Kad je otac podigne iz invalidskih kolica, devetogodišnja Sophie je beživotna. Nasuprot tomu, kosa joj je zdrava i sjajna, a djevojčica izgleda poput svakog zdravog djeteta. Ali Sophiene su oči zatvorene i ispod odjeće nosi pelenu. Prozirna cijev za hranjenje ulazi u njezin nos - tako se hrani proteklih 20 mjeseci.
Sophie i njezina obitelj tražitelji su azila iz bivšeg SSSR-a. Stigli su u prosincu 2015. i žive u smještajima namijenjenima izbjeglicama u malom gradiću u središnjoj Švedskoj.
"Njezin krvni tlak je sasvim normalan", kaže dr. Elisabeth Hultcrantz. "Ali ima ubrzan puls pa možda reagira na toliko mnogo ljudi koji su je danas posjetili."
Hultcrantz testira Sophiene reflekse. Sve radi normalno. No, dijete ne reagira. Umirovljena kirurginja Hultcrantz zabrinuta je jer Sophie nikada ne otvara usta. To bi moglo biti opasno jer, ako bi došlo do problema s njezinom cijevi za hranjenje, malena bi se mogla ugušiti.
Pa, kako je dijete koje je nekad voljelo plesati postalo toliko inertno?
"Kada objašnjavam roditeljima što se dogodilo, kažem im da je svijet za Sophie toliko strašan da se povukla u sebe i odvojila svjesni dio svoga mozga", kaže Hultcrantz.
'Apatična djeca' postala političko pitanje
Zdravstveni djelatnici koji se bave tom djecom slažu se da je trauma ono što je izazvalo povlačenje iz svijeta. Djeca koja su najranjivija jesu ona koja su bila svjedocima ekstremnog nasilja - često nad njihovim roditeljima - ili čije su obitelji pobjegle iz duboko nesigurnog okruženja.
Sophiena je priča izrazito tužna. Njezine je roditelje proganjala lokalna mafija, djevojčica je na svoje oči gledala kako joj tuku mamu i tatu. Oca su joj oteli i tada je doživjela slom. Više se nije igrala kao prije i povukla se u sebe. Ipak, ključna se promjena dogodila u trenutku kada je Sophie čula kako ona i njezina obitelj više ne smiju ostati u Švedskoj. Tada je prestala jesti i govoriti.
Sindrom odsutnosti prvi je put zabilježen u Švedskoj krajem devedesetih godina prošlog stoljeća. Više od 400 slučajeva prijavljeno je u dvije godine od 2003. do 2005. godine. Kako se sve više Šveđana počelo brinuti o posljedicama imigracija, ova "apatična djeca", kako ih nazivaju, postala su ogromno političko pitanje.
Bilo je teorija da djeca glume i da ih roditelji iskorištavaju kako bi osigurali boravište. Međutim, nijedna od tih priča nije dokazana. Tijekom posljednjeg desetljeća, broj je djece oboljele od sindroma odsutnosti smanjen. Švedski nacionalni odbor za zdravstvo nedavno je izjavio kako je u posljednje dvije godine bilo 169 takvih slučajeva.
Postoji nada za oboljele
Poznato je da su djeca iz pojedinih geografskih i etničkih skupina najranjivija: romska djeca, ona iz bivšeg SSSR-a i sa Balkana. Za razliku od Sophie, djeca imigranata već godinama žive u Švedskoj, govore jezik i dobro se prilagođavaju novom, nordijskom načinu života.
Pedijatar Karl Sallin kaže da, prema njegovu saznanju, takvih slučajeva nije bilo izvan Švedske. Ali kako jedna bolest može poštovati nacionalne granice?! Odgovora na to pitanje još uvijek nema.
"Najvjerojatnije je objašnjenje da postoje neke vrste socio-kulturnih čimbenika koji su neophodni kako bi se taj uvjet razvio. Čini se da je određeni način reagiranja na traumatske događaje legitimiran u određenom kontekstu", kaže dr. Sallin.
Sindrom odsutnosti ne bi smio biti trajno stanje. Liječnici kažu kako oboljela djeca moraju osjetiti da ima nade, da postoji razlog za život... Donedavno su obitelji s bolesnom djecom smjele ostati u zemlji, ali dolazak 300.000 novih migranata svake godine doveo je do promjene zakona.
Od prošle se godine ondje ograničava broj azilanata koji smiju ostati trajno. Tražitelji dobivaju ili trogodišnju ili 13-mjesečnu vizu. Sophieni roditelji imaju potonju i ona ističe u ožujku sljedeće godine. Što će biti nakon toga? Liječnici sumnjaju da će se njezino stanje dotad popraviti, piše BBC News.
