Veliki dio svijeta sve brže prelazi u nezapamćeno privremeno totalitarno stanje nadzora i kontrole u pokušaju usporavanja pandemije koronavirusa, tako da ljudi spremno prihvaćaju ili čak svjesno traže uvođenje policijskog sata te ukidanje sloboda i ljudskih prava. Pad u zatvoreno totalitarno društvo utilitaristički se opravdava reduciranjem broja zaraženih i mrtvih. Pritom ništa i nitko ne ostaje pošteđen, pa ni vjerske slobode poput okupljanja u crkvama i drugim vjerskim prostorima koji mogu postati potencijalno žarište širenja zaraze.
Uz opasnost nevidljivog neprijatelja, Zagreb je u nedjelju ujutro pogođen i snažnim potresom koji je uzrokovao velike materijalne štete, "obezglavio" Zagrebačku katedralu rušenjem dijela južnog tornja te dodatno utjerao strah u kosti stanovnika hrvatske metropole, nakon čega su povremena podrhtavanja tla samo pojačavala tjeskobu pred ovom nepredviljivom, nemilosrdnom i razornom prirodnom pojavom. Možda je upravo ta tjeskoba pred onim nepoznatim i nepredvidljivom, kada cijeli „moj“ svijet podrhtava od nesigurnosti i čini se nerazumljiv, ono što je najteže podnijeti jer heideggerovski otkriva svijet kao moguće mjesto bez „mene“, tj. suočava čovjeka s ništavilom, odnosno mogućnošću nepostojanja.
Usprkos već uobičajenim lokalnim prirodnim katastrofama, uraganima, poplavama i nevjerojatnom podatku da mlijuni djece mlađe od pet godina umire svake godine (prosječno ih svaki dan umre 15.000), u ovom kontekstu brzo eskalirajuće globalne krize koja emotivno i egzistencijalno dotiče svakog pojedinca, ponovno je aktualizirano pitanje zla, postojanja stvoritelja i njegove naravi. Zašto navodno apsolutno dobri, svemoćni i sveznajući Bog, kako ga shvaćaju klasični monoteisti, dopušta toliko nepotrebne patnje u svijetu? Postoji li uopće Bog i ako postoji je li njegov moralni karakter baš onakav kakav se obično misli da je?
Božja kazna i iskušenje
Za fundamentaliste problem prirodnog zla poput potresa ili epidemije nije nekakav problem za postojanje Boga, budući da takve pojave uglavnom shvaćaju kao Božju kaznu za određena nemoralna djela ili iskušenje. Tako je na Facebook profilu Nacije našeg poznatog ravnozemljaša Elvisa Duspare objašnjeno kako je potres u nedjelju ujutro Božji znak da treba vratiti svete mise i slavlja sakramenata usprkos prijetnji koronavirusa, a neki su rušenje dijela tornja Zagrebačke katedrale zajedno s križem shvatili kao Božji "pucanj upozorenja" kardinalu Josipu Bozaniću i kleru. Ili, primjerice, komentirajući nesigurnost izazvanu koronavirusom i potresom, Vice John Batarelo izjavio je na Facebooku kako zna što Bog želi i da je svevišnji na neki način uzrok prirodnih zala.
„Vidim u svim ovim stvarima Božji prst, čak i Božji poticaj i šansa za sve nas i vjernike i one koje duboko u sebi žele postati vjernici ali iz nekakvih obzira to odbacuju. On i mene i vas želi malo 'protresti'... Ovih dana se jasno vidi da je Bog vladar svega i života i smrti. Mi nismo nekakvi 'frendovi' i stvari se ne smiju shvatiti olako u smislu 'stari, biti će sve ok'. On je Stvoritelj, ja sam samo njegovo stvorenje. Kada pomislim na smrt, onda jedino mogu zavapiti za njegovo milosrđe... Svaki naš korak, svaka odluka, svaka riječ izgovorena ima posljedice, i odgovarati ćemo za nju“, napisao je Batarelo.
Nebo šuti i promatra
Manje radikalni, klasični katolici često mole Boga kako bi intervenirao i zaustavio zlo. Papa Franjo je u srijedu zajedno s kršćanima diljem svijeta molio "Oče naš" kako bi Bog zaustavio pandemiju koronavirusa kojim je zaraženo preko pola milijuna ljudi. "U ovom trenutku, želimo zazvati milost Božju za čovječanstvo koje je tako bolno stavljeno na kušnju pandemijom koronavirusa. Učinimo to zajedno, kršćani svih crkava i zajednica, svih tradicija, svih godišta, jezika i naroda", rekao je Papa.
Papa je molio unutar zidina Vatikana gdje se nalazi posljednjih nekoliko tjedana u sklopu mjera predostrožnosti, nakon što je Italija, koja je najteže pogođena pandemijom Covida-19, uvela brojna ograničenja. Umjesto pred gomilom vjernika na Trgu sv. Petra, 83-godišnji papa održava opće audijencije i nedjeljne blagoslove preko interneta iz službene papinske knjižnice.
Usprkost molitvi, nebo šuti i promatra. I tako je oduvijek. Bačeni smo na ovaj planet unutar nepojmljivo velikog svemira, prepušteni sebi u borbi za golim opstankom koji samo zajedničkim trudom i inteligencijom može, barem na neko vrijeme, postati izvjestan. Sve dok se ne dogodi pandemija, potres ili nešto drugo što u trenutku dramatično promijeni naše živote i otvori bezdan. Tada, kao u ovoj situaciji kada na normalan život podsjeća jedino odlazak u trgovinu, znanost, znanstvenici i eksperti preuzimaju kormilo u pokušaju saniranja štete, uspostavljanja reda i sigurnosti. Stoga se ponovno postavlja pitanje je li možda Platon bio u pravu kada je savršenu državu strukturirao kao nedemokratski entitet u kojemu ljudi rade ono za što su stručni, prema vlastitoj sposobnosti, a vode je oni najbolji i najstručniji.
Gdje je u svemu tome religiozna vjera govori u prilog činjenica da se zatvaraju crkve, džamije i druge vjerske institucije, da je koronavirus ušao u Vatikan, da su otkazani javni obredi pape Franje za Uskrs koji će se slaviti bez vjernika, bez pranja nogu i procesija, a štovanje Križa poljupcem će biti ograničeno. Najbolje što vjera i religijske prakse mogu trenutno podariti u ovim trenucima je subjektivno blagostanje, smirenje, nadu i utjehu. Znanstvena, empirijska istraživanja nisu pronašla nikakvu uvjerljivu dokaznu građu da molitva doprinosi liječenju pacijenata a gotovo svi znanstvenici odbacuju vjersko liječenje kao pesudoznanost, kako tvrdi Martin Mahner.
Logički problem zla
Koliko god to poricali, objašnjavali tajnovitim putevima božje volje ili racionalizirali kao test vjere, problem zla i dalje ostaje jedan od glavnih argumenata protiv postojanja Boga klasičnog teizma koji osim što je savršen i posjeduje sve one predikate poput apsolutne dobrote, apsolutnog znanja i svemoći, također je i Bog ljubavi koji brine za vlastitu kreaciju. To se posebno odnosi na prirodna zla koja se ne mogu objasniti slobodnom voljom svjesnih djelovatelja. Ako je Bog klasičnog teizma uzrok prirodnih zala koja suvišno i nepotrebno uništavaju živote, čini se da je to nekonzistentno s atributom apsolutne dobrote i ljubavi. Ako ipak brine, ali ne odgovara na molitve za intervencijom, čini se da je nemoćan, a ako ne brine i ne odgovara na molitve, mora da je ravnodušan.
Takav logički problem zla, koji ambiciozno pokušava utvrditi logičku nemogućnost postojanja Boga zbog kontradiktornih atributa, davno je formulirao Epikur i postoje brojne suvremene varijante, no brojni su načini kako se problem može zaobići uz tvrdnju da Bog dopušta zlo radi većeg dobra ili da bi spriječio veće zlo u budućnosti.
Evidencijski problem zla i postojanje Boga
Moćniji argument je tzv. evidencijski problem zla, koji je poznat još i kao probabilistički ili induktivni budući da postojanje zla računa kao razlog koji umanjuje vjerojatnost istinitosti teizma, tj. postojanja Boga. William Rowe je formulirao jedan od najutjecajnijih takvih argumenata koji se tijekom vremena mijenjao te se istovremeno pokazao otporan na razne kritike, o čemu je opširno pisao filozof Nick Trakakis s Katoličkog Sveučilišta u Australiji za Internetsku enciklopediju filozofije.
Prema Roweu ne postoji svemoćni, sveznajući i apsolutno dobar Bog iz dva razloga. Prvo, postoje slučajevi intenzivne patnje koje bi svemoćno i sveznajuće biće moglo spriječiti bez da time izgubi neko veće dobro ili da dopusti neko jednako loše ili gore zlo. Drugo, sveznajuće i savršeno dobro biće spriječilo bi pojavu bilo kakve intenzivne patnje, osim ako to ne može učiniti bez da na taj način ne izgubi neko veće dobro ili dopusti jednako loše ili veće zlo. Drugačije rečeno, kako je to formulirao Trakakis, svemoćan, sveznajući i apsolutno dobar Bog ne bi dopustio nikakvo bezrazložno zlo koje je moguće izbjeći te koje je besmisleno ili nepotrebno u kontekstu ispunjenja Božjih ciljeva.
Jedan drugi evidencijski problem zla, o kojemu također postoje intenzivne debate, poznat je i kao misaoni eksperiment „izazov zlog boga“ koji je razradio suvremeni engleski filozof Stephen Law u istoimenom članku iz 2010. Law je pokušao argumentirati da postoji gruba simetričnosti hipoteze o dobrom Bogu i hipoteze o zlu Bogu, na način da je zrcalio atribute dobrog Boga na njegov antipod. Naime, pod pretpostavkom da svijet doista ima stvoritelja, Law nas poziva da zamislimo da je taj stvoritelj maksimalno zao i beskrajno okrutan koji jednako dobro objašnjava postojanje slobodne volje, zla i dobra u svijetu, nevjerojatne patnje ljudi i životinja tijekom evolucije, kao i velike količine dobra, hrabrosti, ljepote i ljubavi. Stoga, zaključuje, hipoteza o dobrom Bogu nije puno razumnija od hipoteze o zlom Bogu, a monoteisti trebaju pružiti dobre razloge kojim bi utvrdili neistinitost teze simetričnosti kako bi opravdali vjerovanje u maksimalno dobrog Boga.
Gdje je nestao Bog u doba koronavirusa i potresa? Je li uopće ikada bio prisutan? Rani kršćani su vjerovali u brzi drugi dolazak Spasitelja nakon uskrsnuća, što je posebno vidljivo iz poznate Isusove rečenice "da ovaj naraštaj neće proći dok se sve to ne dogodi" iako nije poznato točno vrijeme. Dvije tisuće godina je prošlo a od dolaska nema ništa. Ako uopće postoj i svijet nije spontano stvoren iz ničega, nekoliko je drugih mogućih neosobnih i neobjavljenih tipova Bogova kakve su tijekom povijesti razvili filozofi i teolozi. Jedino što se čini izvijesno da smo ostavljeni sami sebi kako bismo preživjeli kao vrsta na ovom planetu kojeg zasigurno čeka kraj, ako ne prije, a onda kada ga spali i apsorbira Sunce za 7 milijardi godina nakon što uđe u fazu crvenog diva.
