U serijalu Net.hr produkcije "Pitaj što hoćeš" ugostili smo umirovljenog policajca Branka Lazarevića koji je odgovarao na vaša pitanja. U ovom serijalu ćemo ugostiti osobe različitih zanimanja, one žigosane od društva, pa i ljude s pričama kojima biste često postavili pitanje, a ne možete. Pratite naše društvene mreže jer ćemo tamo od vas tražiti pitanja koja biste postavili našem idućem gostu.
Umirovljeni inspektor Branko, kojeg poznanici od milja zovu Lazo, otkrio nam je kako je uspio unijeti bombu u sudnicu haškog tribunala. Dok je s haškim službenicima dogovarao svjedočenje protiv Milana Martića u slučaju raketiranja Zagreba 1995. godine, oni su mu rekli da u Haag ponese "zvončić" tj. KB1 i još nekoliko krhotina. Branko je kompletan "zvončić" i krhotine spremio u putnu torbu. Pravo je čudo da mu bombu tijekom brojnih pretresa nisu pronašli. Kad je bombu pokazao u sudnici, svi su se začudili. Kako je ispričao, neki su ga gledali u nevjerici i razmišljali o bijegu iz sudnice.
U nastavku donosimo odgovore koje ste željeli saznati od umirovljenog policajca i kriminalističkog inspektora Branka Lazarevića.
NET.HR: Kako ste unijeli bombu u hašku sudnicu?
BRANKO LAZAREVIĆ: Kao šef odsjeka obavio sam očevid povodom raketiranja grada Zagreba. Nas dvadesetak je radilo taj očevid, ali ja sam ga sam napisao i to je otišlo u Haag. Kad je to stiglo u Haag, zvali su me za svjedoka optužbe. Haški tužitelji su došli u Zagreb i mi smo nekoliko dana razgovarali. Shvatio sam da nemaju puno znanja o ovim bombama kojima su nas gađali. Rekli su mi da donesem krhotine bombe u Haag da im pokažem. Uvjeravali su me da neće biti problema na aerodromu. Stavio sam te krhotine u putnu torbu (i još je omotao čarapama) i kad su me pitali na aerodromu imam li što za prijaviti, rekao sam im da nemam ništa. Prošao sam bez problema s tim i pored njihova osiguranja. Tek kad sam te krhotine pokazao nekom drugom inspektoru, on se začudio. Nitko ih nije primijetio, nitko me nije kontrolirao, nije bilo ništa.
NET.HR: Zašto ste postali policajac?
BRANKO LAZAREVIĆ: Nisam nikada planirao biti policajac. Obično mala djeca maštaju da će biti piloti, liječnici... Jedan dan sam odlučio podnijeti molbu da postanem policajac. Ako me prime, prime, ako ne - nikome ništa. Moj prijatelj, čiji je brat bio tajnik partijske organizacije saveza Komunista u tom kvartu, me uvjerio da te molbe dolaze k njemu te da će nas oni primiti u policiju, nema brige. Prijateljev brat je rekao da me prime u policiju, ali nije htio da prime njegova brata jer je bio neozbiljan.
NET.HR: Kako ste usklađivali posao s roditeljstvom?
Brano Lazarević: Bilo mi je jako teško. Ja sam bio šef odsjeka za očevide. Bio sam samohrani otac, u to vrijeme me supruga ostavila. Nisam joj to zamjerio. Bio sam jedan od rijetkih koji je posao stavljao na prvo mjesto. Smatrao sam da onaj tko živi sa mnom mora imati razumijevanja za moj posao. Ona nije imala razumijevanja pa je otišla. Svaka sumnjiva smrt je meni prošla kroz ruke. Kad sam izlazio na mjesto događaja, moja kći je često išla sa mnom. Dok sam ja bio na očevidu, ona je spavala.
Sve što nam je ispričao umirovljeni policajac Branko Lazarević pogledajte u videu. I svakako ostanite uz naš serijal Pitaj što hoćeš, potrudit ćemo se da vas ne razočaramo.
