"Moj je tata moj legalni skrbnik, ali većinu svog života nisam osjećala da on bilo koje odluke - pogotovo one velike - donosi umjesto mene. Nikad me nisu fizički prisilili na brak s nekime koga ne volim niti na određeno usmjerenje na fakultetu; a kad je moje dvije sestre natjerao da se udaju za muškarce za koje se nisu htjele udati, ja sam jednostavno mislila da on očito zna bolje od njih. No, kad se sad osvrnem na to, shvaćam da je zapravo sve odluke koje je on donosio za mene uspješno predstavio kao moje vlastite odluke; no, sada shvaćam da one to nisu bile.
Nisam udana, stoga još uvijek živim u kući svojih roditelja. I dalje sam obavezna od oca tražiti dopuštenje kad god poželim napustiti našu kuću, a jedan od moje braće uvijek mora biti moja pratnja, gdje god išla - čak i ako odlazim kod doktora. Najčešće sam ipak zaglavljena u kući, s obzirom da u Saudijskoj Arabiji ženama nije dopušteno voziti automobil. (To bi se, ipak, trebalo promijeniti ovoga lipnja, kad bi ta zabrana trebala biti ukinuta, tako da što prije planiram položiti vozački ispit i kupiti motor.) Moja braća nisu toliko konzervativna kao moj otac, ali su u jednakoj mjeri zaštitnički nastrojeni. Tako su se naučili ponašati od starijih muškaraca u obitelji, ali i od muškaraca u našoj kulturi; stoga, čak i kad bi htjeli biti drugačiji, a vjerujem da to žele, ni njima to nije lako. I svjesna sam da moj otac i moja braća misle kako sve što rade, rade za moje dobro.
Iako sam visokoobrazovana žena, i dalje sam nezaposlena, zato što me moj otac i moja braća odbijaju voziti na posao gdje su prisutni drugi muškarci, a na većini poslova gdje rade isključivo žene - poput onih u školi ili u banci - konkurencija je prevelika. Mnogim je zaposlenim ženama iz Saudijske Arabije dopušteno da unajme i privatne vozače, no moji roditelji ne dopuštaju da se vozim u autu s potpunim strancem.
'Dugo sam samu sebe uvjeravala kako je svaka odluka koju moj otac donese za mene zapravo i moja odluka'
Kad sam imala 26 godina, prijavila sam se za prestižnu školarinu koja bi mi omogućila da otputujem van zemlje; godišnje se prijavljuje na tisuće ljudi iz Saudijske Arabije, a ja sam bila jedna od malobrojnih koji su bili pozvani na intervju u Rijad. Moj me otac poticao da se prijavim, ali kad je saznao da sam pozvana na intervju i da ću za avionsku kartu do Rijada platiti sama, nije me pustio da idem. I tako sam, zato što me nije htio pratiti u Rijad, izgubila ogromnu priliku za obrazovanjem. Većina mojih prijateljica i prijatelja završili su medicinske fakultete ili su otišli na studij u SAD, zato što im roditelji dopuštaju da ondje budu sami, ali moj otac meni nije dao tu priliku.
S obzirom da sam nevjerojatno tvrdoglava osoba koja se ne boji reći što misli, dosad sam se uglavnom tjerala na život u potpunom poricanju svega što se događa. Samu sam sebe uspjela uvjeriti da je svaka odluka koju moj otac donese za mene ista kakvu bih donijela i ja sama. Bilo mi je mnogo lakše prihvatiti njegove odluke dok sam vjerovala da su te iste odluke i moje odluke. Nisam htjela vjerovati da sam slaba. Nisam htjela vjerovati da sam 20-godišnja žena čiji otac umjesto nje odlučuje o njezinu životu. Ali znam da se to događalo - i da se i dalje događa. I nekako kao da sam postala ravnodušna prema svemu tome. Nevjerojatno je kad imaš gotovo 30 godina, a tvoj otac i dalje umjesto tebe odbija poslovne ponude, koje njemu po određenim kriterijima ne odgovaraju.
'Većinom su izbjegavanje svađa s ocem i mir u kući jedina opcija koju imam. Ili barem tako mislim'
I nisam sigurna što bi se dogodilo da se odlučim suprotstaviti svom ocu. Nisam sigurna bi li u sve uključio policiju, poznanike ili bi me se u potpunosti odrekao. No, nisu samo materijalne posljedice te zbog kojih mu se ne suprotstavljam: također ga i jako volim i poštujem te čak i sad, kad sam shvatila što se događa, želim da se njemu svide moje odluke. Ponekad se osjećam paraliziranom, osjećam se poput potpunog gubitnika; i nisam sigurna sprječava li me taj sustav skrbnika da se odselim, pronađem posao i udam za osobu koju volim ili me sprječava poštovanje koje osjećam prema svome ocu.
Ponekad jednostavno poželim napraviti nešto za sebe, bez da moram razmišljati o tome hoće li se ta moja odluka svidjeti mome ocu ili neće. A onda, većinom, pomislim kako je mir u kući i izbjegavanje svađe s njim jedina opcija koju imam - no, ipak sam na kraju ja ta koja ispašta zbog toga što se ne suprotstavlja njegovim odlukama. Bilo bi prekrasno kad bih jednom mogla sama donijeti neku odluku, bez da od nekoga moram tražiti dopuštenje; pa čak i ako se ta odluka odnosi na izlazak iz kuće i odlazak u šetnju", ispričala je Amal* za The Cut.
*Imena su izmijenjena.
