"'Dođi malo ovdje'. Rekla mi je mama i maknula knjigu iz mojih ruku i dala mi kuhaču prekrivenu s nečim crvenim za što sam se nadala da je umak od rajčice. Zajedno smo otišle u kuhinju i približile se štednjaku kao da je kristalna kugla koja vidi budućnost. Gledajući tako u nju, vidjela sam da ću kada odrastem jesti samo ono što ću naručiti.
Ne volim kuhati i gotovo
Mama mi je onda pokazivala kako se miješa umak, dok sam ja okretala očima toliko snažno da sam si skoro vidjela mozak. 'Gledaj! Ne gledaš. Otrovat ćeš jednog dana cijelu obitelj, ako nećeš gledati. Želiš bolesnu djecu? Želiš čistiti nakon što povraćaju posvuda?'
Imala sam samo 10 godina.
Moja je mama bila u uvjerenju da ću cijeli život jesti samo konzerviranu hranu i da će mi djeca umrijeti od gladi. Naravno to je scenarij koji bi se dogodio samo ako nađem muškarca koji će htjeti oženiti nekoga tko ne kuha.
Kada je došlo vrijeme traženja fakulteta kojeg želim upisati, prvo pitanje moje mame nije bilo koliko on dođe ili kakve programe nudi, već koliki je maksimalan broj obroka koji studentska menza nudi studentima. Kada sam napokon upisala fakultet jedina stvar koju sam znala skuhati bili su zamotuljci od tortilja sa sirom. Većinu vremena sam živjela na ovome, ili bih se hranila u menzi ili bih jela ostatke pizze koju bi pronašla.
Za mene je kuhanje jedna vrsta mučenja. Mrzim ga i svi moji pokušaji kuhanja su završili grozno. Čak mislim i da je bespotrebno. Provođenje toliko vremena pored štednjaka znojeći se, a umjesto toga možete otići do prve veće trgovine i uzeti gotovu ispečenu piletinu. Naravno, uz dovoljno vremena i iskustva mogla bih naučiti raditi burrito sa sedam slojeva. Ali zašto bih se uopće trudila kada mogu kupiti jedan za 20 kuna.
Pokušala sam, ali nije to za mene
'Pećnica ti je stvarno... čista'. Sjećam se kako mi je ovo rekao agent za nekretnine kada je gledao moj stan prije prodaje. Tada sam shvatila da imam 30 godina, a pećnicu sam koristila samo jedan put. Jednom i to da bih naravno napravila smrznutu hranu. Radilo se o prvom spoju s mojim sadašnjim suprugom. Nisam htjela da odmah pomisli da sam čudna jer ne kuham, ali mislim da je shvatio poprilično brzo u što se upušta.
Moja mržnja prema kuhanju nikada nije bila problem, sve dok nismo dobili djecu. Naravno kada su bili mali sve je bilo u redu jer tada jedu kašice, štapiće i sličnu hranu. S obzirom da je jesti u restoranima malo skuplje, morali su prihvatiti moj hendikep. Pitali bi što je za večeru, a ja bih im rekla: imitacija rakova, rajčice i koliko god možete pojesti badema.
Objašnjavati mojim prijateljima koji vole kuhati kako se zapravo mi hranimo je jako teško. Oni uživaju u kuhanju i opušta ih, a ja nikada ne kuham. 'Upali si glazbu, uzmi vino i spremi svojoj obitelji finu piletinu', kažu mi. U redu, volim vino, volim glazbu. Zašto ne možemo ostati na tome i otvoriti konzervu tune?
Tokom godina sam se nekoliko puta pokušala uvjeriti kako je kuhanje zabavno. Imala sam čak i spremljene recepte. Ali kuhanje mi jednostavno nije nikada išlo.
Ne brinite za djecu
Uskoro punim 40 godina. Odlučila sam da je vrijeme napraviti listu prioriteta u životu. Jedna od stvari na listi je da se više posvetim stvarima koje volim raditi, a one koje ne volim pokušam izbaciti u potpunosti. Kuhanje je naravno bilo na dnu liste. To sam ja. Moji prijatelji znaju da ne kuham i da će uvijek kada dolaze kod mene dobiti neko gotovo jelo iz trgovine.
Moja strina zna da za Dan zahvalnosti uvijek donosim pitu i uvijek me pita je li to kupljena pita iz pekare, a ja ne znam kakva bi druga mogla biti. Prije nego što se pitate kako će se moja djeca snaći i hoće li i ona posluživati svojoj obitelji konzerviranu hranu, budite bez brige. Recimo samo da moja mama sada ima čak troje djece željnih znanja i učenja".
Izvor: Pop Sugar
