Kaže neki dan moja poznanica koja radi u jednim renomiranim novinama: 'Ne volim ponedjeljke, al' ovaj bi mogao biti lijep jer bi konačno mogla sjest plaća... za kolovoz!'
'Au, sunce ti je*em žarko', k'o iz topa ću ja. S obzirom da ona spada u kategoriju jako finih i pristojnih ljudi, pojasnim joj da to nisam opsovala njoj osobno, nego da je to u kategoriji ljudi u koje ja spadam (i koji su legendarne Maratonce gledali bilijun puta) više kao uzrečica, odnosno citat.
Ne želim da dođe do nesporazuma.
Treći sudionik našeg društvanca potpuno logički zaključi: 'Znači u banani ste!'
A onda ona izvuče asa iz rukava i spomene neke naše kolege čije su se redakcije pozatvarale, a oni podebljali ionako pretilu brojku prijavljenih na burzi rada.
'Uvijek može gore', zaključi naposljetku. Da nije toliko draga i istinski suosjećajna, ne znam što bih joj napravila.
E pa, ne može gore!
Inače me sve više počinje iritirati komentar: 'Uvijek može i gore.' Iz radničke (ili je možda bolji izraz žrtvine) perspektive jasno mi je da se ljudi nekako moraju utješiti. No, čini mi se da upravo tu poštapalicu poslodavci zlorabe i njome ucjenjuju 'nižu' vrstu. Tako da od nje više koristi ima viša kasta.
Ne, nisam sretna jer imam posao. Sretna sam jer imam posao i za njega redovito i na vrijeme primam adekvatnu novčanu naknadu. Želim li plaćati režije, kredite, vrtić za dijete, hranu i odjeću trebam novac, a ne samo posao.
Nisam baš sigurna da mogu doći u banku bez novca i reći da imam posao, pa zato neću dobiti opomenu ili ovrhu zbog kredita. Neće mi ni gospođa u trgovini dati namirnice zato jer ja, eto, imam posao. Dat će mi ih jer imam novca. Platiš i nosiš. A tako je i s poslom – radiš i dobiješ plaću.
Međutim, ono što me, ustvari, najviše zabrinulo u cijeloj situaciji je to što čak i mi novinari, koji ćemo, manje ili više, prokazati nekog nekorektnog poslodavca, u svojim redovima imamo kolege zadojene famoznom i očito djelotvornom prijetnjom – 'može i gore'.
Tko je tu lud?!
I na nama je dio odgovornosti da ljudima pokušamo objasniti da nije normalno raditi i možda nekad za to dobiti plaću. Ali nikako ne tražiti i ne pitati poslodavca jer bi se mogao naljutiti. Kako to prenijeti javnosti ako sami zabijamo glavu u pijesak?!
Ne, nije normalno raditi i ne primati plaću. Ne, nije normalno raditi, a ne imati što jesti. Ne, nije normalno raditi, a ne imati uplaćeno zdravstveno osiguranje. Ne, nije normalno raditi, a ne imati djetetu za pelene.
Svima onima koji su sretni samo zato jer imaju posao poručujem da za njih otvaram natječaj za radno mjesto. Trebam spremačicu i domaćicu. Dakle, tražim nekoga tko će mi spremati stan, peglati i kuhati. Može jedna osoba ukoliko to sve stigne kvalitetno obaviti, a može i nekoliko njih. Plaće nema jer tražim samo one koji su sretni jer imaju posao. Stoga tko želi biti sretan neka mi se javi. Posla ima.