Suvremen način života i ubrzan tempo kod mnogih ljudi stvara osjećaj umora. Ako se umor iz dana u dan ponavlja i intenzivira, on se akumulira. Sindrom kroničnog umora u medicini već je potvrđen i prihvaćen kao dijagnoza i nije samo usputna pojava. Kronični bi se umor mogao definirati kao subjektivni osjećaj nedostatka snage i energije. Traje najmanje šest mjeseci i može se definirati kao sindrom, a najčešći uzroci su stresan način života, nedovoljno kretanje i smanjena tjelesna aktivnost te nesrazmjer fizičkoga i mentalnog opterećenja organizma. Subjektivno ga prati osjećaj da premalo činimo za sebe, da se stalno iscrpljujemo i maksimalno angažiramo na poslu ili u kući.
U gradskim je sredinama to još naglašenije jer se mnogo vremena gubi u prometu, a život u prenapučenim četvrtima, gdje je i parkirališni prostor problem, uvjetuje čekanje u bankama i poštama u dugim redovima, više se vremena provodi u zatvorenim prostorima i stanovima, nedovoljno prozračenim i osunčanim, a često i pretrpanim zbog ograničenog prostora.
Kada kronični umor postaje rizičan?
O kroničnom umoru govorimo tada kad nismo više u situaciji obavljati svoje svakodnevne aktivnosti, kad se taj umor iz dana u dan povećava i kad nas toliko iscrpljuje da nam jedino odgovaraju ležanje, mirovanje ili tek minimalne aktivnosti, kad želimo biti što više sami, a gomila ljudi nas iritira. Dijagnoza sindroma kroničnog umora postavlja se tek tada kada isključimo druge najčešće bolesti koje mogu dovesti do sličnih simptoma. One su:
anemija (slabokrvnost) poremećaj u radu štitne žlijezde koja regulira cjelokupan metabolizam dijabetes depresija (premda svaka bolest može biti praćena osjećajem umora).
http://www.dijeta.co/hranom-protiv-kronicnog-umora/
