Čisto se čovjek posrami što ne osjeća neko strahopoštovanje prema vremenu u kojem živi. Sve sami povijesni događaji oko nas - povijesni izbori, povijesno potpisivanje pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, povijesni dogovor (valjda) o spašavanju eura, eurozone i same Europske unije, povijesni potezi pravosudnih hrvatskih organa, optužnica protiv HDZ-a i uhićenja nogometnih dužnosnika, povijesni poraz Dinama u Ligi prvaka... Osim ovog zadnjeg, što je definitivno kraj jedne priče, sve ovo ostalo su, međutim, nekakvi počeci priče, priče o novoj, valjda i drugačijoj vlasti, o Hrvatskoj u EU, o stabilnijoj Europi i njezinoj valuti, o konačnom kraju korupcije u ovoj zemlji, od politike do nogometa.
Ples na ulicama
Valjda zato nema ni neke euforije oko tog potpisa na Ugovor o pristupanju, bez obzira koliko se predsjednik Ivo Josipović i još uvijek aktualna premijerka Jadranka Kosor trudili da je stvore. Previše je neizvjesnosti, previše svakodnevnog jada, brige i zebnje u nama da bismo slavili. Kad dođe dan ulaska, negdje tamo na ljeto 2013. godine, nadajmo se da ćemo i mi plesati na ulicama kao što su to činili drugi narodi kada su ulazili. Nadajmo se i da će onima u Uniji tada biti barem toplo oko srca zbog toga.
A ni rezultati izbora nisu izazvali neku masovnu provalu oduševljenja, čak ni među pobjednicima. Tek nešto buke oko podjele plijena. Što je Radimir Čačić žučno demantirao. Žao nam je, gospodine Čačić ako smo Vas mi mediji nanervirali. Vi nećete, kažete, biti kao HDZ-ova Vlada, nema kod vas grabeži za foteljama... I opet, tisuću puta oprostite, veleuvaženi, ali ne vjerujemo nikome. Više nema kredita. Dokažite se.
Svi što gube se ljute
Izbori su, očekivano, izazvali provalu jala kod gubitnika, "ali svi što gube se ljute, to je poznata stvar". I to je u redu, ne morate, gospodo HDZ-ovci, čestitati pobjednicima, jest da je to dobar običaj, ali nema veze. Možete čak i pričati da ste zapravo pobijedili, ali da se to ne vidi. I ja sam inače dva metra visok, ali ne znam što mi je danas, a i na slici sam loše ispao.
Od vas se samo traži da ugasite svjetlo i predate ključeve novim stanarima banskih dvora. Nitko od Vas, premijerko, ne traži da radite do zadnje sekunde. Dapače, pardon, oprostite, izvin'te, ali mi smo upravo glasali da PRESTANETE raditi. Požalili ste se nedavno da nikada niste bili u wellnessu. Sad Vam je prilika, iskoristite je, krajnje je vrijeme da odete na jedan duži odmor. Niste zaslužili, ali vjerujte nam, željeli smo vam to priuštiti.
A tko je izgubio?
Puno se priča o tome tko je pobijedio u EU, tko je izgubio, a tko dobio dogovorom 26 od 27 članica EU-a o novim pravilima kojima bi se trebala riješiti dužnička kriza u Eurozoni. 500 milijardi eura osigurat će se za potrebe stabiliziranja banaka, a države su se obvezale pod prijetnjom kazni uravnotežiti budžete, što znači srezati, srezati i srezati potrošnju. Prepričat ću vam slučaj, sigurno ste čuli za tu strašnu tragediju iz susjedstva. Umirovljeni vojni kapetan Palko Ponjiger živio je sa suprugom Ilonkom i trogodišnjim sinom u sobici samačkog vojnog hotela u Beogradu. Imao je 51 godinu, umirovljen u najboljim godinama, kreditno nesposoban, bez izlaza, bez budućnosti, a nakon godina i godina što nisu imali djece, on i supruga prije nešto više od tri godine dobili su sina. On je bio Slovak, ona Hrvatica, tamošnja ga vojska nije željela, država i društvo su ih zaboravili, banke ih nisu željele ni vidjeti. Primao je mirovinu, možda ne i najmanju u toj državi, no čovjek je imao problema, ali ih nitko nije želio čuti.
U utorak je Palko Ponjiger gurnuo Ilonku s prozora i s njihovim trogodišnjim sinčićem u naručju skočio za njom u smrt. Dječačić je čudom preživio i navodno je, prema pisanju tamošnjih medija, kada se probudio pitao za svog oca, te liječnicima ispričao da je mislio da s tatom ide na tobogan.
Gdje je san?
Ne vidite poveznicu? Ili mislite da je taj slučaj negdje "tamo daleko", da s našom "europskom" stvarnošću nema veze? Koliko oko nas ima očajnih očeva, koliko majki koje ne vide više nikakav izlaz? Koliko je ljudi koji ne osjećaju više nikakvu ljudskost oko sebe, koliko je među nama onih koji su propali kroz namjerno nezačepljene rupe sustava, nevidljivi osim kao brojke u statističkim podacima o nezaposlenima, o socijalnim slučajevima? Kada smo se početkom 1990-ih odlučili osamostaliti, imali smo jedan utopijski san o državi pravednoj i slobodnoj i dobroj za sve njezine građane. O Hrvatskoj kao, tada, 13-oj zvjezdici na EU zastavi... Zvjezdica je tu, 28. je doduše, ali je tu. A ostalo? Gdje je društvo koje smo sanjali? Gospodine Milanoviću, gospodine Čačiću i svi vi gospodo iz Kukuriku koalicije koji ćete ovih dana formirati vlast, posao je pred vama. Dokažite se.
