450 djece je lani čekalo na posvojenje i to s ispunjenim svim uvijetima koji se traže, prije svega da su ih se njihovi biološki roditelji i službeno odrekli. Od njih 450 posvojeno je samo 85. I to ne zato što nema posvojitelja. Na listama centara za socijalnu skrb nalazi se čak 1400 posvojitelja, a njih 850 na posvojenje čeka dulje od tri godine, javlja RTL.
Ovi porazni podaci ne mijenjaju se već godinama, a država ne čini ništa da bi takav negativan trend promijenila. Iza svake od tih brojki stoji jedno nesretno dijete koje čeka i želi svoju novu obitelj koju, eto, možda nikad neće dočekati, a s druge strane je posvojiteljski par koji tome djetetu želi pružiti ljubav i dom, ali za to možda nikad neće imati priliku zbog birokratskih procedura koju svi trebaju proći prije nego dijete dođe do svojih novih roditelja. A s godinama i odrastanjem šansa za posvojenje postaje sve manja, dok na kraju potpuno ne nestane i djeca ostanu zaglavljena i izgubljena u birokratskom labirintu. Trenutno je 1558 djece smješteno u domove za nezbrinutu djecu, a 2227 djece je u udomiteljskim obiteljima.
Pokrenuta inicijativa
Zato su neka već posvojena i udomljena djeca koja su prošla taj nelaki put i pokrenula inicijativu "Moramo vam nešto reći" kojom žele potaknuti državu i institucije da i djeci i roditeljima posvojiteljima omogući više nade i manje vremena do dječje i roditeljske ljubavi. Neka od te dijece, a nisu baš više djeca, gostovale su u RTL Direktu - Antonija Skender i Marta Divjak. Antonija je jedna od onih koja je zaglavila u tom procesu i zapravo je cijeli život po domovima i udomitelja, a Marta je imala više sreće i sretno je posvojena.
Martu je s tri i pol godine posvojila bivša ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak, ali ni ona ni Marta nisu htjeli govoriti sve do jedne emisije RTL Direkta kada je RTL snimao dječji Sabor i kad je Blaženka Divjak nešto replicirala ministrici Vesni Bedeković i tada rekla da je ona posvojila kćer, onda se razvila rasprava na Facebooku i tu se Marti javila jedna također posvojena djevojka pa se priključila i Antonija krenula je inicijativa.
"Nisam javno istupala o tome, ali svi moji prijatelji, poznanici, svima to kažem. Ovisi to o puno stvari, o karakteru. Neka djeca čuče u sustavu godinama, čak i do punoljetnosti, tako da sam ja imala sreće. Problem je da djeca ostanu, zapnu u sustavu i ništa ne poduzima", rekla je Marta.
Iznimno spori procesi
Antonija je sustavu bila znatno duže, do svoje 16. godine. "Najveći problem je kod sporosti sudova i sporosti oduzimanja roditeljskih prava gdje se uvijek ide u prilog roditeljima, koliko god oni neadekvatni bili. Sudski procesi su jednostavno iznimno spori. U najboljem slučaju proces traje tri godine. Kod mene osobno, u tom trenutku kad imate dvije i pol, tri godine niste svjesni što se događa, svjesni ste da ste ostali bez roditelja, ne znate zašto. Smješteni ste u dom, samo čekate da netko dođe po vas, u nekom trenutku više nije bitno tko, samo želite otići", ispričala je Antonija.
Uvjeti u domovima variraju, no, kaže Antonija, "što smo dalje od Zagreba, uvjeti su gori. Dom u kojem sam ja bila nije bio loš, ali nisam imala obitelj. Kad ste bolesni, u domu ne postoji nitko tko će s vama provesti noć, bez obzira koliko ste stari", rekla je Antonija.
Trenutak posvojenja
Marta se svog posvojenja sjeća: "Svjesna sam bila i trenutka kad je socijalna služba došla po mene, kad sam se vozila s mamom i tatom. Bila sam preplašena, ali jednostavno smo se 'našli'". Smatra da bi roditelji djeci što prije trebali reći da su posvojena.
Mnogi će reći da je posvajanje plemenit čin, no Marta to nikako ne bi tako nazvala. "To je potreba ljudi da imaju obitelj. To je jako hrabro, ali nije plemenito, ne bih to nazvala plemenitim. Treba prestati od udomljavanja i posvajanja raditi senzacionalizam, to je jednostavno - ljudi žele djecu, dijete želi roditelje", rekla je.
I Antonija i Marta ističu da je najbitnije da se djeca čim kraće zadržavaju u domovima i kod udomitelja. "Odgovornost se stalno prebacuje, na socijalne radnike, socijalnu službu, na sudove... Promjena treba krenuti od nas samih. Činjenica je da su ta djeca apsolutno nevidljiva. Nevidljiva za zastarjele infrastrukture, za sporost sudova, za manjak socijalnih radnika. Dok se ne promijene te stvari, neće ići na bolje, a to možemo promijeniti kao društvo", zaključila je Antonija.
