U rano jutro 29. rujna 1982., 12-godišnja Mary Kellerman u predgrađu Chicaga rekla je roditeljima da se ne osjeća najbolje. Curenje iz nosa i bol u grlu roditelji su brzo pripisali prehladi i dali joj snažan paracetamol (robne marke Tylenol). U 19 sati, Mary je umrla.
Istog dana preminuo je 27-godišnji poštar Adam Janus iz obližnjeg Arlingtona. Usprkos mladoj dobi, smrt je pripisana srčanom udaru. Njegov 25-godišnji brat i 19-godišnja šogorica brzo su došli kući kako bi tješili ožalošćene roditelje i ostalu rodbinu. Zbog žestoke glavobolje, prilično očekivane s obzirom na tragične okolnosti, oboje su popili po jedan Tylenol iz istog pakiranja koje je koristio i preminuli Adam. Brat je umro istog dana, šogorica dva dana kasnije.
Tisuću puta veća doza od smrtonosne
Tijekom nekoliko idućih dana, američkim Illinoisom zaredale su se još tri sumnjive smrti: 35-godišnja Mary McFarland, 35-godišnja Paula Prince i 27-godišnja Mary Weiner. Tek tada, nakon što su istražitelji dokučili kako su svi oni nedugo prije smrti uzeli kapsulu Tylenola, povezali su slučajeve. Sva pakiranja koja su uzeli iz doma žrtava sadržavala su tablete u koje je dodan iznimno toksičan kalijev cijanid, sol vrlo slična šećeru koja je jako topiva u vodi. Svaka otrovana kapsula sadržavala je tisuću puta više kalijeva cijanida od smrtonosne doze.
Tylenol je u tom trenutku bio najtraženiji lijek na tržištu koji se prodavao bez recepta. Paracetamol je bio reklamiran kao lijek protiv bolova i povišene temperature, a osobito je bio popularan jer je bio pakiran u želatinaste kapsule koje je bilo lako progutati.
McNeil Consumer Products, podružnica farmaceutskog diva Johnson & Johnson, koja je proizvodila Tylenol, na trovanje je reagirala iznimno brzo. Osim što je povukla 31 milijun bočica lijeka s polica trgovina te ponudila zamjensko pakiranje svima koji su ga već bili kupili, raspisali su i nagradu za sve informacije koje bi mogle dovesti do počinitelja. Također, pokrenuli su veliku kampanju u kojoj su upozoravali građane na opasnost od otrovanih bočica.
SAD zahvatila histerija
Preliminarna istraga je pokazala kako je brza reakcija ipak uspjela spasiti živote jer je među povučenim bočicama bilo još nekoliko s otrovanim lijekom. No otkrila je i nešto prilično zastrašujuće – bočice su proizvedene u različitim pogonima i prodavane u različitim trgovinama pa istražitelji nisu mogli suziti krug sumnjivaca na radnike u tvornici, distributera ili trgovca.
Strah se uvukao u Illinois, a kada su se pojavili razni imitatori, diljem SAD-a je zavladala masovna histerija. Idućih mjeseci, američka Agencija za hranu i lijekove zabilježila je 270 slučajeva u kojima su u lijekove dodavane razne toksične kemikalije – od otrova za štakore do klorovodične kiseline. Hitne službe bile su zatrpane prijavama ljudi koji su i najmanje tegobe pripisivali trovanju, a zbog nekolicine slatkiša u koje su umetnute pribadače i igle, neka mjesta su zabranila obilazak kuća za Noć vještica.
Tragedija iznjedrila vrijedan standard
Panika je uhvatila i farmaceutsku industriju. Proizvođač Tylenola, koji je godinu prije trovanja držao 35 posto tržišta analgetika koji se prodaju bez recepta, u tjednima nakon smrtnih slučajeva pao je na osam posto, usprkos sjajnom kriznom menadžmentu. Vodstvo Johnson & Johnsona pokušalo je spasiti situaciju još jednim potezom – svoje proizvode počeli su pakirati u ambalažu s brojnim zaštitama i pečatima, uključujući i foliju koja, ako je oštećena, jasno pokazuje da je proizvod bio otvaran. U godinu dana, Johnson & Johnson uložio je 100 milijuna u razvoj nove ambalaže, ali i novi oblik Tylenola koji se i dalje prodavao u želatinoznim kapsulama koje je bilo gotovo nemoguće otvoriti i zatvoriti (i eventualno u njih ubaciti otrov) bez da se pritom ne raspadnu.
Potom je reagiralo i zakonodavstvo. Već 1983. Kongres je donio zakon koji je strogo kažnjavao oštećenje ili mijenjanje proizvoda, a 1989. zaštitna ambalaža je postala obvezna za sve lijekove.
Psiholozi ostali zbunjeni
Sve te mjere su vjerojatno spasile brojne živote i spriječile imitatore, no ubojica nikada nije uhvaćen. Psiholozi koji su radili na slučaju isticali su kako uobičajene smjernice i pravila za izradu psihoprofila ubojice ovdje jednostavno ne vrijede. Žrtve su bile potpuno nasumične, ubojica ih nije promatrao dok umiru, nisu bile ni prostorno ograničene. Početkom 1983., na zahtjev FBI-ja i uz dopuštenje obitelji, kolumnist Chicago Tribunea u svom je tekstu spomenuo adresu i grobno mjesto najmlađe i prve žrtve. FBI-jev analitičar John Douglas mislio je kako će ubojica htjeti posjetiti ta mjesta. I kuća i grob su više mjeseci bili pod nadzorom 24 sata, no nitko sumnjiv se nije pojavio.
Tražio otkupninu, ali nisu ga uspjeli povezati s ubojstvima
Za smrtonosna trovanja nitko nije uhićen, ali nedugo nakon ubojstava, proizvođač Tylenola je dobio pismo u kojemu se traži milijun dolara kako bi se prestalo s ubojstvima. Policija ga je istragom povezala s Jamesom Lewisom, financijskim savjetnikom prilično sumnjive prošlosti. Četiri godine ranije bio je optužen za ubojstvo nakon što je policija u pretrazi doma pronašla ostatke bivšeg klijenta u vreći u potkrovlju. No optužnica je pala u vodu jer je sudac ocijenio da je pretres bio protuzakonit. Iako je policija ustvrdila kako je on poslao pismo, nisu ga mogli povezati sa samim trovanjima. Osuđen je za iznudu na 20 godina u federalnom zatvoru, od čega je odslužio 12 prije nego što je pušten.
Kada je 2009. FBI ponovno otvorio slučaj, neslužbeno se doznalo kako su pretražili i njegov ured, no u službenoj izjavi tek su rekli kako je "nova istraga dijelom pokrenuta zbog obljetnice ubojstava, ali prije svega jer je razumno sagledati dokaze u novom svjetlu mnogih modernih forenzičnih dostignuća". No daljnjih priopćenja nije bilo.