Nije bilo mnogo trenutka tijekom povijesti modernog čovjeka da su religija, mitologija i praznovjerje bili na svjetskoj razini i u tolikoj mjeri isključeni iz vođenja ratova kao u suvremenom "ratu protiv koronavirusa", kako svjetski čelnici dramatično vole nazivati globalnu borbu protiv pandemije koja je u samo nekoliko mjeseci paralizirala svijet i prekinula živote više od 170.000 ljudi. Prije nešto više od mjesec dana, dok su znanstvenici i eksperti preuzimali kormila zemalja, epidemiološke mjere društvene distance, ograničavanja okupljanja i izolacije zadale su šok vjerskim institucijama kakav se ne pamti još od vremena militantnog sovjetskog rata protiv religioznog vjerovanja.
Njihova inače nimalo beznačajna moć društvenog oblikovanja i usmjeravanja, od rođenja pa do smrti, na trenutak je uvenula, a snaga vjere u pravilu ostavljena subjektivnim duhovnim resursima pojedinaca i najmanjim jedinicama društva. Kako je rekao za HKR zadarski nadbiskup Želimir Puljić, nakon što je Hrvatska biskupska konferencija službeno podržala epidemiološke mjere odgađanjem ispovijedi, misa i ostalih pobožnosti gdje se okuplja veći broj ljudi, težina se crkvenog zajedništva, vjere i duha premjestila na obitelj, ali i pojedince.
Zanimljivo je stoga bilo promatrati kako se vjerske zajednice nose s novom društvenom paradigmom, ali jednako tako i tretman politike prema vjerskim zajednicama. Za razliku od umjetnika i kulturnjaka, koji su uglavnom bez previše otpora i negodovanja ustuknuli pred zidom novih radikalnih mjera te koliko je moguće svoje aktivnosti preusmjerili u virualni svijet, vjerskim organizacijama novo stanje "epidemiološkog diktata" nije nimalo lako palo. To se posebice odnosi na dvije najdominantnije religije svijeta, kršćanstvo i islam.
Nemoć Katoličke Crkve
Uoči Uskrsa, glasnogovornik HBK-a Zvonimir Ancić gostujući tijekom obraćanja Nacionalnog stožera civilne zaštite požalio se kako su hrvatski biskupi donijeli "jednu od svojih najtežih odluka" kada su 19. ožujka, nakon odluke Stožera o zabrani javnih okupljanja, otkazali mise. Time je Katolička Crkva u Hrvatskoj formalno preuzela privremenu ulogu pasivnog i nemoćnog promatrača u "ratu" protiv nevidljivog neprijatelja. Unatoč bezbrojnim pozivima na molitvu, od pape Franje, pa sve do američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji je 15. ožujka proglasio Nacionalnim danom molitve kako bi od Boga zatražio zaštitu i snagu, čini se i da je sam Svevišnji prihvatio molbu stožera "ostani doma" i na sigurnoj društvenoj distanci, u izolaciji vlastite beskonačnosti, usmjerio pažnju sveznajuće svijesti na valjda neke tamo važnije stvari. U međuvremenu je, prema stranici Worldometers, samo u SAD-u od Trumpova dana molitve do 21. travnja broj umrlih zbog infekcije koronavirusom skočio sa 73 na vrtoglavih 45.318.
Kada jednom sve ovo završi, u kolektivnom pamćenju zasigurno će ostati čvrsto urezan estetski veličanstveni prizor pape Franje, onog petka, 27. ožujka, kako potpuno sam, na kišom opranom Trgu svetog Petra u Vatikanu, dostojanstveno moli Boga da nas "ne ostavi na milost i nemilost neočekivanoj i žestokoj oluji" koja je zadesila svijet. Eloi Eloi, lama Sabahtani ("Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio?"), prema kronološki gledano najranijem evanđelju po Marku, ali i kasnijem evanđelju po Mateju, posljednje su riječi raspetog Isusa na križu prije smrti koje i danas u kontekstu ove impresivne slike iz Vatikana jednako snažno odzvanjaju kao izraz čiste strave pred ponorom ništavila, nepravde i ravnodušnosti.
FILOZOFSKI POGLED NA KORONAVIRUS: Gdje je nestao Bog u doba pandemije? Svijet tone u kaos, a nebo šuti i promatra
Bunt radikalnih vjerskih struja
Neki radikalniji formalni predstavnici Crkve nisu se zadovoljili samo molitivom i vjerom u anastazu, pa ni ozbiljno shvatili poziv na odgovornost u ovom izazovnom vremenu, nego su iskazali otvoreno neslaganje, negiranje ili bunt protiv znanstvenih, političkih i represivnih državnih autoriteta. Pritom su određeni pojedinci poput nestašnog splitskog župnika Josipa Delaša, efanta terriblea Katoličke Crkve u Hrvatskoj, žarom pravednika preuzeli ulogu žrtve i strastvenih mučenika nauštrb društvene odgovornosti, prkoseći preporukama nadređenih. "Neću se branit’, nit’ ću ić’ na sud, ako treba, neka pucaju, nek’ me ubiju, ovo je strašno, strašno, strašno što se događa u Hrvatskoj... to prelazi svaku mjeru pristojnosti, normale, ljudskosti i to je gaženje po Hrvatima, posebno nama vjernicima. To je strašna stvar", u žaru samoviktimizacije izgovorio je Delaš koji ni pod koju cijenu nije želio odustati od održavanja svetih misa za mještane, čak ni nakon što je dobio prijavu zbog remećenja javnog reda.
Slično njemu, u nama susjednoj BiH, svećenik iz Novog Travnika, don Ante Ledić, poručio je preko Facebooka prošli mjesec svojim župljanima kako se mise, ispovijedi i ostale vjerske prakse nastavljaju, kao i da se ne moraju ničega bojati ako vjeruju u Boga. "Volim umrijeti u najstrašnijim mukama za oltarom podižući Živoga Boga ili klečeći ispred oltara pred Živim Bogom, nego živjeti tisućama godina skrivajući se od nevidljivog virusa. Nisam se skrivao 1992., niti 2002., pa neću niti sada! Nema te zemaljske vlasti koja će mi zatvoriti crkvu", napisao je don Ante.
Takva vjerska tvrdoglavost nedavno je jednog evangeličkog pastora doista i koštala života. Nekoliko tjedana prije nego što su ga komplikacije s koronavirusum otpravile Stvoritelju, Gerald O. Glenn izjavio je tijekom propovijedi kako "čvrsto vjeruje da je Bog veći od tog strašnog virusa", da ga slobodno citiraju i da se ne boji umrijeti. Zavjetovao se usput da će svoju crkvu ostaviti otvorenu, osim ako ne završi u zatvoru ili bolnici.
Pravo na osvajanje Darwinove nagrade
Neki mediji su s čuđenjem prenijeli stav o bogoslužjima dekana splitskog Katoličkog bogoslovnog fakulteta, Mladena Parlova, iznesenog u Bujici na Veliki petak, 10. travnja. Naime, Parlov je kritizirao način na koji se Katolička Crkva postavila prema izazovima pandemije lišivši vjernike misa. "Crkva nema pravo ukinuti božju zapovijed! Ne može Crkva reći – neće se slaviti svete mise! Misa se mora slaviti po cijenu života, sa strane svećenika! A onda je na svakom vjerniku da prema svojoj savjesti odluči u datim uvjetima hoće li doći ili ne".
Međutim, koliko god to moglo izgledati groteskno sa stajališta suvremene etike, Parlov nije ništa posebno zaprepašćujuće rekao ima li se na umu klasična rimokatolička metafizika, etika i tradicija. Svećenik je poput učitelja koji predstavlja samog Isusa Krista - "put, istinu i život". Čvrsto vjerovati u istinitost svjetonazora, znači i biti spreman djelovati u skladu s njegovim deskriptivnim i normativnim postavkama. U krajnjoj liniji, što očekivati od predstavnika religije "ljubavi" čiji je glavni junak propagirao vječni život i umro kao mučenik na križu, od vjere koja potječe od "uzora i praoca vjere" spremnog nožem priklati vlastitog sina u slavu ljubomornog Jahve ili sadrži jednu od najstrašnijih priča o pravedniku Jobu čiju vjernost Bog testira dopuštajući da mu se dogode suvišna i strašna zla?
Doista, teološki gledano, svećenik bi trebao održavati misu po cijenu vlastitog života, pa uopće ne čudi bunt radikalno konzervativnih struja jer živjeti u sekularnoj neteokratskoj državi mora biti njihova najveća noćna mora. Da svojim mušićavim hirovima, utemeljenim na vjerovanjima kada nismo imali pojma o fascinantnom svijetu mikroorganizama, neizravno ne ugrožavaju i sve druge, držim da bi takvim svećenicima trebalo omogućiti da slobodno osvoje Darwinovu nagradu.
Vučić na koljenima
Dok je u Hrvatskoj policija opreznije i tolerantnije postupala prema neposlušnim svećenicima i vjernicima, a država primjenjivala dvostruka mjerila kao u slučaju vjerske procesije s maestralnim izgovorom da je riječ o "kulturnoj baštini UNESCO-a" , predsjednik Srbije Aleksandar Vučić postavio je nove standarde podaničkog mentaliteta. "Nemojte imati nikakvu sumnju da ću podržati liječnike ili struku, ali nam ne pada na pamet da uhićujemo vladike i svećenike. Molit ću patrijarha i klečat ću pred njim, samo da razumije našu želju, a mi želimo da pobijedi život. Ako molbe ne urode plodom, vidjet ćemo koje ćemo mjere poduzeti", patetično je rekao Vučić za RTS.
Povodom obilježavanja osam vijekova Srpske pravoslavne crkve u Beogradu je 8. 10. 2019. održana svečana akademija. Srpski patrijarh Irinej, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i član Predsjedništva BiH Milorad Dodik, odlukom Sinoda SPC, odlikovani su Ordenom Svetog Save prvog stupnja
Prije obilježavanja pravoslavnog Uskrsa svećenici konzervativne Srpske pravoslavne crkve (SPC) negodovali su zbog restriktivnih mjera uvedenih protiv širenja koronavirusa. Nakon prošlotjedne najave 84-satnog policijskog sata Vučić je u telefonskom razgovoru od patrijarha Irineja zatražio da primora svećenike da poštuju mjere. No, iako je Irinej poručio kako se mora učiniti sve kako bi se pomoglo u borbi protiv pandemije, jedan je svećenik držao misu pred skupinom vjernika u dvorištu beogradske crkve te im dopustio da uđu u crkvu i ljube ikone. "Idite unutra, doslovno jedan po jedan i poljubite samo jednu ikonu, nemojte ljubiti druge", govorio im je.
Za razliku od hrvatske i srpske, crnogorska policija nije imala previše razumijevanja za kršenja izvanrednih mjera, pa je privela 12. travnja na informativni razgovor mitropolita Amfilohija, inače jednog od nositelja velikosrpskog nacionalizma u Crnoj Gori 1990-ih, te nekoliko svećenika Srpske pravoslavne crkve zbog okupljanja pred vjerskim objektima usred pandemije koronavirusa. "Danas je lijepi praznik pun Božje blagodati, ali ovo je nečuveno! Umjesto dijaloga i dogovora koji tražimo od početka ovih izvanrednih mjera, imamo privođenje čovjeka s najpoštovanijim zvanjem među crnogorskim građanstvom", požalio se rektor Cetnjske bogoslovije Gojko Perović za agenciju MINA-u.
'Korona džihad' u Indiji
Ni muslimanima mjere protiv pandemije koronavirusa nisu bile džennetski vrtovi kojima teku rijeke mlijeka, vina i meda. Potkraj prve polovice prošlog mjeseca mreža islamskih misionara iz Pakistana koja okuplja misionare iz Paksitana, Indije i Bangladeša, održala je masovni skup unatoč tome što su ih vlasti upozorile na opasnost od širenja koronavirusa, pri čemu se više od 100.000 članova organizacije Tablighi Jamaat okupilo u stožeru organizacije, kompleksu džamija i škola blizu grada Lahorea na istoku Pakistana. Inače, s ciljem širenja islama tisuće misionara u manjim grupama putuju po cijelom svijetu.
Vlasti glavnog grada Indije 22. ožujka su zatvorile vrata sjedišta ovog muslimanskog misionarskog pokreta, nakon što se pokazalo da je vjerski skup koji je skupina organizirala 13. i 15. ožujka izazvao najveći porast infekcija koronavirusa u Indiji. Gotovo trećina pozitivnih slučajeva bila je povezana s vjerskim okupljanjem u Markazu, sjedištu Jamaata, piše Al Jazeera. Vlasti New Delhija optužile su Tablighi Jamaat da ignoriraju njihove odredbe kojima je bilo zabranjeno okupljanje više od 50 ljudi.
U 28-minutnoj audiosnimci propovijedi, objavljenoj 19. ožujka na Markazovu YouTube kanalu, šef Jamaata Maulana Saad nazvao je koronavirus "Božjom kaznom" i zamolio svoje sljedbenike da odu u džamije. Također je tvrdio kako je neistina da će okupljanje u džamiji dovesti do više infekcija. U kasnijoj snimci je ipak pozvao svoje sljedbenike da se pridržavaju vladinih smjernica o pandemiji. U već ionako užarenoj atmosferi Indije, dok se muslimani žale na diskriminaciju i islamofobiju od hinduističke većine, takvo bezobzirno ponašanje samo je dolilo ulja na vatru i rasplamsalo optužbe za "korona džihad".
Ništa manje nepromišljen bio je i 70-godišnji propovjednik sikhizma, Baldev Singha, nakon čije su smrti od koronavirusa indijske vlasti u sjevernoj saveznoj državi Punžab morale staviti u karantenu oko 40.000 mještana iz 20 sela, objavio je potkraj ožujka BBC. Propovjednik je ignorirao savjete o samoizolaciji nakon povratka iz Italije i Njemačke. Kratko prije smrti Singh je posjetio vjerski festival Holu Mohallu koji traje šest dana i svakog dana privuče oko 10.000 ljudi. Tjedan dana nakon njegove smrti potvrđeno je da je 19 njegovih rođaka pozitivno na koronavirus.
Rast nestrpljenja i nervoze
Kako se čini da se vihor pandemije postupno primiruje, a vlasti nekih država najavljuju slabljenje mjera u iščekivanju ekonomskog tsunamija, tako polako rastu nestrpljenje i nervoza vjerskih vođa i konzervativnijih vjernika. Mostarsko-duvanjski biskup msgr. Ratko Perić naložio je prije koji dan otvaranje svih crkava i održavanje svetih misa uz nazočnost vjernika. "I nitko nema pravo udaljavati vjernike ispred crkve ako se drže propisana odstojanja, kao što se ne udaljavaju ni drugi građani ispred raznih drugih uslužnih objekata - trgovina, prodavaonica, apoteka i sličnih institucija. Po kojem bi se to zakonu ili zapovijedi moglo činiti s vjernicima ispred katoličke crkve?"
Ranije je predsjednik Njemačke biskupske konferencije Georg Baetzing izrazio "razočaranje" odlukom njemačke vlade o produljenju zabrane održavanja vjerskih skupova i misa. "Teško je shvatiti odluku o produljenju zabrana ako se u obzir uzmu ublažavanja mjera u ostalim područjima javnog života", rekao je Baetzing i najavio kako će se na sastanku vjerskih zajednica s kancelarkom Angelom Merkel založiti za dopuštanje održavanja misa uz pridržavanje epidemioloških mjera poput držanja razmaka i higijene.
Uskrs u osječkoj Konkatedrali. Sveta misa održana je bez sudjelovanja vjernika
Katolička Crkva u Hrvatskoj, čini se, nije ništa manje nestrpljiva u vraćanju misa i skupova. U prilog tome govori pisanje Večernjeg lista u ponedjeljak koji tvrdi da bi moglo doći do ukidanja zabrana vjerskih okupljanja ako nastavi padati broj zaraženih, što bi trebalo biti dio novog dogovora Hrvatske biskupske konferencije i Nacionalnog stožera civilne zaštite. I dok bi mise možda mogle biti dopuštene već ove nedjelje, ostaje za nadati se da će u tom slučaju jednaki kriteriji do tada biti primijenjeni i na umjetnička i kulturna događanja, kako, nekim slučajem, ne bi ispalo da su određene grupe privilegirane.
Milijuni vjernika su u nedjelju proslavili pravoslavni Uskrs u karanteni, zauzdana su veća okupljanja, a mitropolit Pavel, koji vodi bjelorusku Pravoslavnu Crkvu, vjernike je pomalo paradoksalno i s dozom neočekivanog ateizma pozvao da ostanu kod kuće uz obrazloženje da je "u odnosu na ljudski život, koji je puno vrjedniji, bogoslužje sporedno". Usprkos tome, predsjednik države Aleksandar Lukašenko, poznat po skepticizmu u pogledu razmjera pandemije, ipak se oglušio na takav razborit savjet. "Ja ću otići u crkvu jer je takva tradicija", odlučno je rekao.
Uskrs je prošao, islamski se svijet suočava s prisilnim odvajanjem uoči svetog mjeseca ramazana kada je druženje gotovo sveto, virus se i dalje širi, mnogi i dalje umiru u mukama na respiratorima, svijet prema svim predviđanjima tone u nezapamćenu recesiju, a sve oko nas počinje nalikovati "sumraku bogova", ratu protiv zla nakon kojega će biti uspostavljen neki novi, drugačiji i obnovljeni svijet. Hoće li biti humaniji, pokleknuti pred nekom novom "furijom destrukcije" ili se možda približiti totalitarnoj distopiji ostaje za vidjeti.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
