Ovoga tjedna u zagrebačka kina stigao je dugoočekivani dokumentarac o Amy Winehouse, a sama premijera na neki je čudan način ispisala novo tužno poglavlje njezinog nesretnog, porocima uništenog života. Izvještaj s te promocije, naime, u većini se mainstream medija sveo na naslikavanje domaćih kvazi celebrityja od kojih dobar dio vjerojatno ne zna niti jednu njezinu pjesmu. Na podcjenjivački i degutantno površan odnos hrvatskih medija prema glazbi već odavno smo navikli, no ono što u čitavoj priči posebno smeta je što se, uz par časnih iznimaka, ništa bolje nisu ponijeli ni njihovi kolege u, što se pop-kulture tiče, mnogo civiliziranijim zemljama poput rodne joj Velike Britanije.
Tako su film Asifa Kapadije, umjesto nekih javnosti nepoznatih detalja iz njezine karijere, mjesecima „najavljivale“ vijesti o bijesu Amynog oca Mitcha Winehousea koji je redatelju zamjerao način na koji ga je prikazao. To nas, pak, vraća u prošlost i stvara jasnu poveznicu s vjerojatno ultimativnom žrtvom „showbusinessa“, izgubljenim „Petrom Panom“ Michaelom Jacksonom koji je život pod svjetlima reflektora okončao kao poremećena karikatura, ovisna o bezbrojnim tabletama i uništena plastičnim operacijama i optužbama za pedofiliju. Usporedimo li broj tekstova o Jacksonovim skandalima s onima posvećenima samoj glazbi, te pridodamo li tome psihopatski, gotovo robovlasnički odnos njegovog oca Joea, morat ćemo se začuditi kako je „ludi Jacko“ barem do kraja osamdesetih ostao koliko-toliko normalan.
Što se tiče gospođice Winehouse, nju su od samog početka dizali u nebesa i uspoređivali s najvećim soul divama, s čime se još i mogla nositi, no put bez povratka započeo je u trenutku kada su dežurni novinarski lešinari shvatili kako uz nevjerojatan glas, posjeduje i ogroman apetit za drogama i alkoholom. Nakon toga u drugi su plan sve više padale „Valerie“, „Back To Black“ i ostale velike pjesme, pošto su portali na redovnoj bazi objavljivali fotografije na kojima tumara „rasturena svim i svačim“ i najnovije „updateove“ autodestruktivne veze s Blakeom Fiedler-Civilom, još jednim u beskrajnom nizu razvaljenih londonskih klinaca koje je od gomile drugih pripadnika svoje generacije drugačijim činila tek činjenica da hoda s najtalentiranijom britanskom glazbenicom novog milenija. Njega se i u ovom filmu označava kao glavnog krivca za njezino propadanje iako je vjerojatnije da se pravi razlog krije u staroj izreci slavnog britanskog kritičara i možda ultimativnog rock „junkieja“ Nicka Kenta: „neki se ljudi rode s neutaživom potrebom za nošenjem ženske odjeće, a ja s istom takvom potrebom za uzimanjem heroina i kokaina“.
Spomenuto „lešinarenje“ kulminiralo je prilikom potpunog debakla koji je doživjela tijekom posljednjeg koncerta koji je održala za života, onoga u Beogradu. Tom se prilikom nije mogla sjetiti gotovo niti jednog stiha, kao ni imena članova svog pratećeg benda, a njezino izgubljeno tumaranje po pozornici zaista je ledilo krv u žilama. Izvještaji su se sveli na sveopće zgražanje i moraliziranje, pri čemu se nitko nije zapitao kako se moglo dogoditi da osoba u takvom psihofizičkom stanju uopće krene na turneju. Nedugo zatim, kada je diljem svijeta odjeknula vijest o smrti Amy Winehouse, isti ti novinari krenuli su je naveliko oplakivati i nazivati „divom“, „neprežaljenom“ i „anđelom“, u potpunosti se odričući bilo kakve krivnje za tako tragičan završetak nečega što je moglo biti prekrasna glazbena priča.
To nas dovodi do još jedne neizbježne paralele, a to je svakako Whitney Houston koja je medijsku rehabilitaciju doživjela tek nakon što se pod utjecajem lijekova i alkohola utopila u hotelskoj kadi. Iz kolektivne memorije tada su u sekundi izbrisani svi novinski tekstovi o monstruoznom joj karakteru, iživljavanju nad vlastitim suradnicima i kaotičnom odnosu sa suprugom Bobbyjem Brownom.
U konačnici, ne smijemo zaboraviti kako su svi naši idoli i sve pjevačke zvijezde ipak samo ljudi od krvi i mesa koji će činiti greške i donositi krive odluke kao bilo tko od nas običnih smrtnika. Uz to, treba istaknuti i kako glazbeni talent ponekad dobivaju i „nemilosrdni gadovi“, odnosno da su prekrasne pjesme nerijetko napisali zaista odvratni ljudi. A priču Amy Winehouse od bilo kakvog će filma mnogo bolje i vjerodostojnije ispričati njezine pjesme, jer one su i najvažniji razlog zbog kojeg je se trebamo sjećati.
