu da vide pad žudija. Sam običaj se iz Metkovića proširio i na druga dalmatinska mjesta i postao toliko popularan da čak imate i Festival žudija. Kako sam spomenuo i Hercegovinu, kroz Veliki tjedan obavezno s obitelji posjetim Međugorje, koje je u to vrijeme posebno zanimljivo jer se vraćaju hodočasnici i imate priliku vidjeti da je vjera nešto što dijelite s mnoštvom ljudi iz cijeloga svijeta."
Što za vas i obitelj znači Uskrs?
"Uskrs nas naprosto raduje. On za nas znači okupljanje. Ponekad je to bilo u okrilju obiteljskog doma, a ponekad na raznim točkama u svijetu jer me je često znao zateći na “poslu”tj. na trenerskom angažmanu u raznim dijelovima svijeta. I zato je bilo neobično važno biti zajedno jedni s drugima, a osnaženi snagom Duha Svetoga, kojem se uvijek utječemo u svim životnim i dnevnim potrebama."
Kako vidite sportske aktivnosti za vrijeme Uskrsa?
"Nikako nisam jedan od onih koji podržava sportske priredbe u vrijeme kada bismo,ako imamo usađene ispravne vjerske vrijednosti,u dane Velikog četvrtka i Velikog petka,dakle dane prisjećanja i osobnog unutarnjeg povezivanja s Bogom,dane kada smo pozvani na šutnju,poštovanje i povlačenje, imali uzbudljive,zabavom protkane događaje. U te dane sam uvijek za duhovnost i osobno poistovjećenje sa žrtvom,a nikako za zabavu. Kako to danas nije tako,mogu razumjeti organizatore s njihove točke gledišta,ali sam apriori protiv njih. Mnoge aktere sportskih priredbi,iako oni dijele moj stav,nitko ne pita za zdravlje."
Kako je izgledao Uskrs u zemljama u kojima ste radili, a koje nisu bile dominantno kršćanske?
"Nevjerojatno je kako upravo onda kada ste daleko od svog doma i svojih običaja imate silnu potrebu osjetiti dio te atmosfere.U svjetlu toga sjećam se jednog Uskrsa koji me zatekao u Pekingu. Obitelj mi bila u posjeti i na Uskrsno jutro smo otišli na misu u najstariju crkvu tamo, Crkvu bezgrešnog začeća. To je ujedno i najstrija katolička građevina u glavnom gradu Kine i datira još iz 17 stoljeća. Osjećali smo se kao da smo došli kući. Časne sestre su dijelile pisanice, crkveni zbor je pjevao poznate pjesme,a ljudi iz cijeloga svijeta bili su ujedinjeni u slavlju najvećeg kršćanskog blagdana. Doista sam tada pomislio - crkva je dom i utočište gdje god te životni put nanese.Uvijek će biti barem jedna,bez obzira na dominantnu religiju,a njezini službenici, dakle svećenici i časne sestre još više će se potruditi privući vas toplinom riječi i djelima.Jezik kojim govore uopće nije bitan. Primjerice, prošli Uskrs smo proveli u Bukureštu i s ostalim Hrvatima slavili svetu misu na rumunjskom jeziku. Nismo znali jezik ali smo sve razumjeli. Malezijska iskustva sam već spominjao. Jednako zanimljivo je bilo i ići na misu u LA, Californija, gdje je izuzetno aktivna hrvatska iseljenička zajednica a okuplja ih upravo Crkva."
Idete li u crkvu općenito, kako je to bilo kad ste bili vani, a zapravo ste kao trener stalno vani?
"Misa je nešto što se u našoj obitelji ne preskače, a vjera je ono što nas nosi i daje nam utemeljenje. Mislim da je upravo ta utemeljenost u vjeri osnovni razlog zašto je moja obitelj ostala na okupu preko 20 godina, usprkos činjenici da smo često, zbog prirode mog posla, bili razdvojeni. Snalazili smo se na razne načine održati dijalog i povezanost. Naš život bi mogao biti i priča o razvoju tehnologije. Nekada davno sam pisao priče na mail svojoj djeci iz daleke Californije, potom je došao Skype i Whatsapp pa smo imali obiteljske video sastanke ( online obiteljski život prije online nastave) te svake večeri molili krunicu. Znalo se dogoditi, primjerice, da nam je ekran podijeljen s barem tri lokacije. Stariji sin u Cagliariju, ja u Teheranu, a supruga i mlađi sin u kuhinji u Metkoviću i molimo otajstva Gospine krunice. Također, gdjegod bih došao, pronašao bih crkvu. Posebno mi je urezana u sjećanje katolička crkva u Maleziji. Župnik je bio Indijac, otvoren prema svim nacijama i vjerama. Uvijek nakon mise pozvao bi nas na čašicu razgovora. Tada bi se sjetio metkovskog misionara oca Ante Gabrića, koji je davno prije širio Evanđelje u Indiji zajedno s Majkom Terezijom i eto plodova tog rada u vidu tog izvanrednog svećenika."
'Živimo u izazovnim vremenima'
U kojem smjeru po vama ide svijet?
"Složiti ćemo se da su ovo izazovna vremena, ali možda i neka druga nisu bila jednostavna. To poglavito znamo mi s ovih područja koji smo iskusili patnje Domovinskog rata, a da ne kažem da je svaka starija osoba na ovim prostorima do kraja 20. stoljeća prošla kroz dva ili tri rata. A rat je rat. I opet smo se regenerirali. Dakle, život je složen, kao i današnjica. Nije nama tako loše. Nismo gladni, nismo žedni, a odjeće imamo na pretek. Ne poznajem ni jednog studenta koji je otišao na fakultet u očevoj jakni. U moje vrijeme je toga znalo biti. Ipak, ne treba zanemariti izazove koji su pred nama. Upravo to obilje je nešto o čemu treba razmišljati, jer svaki ekstrem vodi u probleme. Treba li nam baš svaku sezonu novi kaput, jesu li cure zgodne samo onda kada kupe najnoviji komad satkan u tvornicama brze mode. Mora li vaše dijete imati nove tenisice svaki drugi mjesec? Možda bi trebalo zastati i priupitati se što se događa s onim što odbacujemo. Možemo li se uzdići iznad konzumerizma. Deklarativno svi pričamo o unutarnjim vrijednostima, ali smatramo da smo dostojni pričati o tome tek kada smo adekvatno 'ulickani'. Također me zabrinjava odnos prema tehnologiji. Ona je sama po sebi sjajna, ali je kao i vatra dobar sluga i loš gospodar. Trebala bi nam više služiti, a manje nama gospodariti. Meni se, na žalost, čini da je obrnuto. I tu onda dolazi do mentalnog sloma, poglavito kod mladih ljudi.Kako sam trener, puno razmišljam o mladim naraštajima i na koji način se razlikuju od nas. Ne mislim uopće da su suštinski drugačiji jer i oni trebaju iste stvari kao i mi – podršku, ljubav, sigurnost. Razlika je u tim današnjim sredstvima koja i njima samima zamagljuju sliku i remete ih u pravljenju izbora. Oni doista imaju neke nevjerojatne stvari na raspolaganju, ali isto tako nemaju ono što im mi možemo ponuditi – iskustvo odnosa, posljedice donošenja odluka, svjesnost o prolaznosti. To im trebamo prenijeti jer ipak se još uvijek sve ciklički ponavlja."
Osjećate li obijest današnjeg bogatog svijeta?
"Ne mislim da je grijeh biti bogat. Ne mislim ni da je lako biti bogat jer kada ste jednom zadovoljili svoje osnovne potrebe život, pa i ljudska priroda, samo generiraju nove. Vi kao ljudsko biće ne možete mirovati, a vaš nemir dolazi iz razine na kojoj jeste. U tom kontekstu mislim da ljudi koji su akumulirali enormna bogatstva mogu biti u opasnosti da slušaju glas obijesti. To je ono što postaje problem. Naš narod zna reći 'prebaci ih' i tada sami sebe uvjere da su sličniji Bogu nego čovjeku, te se zaigraju sa svijetom oko sebe. Ipak, ako ste čovjek, samim tim biste trebali biti krotak i ponizan, a ako ste bogat onda i dodatno zahvalan na tim vidljivim darovima te ih koristiti za činiti dobro na ovom svijetu, ima srećom i takvih primjera. Problem današnjeg svijeta je taj što se ipak više klanja zlatnom teletu nego Bogu i kao da se gube vrijednosti čovječnosti koje nas ipak održavaju na životu. Kada bismo svi barem jednom u danu pomislili da je naše vrijeme na ovom svijetu ograničeno i da smo ono što će ostati iza nas, možda bi mnogi dvaputa razmislili s kojim djelima krenuti u dan."
'Bog je puno bolji nego mi sami'
Treba li se moderan čovjek bojati Boga jer se ponekad čini da ga je zaboravio?
"Mislim da je Bog puno bolji nego mi sami i da puno lakše oprašta nama nego mi jedni drugima. Ipak, trebali bismo osvijestiti njegovu prisutnost i kao što sam već rekao oblikovati naša djela da ne izazovemo njegov bijes. Ponekad se čini da smo baš uporni da tome bude tako, ali možda je zlo samo glasnije od puno dobroga oko nas i posljedično se stvara slika da je sve loše ili još i gore."
Zamaramo li se krivim stvarima u životu?
"Uvijek ponavljam isto. Ako osvijestimo da smo mi svi karika u lancu onih koji su bili i onih koji će doći, tada bismo možda bili odgovorniji prema sadašnjem trenutku i hrabrije se zalagali za nešto suštinski važnije od najnovijeg kaputa, para cipela ili najljepše kuće u ulici. Uvijek kažem, najukusniji ručak je izašao iz pohabane bakine kuhinje. Najvažniji je prvenstveno naš utjecaj na druge. Ako govorim kroz prizmu svog posla, onda uvijek vrlo ozbiljno i obzirno pristupam mladim sportašima koje često ljudi promatraju kroz prizmu marketinške vrijednosti i izvedbe u datom trenutku, zaboravljajući da se iza tog snažnog tijela krije mladi duh, često nesiguran, pritisnut mnogim zahtjevima i pitanjima. I tada pokušavam u individualnim razgovorima raščistiti tu njegovu sliku i ukazati mu na ono što je bitno za njega, ne samo kao igrača, nego kao i osobu. Tako izgrađujem povjerenje i stvaram jak tim. Dakle, sport je uvijek metafora života. Osnažiti jedinku da bi imao jak tim."
Imaju li ljudi danas općenito krive vrijednosti?
"Za mene i moj odgoj, a ipak sada imam 52 godine, uvijek su bile vrijednosti obitelj i kohezija unutar nje,zajedništvo moje blizže okoline koje mi daje osjećaj sigurnosti ali i ultimativno poštovanje prema starijima,jer se uvijek u svojim djelovanjima prema toj skupini stavljam u poziciju sebe i potrebe za rukom pomoći i kako bi bilo da je nemam. Dakle, ključna je empatija. Općenito mislim da ljudi puno više sebe trebaju davati drugima, a manje misliti da su centar svijeta i samodovoljni.Danas su neke drušvene vrijednosti previše istaknute i osobna vrijednost se mjeri kroz lajkove drugih a novac i želja za slavom su mnogima jedini Bog. Ako želimo ikakvu budućnost mladim naraštajima,onde naše poruke moraju neprestano ići u smjeru moralnog i osobnog razvoja a nikako samo materijalnim vrijednostima kojima ih danas obasipaju mreže i mediji."
Kakve stvari ste, što se tiče rada i ulaganja mladih u sebe, doživjeli u inozemstvu?
'Kinezi su mi fascinantni'
"Ovdje se odmah sjetim Kine u kojoj sam proveo dosta vremena i mogu reći da sam dobro upoznao mentalitet tamošnjih ljudi. Osim što su zapravo vrlo srdačni i sjajni prijatelji, oni su veliki radnici tako da nije čudo da ta zemlja toliko napreduje. Njihova djeca konstantno rade na sebi. Oni provode sate i sate učeći ili usavršavajući neku vještinu. Ta radna etika me je fascinirala. Tada su mi djeca bila manja i imala su puno aktivnosti, od sportova i stranih jezika do instrumenata. Nekim ljudima ovdje se to činilo previše, ali kada bi Kinezi čuli koliko stvari oni moraju odraditi kroz dan, oni bi se redovito oduševili. To vam je društvo u kojem znate ako ste uložili u sebe da ste odmah u prednosti nad milijunima drugih. Nema bolje motivacije od činjenice da ti rad na sebi osigurava uzlaznu putanju. Slično je i u Južnoj Koreji, koja, doduše, ima očit utjecaj američke kulture, ali taj veliki rad na sebi je zajednički objema zemljama. U Americi, pak, gdje sam godinama radio u jednoj od najvećih nogometnih akademija, stvari su bile malo drugačije. Neka djeca su sve shvaćala kao zabavu, a druga su vrlo ambiciozno ulagala u sebe."
Određuje li nas u životu to gdje smo rođeni i odakle smo potekli?
"Ne kaže se bez razloga da onaj tko je blizže oltaru bolje čuje misu. Sad je samo pitanje gdje je taj oltar. On se za mene uvijek mijenja. Nekada je to bio Zagreb, kada sam iz rodne Županje došao na fakultet, pa mi je sve bilo veliko i nepoznato i nekako vas zatekne ta uloga došljaka koji se mora prilagoditi. Taman kad se krenete navikavati život vas odnese u Los Angeles gdje opet morate objašnjavati iz koje ste države. Redom tako idete, dokazujete svoju vrijednost i trudite se pokazati sve ono što vi jeste, ali uvijek s puno dodatnog konteksta, jer se ništa ne podrazumijeva. Osvojite jednu lokaciju, eto vas na drugoj, još većoj, još zahtjevnijoj, nemate veliku logistiku, zastupate sami sebe. Zna to biti zamorno, ali i slatko-gorko iskustvo jer znate da ste napravili nešto važno sami, bez ičije asistencije. Ja sam čak i sve svoje klubove našao sam."
Kakve vrijednosti ste usadili svojoj djeci?
"Na ovo pitanje je možda i najteže odgovoriti. Od malena smo se trudili usaditi im radne navike, vjeru, obzir prema drugome. Sjećam se kada smo bili u šetnji sa starijim sinom, pokraj nas je prošla prodavačica iz obližnje trgovine. Kako je on nije pozdravio, dočekala ga je prava lekcija o tome kako svakoga s kim je na neki način surađivao mora na cesti pozdraviti. To smo objasnili i drugome i uskoro su postali ' najupitaniji' dječaci u ulici. Ovo upitan je kolokvijalni izraz našeg kraja za dijete koje uvijek pozdravi. Dakle, oduvijek se s njima radilo i mislim da se to na njima i vidi, ako gledate opće ljudske osobine. Međutim, trenutno imamo problem. Ono što smo im govorili i ono što vide oko sebe se nužno ne podudara, pa vide ljude koji uopće nisu uložili u sebe a nekim čudnim kanalima su stigli gdje im nikako nije trebalo biti mjesto. Mislim da to nije problem samo moje djece nego i svih mladih u Hrvatskoj koji aspiriraju nečemu, ali su iz razno raznih razloga u današnjem društvu, spriječeni u svom razvoju i onda im ne preostaje ništa drugo nego otići. A ako izgubimo mladost, mi nemamo budućnosti. Nećemo imati ni reprezentaciju ni naciju."
'Hrvati žive u suštini dobro'
Da li vam se ikad dogodio slučajni susret koji vas je “trenutno resetirao” u trenucima kada ste bili nezadovoljni nekim trivijalnostima u svom životu, za koje ste mislili da su veliki problemi?
"Ne jednom, puno puta mi se dogodio slučajni susret sa bogaljem, prosjakom na ulici ili s nekim za koga je jasno da mu, u najmanju ruku, ne ide u životu.Bilo je i primjera vijesti o nekome ko se baš razbolio ili izgubio nekoga u nesreći. Takvi momenti su
me podsjetili i zapravo mi dali ukor kako se ja ponašam i kako se nosim sa svojim svakodnevnim mini problemima i zapravo me resetirali, vidjevši da sam zapravo ‘bez problema’. Imao sam dojam neke više sile koja mi je priredila taj susret kako bi mene, moju osobnost i vrijednosti, vratila na pravi put."
Žive li Hrvati dobro unatoč tome što stalno kukamo?
"Kada živite okruženi ovakvom ljepotom kakvom mi jesmo, onda se vaše oko navikne na te prizore i izgubi se onaj faktor oduševljenja. Nama su dostupne nevjerojatne stvari – planine, nizine, plaže, organska hrana. Čak i ako stvari poskupljuju još uvijek nam je trpeza puna. Možda je jedino problem u tome što to treba češće osvješćivati. Kada sam jednom službeno putovao u jednu europsku metropolu i popio kavu gdje sam je popio i ručao gdje samo ručao te platio koliko sam platio, samo sam pomislio koliko kvalitetnije te stvari za puno manje novca mogu dobiti u Hrvatskoj. Evo na primjer, jedan moj prijatelj koji nominalno nije bogataš, ima krasnu kuću i okućnicu, često roštilja, ide u lov, druži se, fešta i znam mu reći da je njegov život sličan onome plemića. Dakle, stvar je percepcije."
Što mislite o korelaciji između uspjeha mladih koji dolaze iz siromašnih, te onih koji dolaze iz tzv. dobrostojećih zemalja?
"Misšljenja sam da je osnovna razlika u motivaciji i gladi za uspjehom,jer djeca iz zemalja sa siromaštvom često vide svoju jedinu nadu za bolji život kroz nogomet,a brojni su primjeri planetarno poznatih zvijezda kojima je polazišna točka bila ista.Oni su veliki motiv toj djeci. Zbog nemogućnosti bavljenja nogometom u primjerenim uvjetima,do izražaja u uličnoj igri dolazi do izrazitog razvoja instinkta,kreativnosti i borbenosti.S druge strane,vodi se polemika o tome da djeca iz dobrostojećih sredina nemaju taj životni motiv,no ja mislim da su dobri uvjeti i dobro koncipirane akademije sa stručnim kadrom upravo poticaj bavljenju nogometom. Ako uzmemo u obzir spoj gladi za uspjehom i dobrih uvjeta skupa sa vrhunskom strukom u pozadini,ne vidim kako bi to mogao biti minus.I ovdje imamo brojne primjere onih koji su u sport došli ne nužno iz siromašnih životnih uvjeta."
Koji su vaši rituali opuštanja?
U profesionalnom dijelu mog života,posebnih praznovjernih rituala nema,ali pred svaki meč ostavim vrijeme za molitvu,u kojoj uvijek molim da dobijem ono što zaslužim,ni manje ni više. Nisam od onih trenera koji će ludovati na dan utakmice ili za vrijeme utakmice, pa se moj nastup često ne doima atraktivan.Ja nemam potrebu urlikati,vrlo sam miran jer znam da sam uradio sve što treba pripremajući se tijekom tjedna za taj finalni dan. Svi segmenti su pokriveni-taktički i tehnički. Odrađeni su individualni razgovori i psiho priprema igrača,simulirale su se sve moguće situacije i nema potrebe za praznovjerjem. Znate da će vam nakon toliko uloženog truda i sreća biti s vama.
Najdraža glazba?
"Iskreno,glazba je moj suputnik sve ove godine i ne znam kako bi mogao zamisliti život bez nje. INXS, Simple Minds, Simply Red, Bryan Ferry, U2, Robbie Williams, Phil Collins, Bon Jovi su samo neki od onih koji me svakodnevno uveseljavaju i pomažu kad to zatreba,a često treba."
'Nema čovjeka koji nema strah od nečega'
Vaš najveći strah?
"Nema čovjeka koji nema strah od nečega. Svi smo drukčiji i predodređeni na različitosti. Ako ste mislili na mogući strah od smrti, stradavanja mojih bližnjih ili nešto slično, moj odgovor je ne. To nije primarni najveći strah iako i on postoji povremeno.Ne mogu na to utjecati ali se uvijek molim za dobar ishod. No, ono što mi daje osjećaj straha i bespomoćnosti je mogućnost da mene,moj rad,moje životne postulate za koje se nadam da su ispravni netko izokrene i pretvori u nešto potpuno suprotno. Strah od zlih ljudi je moj najveći strah. Na žalost, oko nas su posvuda ljudi za koje je,usudio bih se reći,potrebno puno moliti,da postanu bolji, ispravniji. Očito su ih životni konteksti učinili takvima i često se pitam i pokušavam si objasniti zašto je zlo u ljudima tako izraženo.Užasno veliki strah koji osjećam je strah od pada kriterija na svim poljima.To je opasno za svakoga pa čak i za one koji spuštaći te kriterije misle da sebi čine dobro."
Radili ste u puno zemalja, čak 7, pa nas zanima kako ste se prilagođavali različitim kuhinjama i koja vam je najdraža?
"Moram reći da sam od samih početaka mog trenerskog puta zapravo bio prinuđen prilagođavati se kuhinjama tih zemalja. Različitost u vrstama prehrane koje sam iskusio putujući i radeći od Amerike do Kine, preko Irana i Saudijske Arabije te Malezije, dala mi je nevjerojatnu prilagodljivost i obogatila me kao osobu. Za probati crve, škorpione i razne bube, potrebna je hrabrost ali iz prve ruke moram reći da nisam požalio.
"Za probati crve, škorpione i razne bube, potrebna je hrabrost ali iz prve ruke moram reći da nisam požalio."
Meni najdraža je iranska kuhinja gdje je nezaobilazni Ghormeh Sabzi (sitno sjeckano povrće sa grahom, janjetinom i limunom), Pole Ide Chelo (razne vrste spremanja riže), kao i neizostavni Kabab. S druge strane,arapska kuhinja vas neće ostaviti ravnodušnima, jer doći tamo a ne probati Majboos (janjetina s rižom), Fahsa (janjeći paprikaš) ili Falafel, bio bi pravi grijeh. Slastice su svugdje posebna priča, u čijem spremanju su pravi virtuozi."
Koji su vam hobiji, imate ih ih?
Što se tiče hobija, to je nesumnjivo rad u vrtu. Ispostavilo sa da sam talentiran u uzgajanju organskog vrta i odrzavanju imanja na kojem provodim svo vrijeme kad nisam na angazmanu. Citam knjige ne samo stručne već i one koje me oplemenjuju. Usavršavam jezik, putujem na mjesta koja nisam posjetio, družim se s prijateljima a planiram i odlazak u lov. Treniram radi održavanja forme", zaključio je Marijo Tot.
POGLEDAJTE VIDEO: Marijo Tot gostovao je svojedobno u podcastu Net.hr-a
