Smrt legendarnog Princea zatekla je medije, pogotovo ove u našim krajevima, prilično nespremnima - u rekordnom roku doznali smo s kim je sve bio u vezi, prisjetili se njegovih tragedija, najneobičnijih izjava i stavova.
Ovom prilikom pozabavit ćemo se onim što se u većini tih tekstova spominjalo tek usputno, glazbom i svime što je učinio za nju.
Roger Nelson, kako je glasilo pravo ime tog jedinstvenog kantautora, započeo je karijeru još kao tinejdžer u drugoj polovici sedamdesetih, no najveće uspjehe ostvario je desetljeće kasnije, u vremenu koje se već dugo smatra i najgorim za pop glazbu.
Tih dana dominirale su otkačene frizure, blještava i kičasta odijela i sintesajzerima vođene poskočice kakvima su vrhove top-lista osvajali Wham ili Duran Duran.
Prince je svojim radom svima njima predstavljao suštu suprotnost, redovno dokazujući kako čak i pop glazba može predstavljati umjetničku granu i kako komercijalne pjesme ne moraju biti lišene eksperimentiranja.
Baš poput Davida Bowieja desetljeće ranije ili velikog rivala Michaela Jacksona, taj je omaleni genijalac u svoj zvuk pokušao (i najčešće uspijevao) ugraditi nebrojene žanrove u rasponu od soula, jazza i funka, preko popa šezdesetih i klasičnog rocka pa sve do filmske glazbe i hip-hopa. Uz to, svirao je desetke instrumenata, a njegovu virtuoznost na gitari uspoređivali su, sasvim opravdano, čak i s onom Jimija Hendrixa.
Zbog svega toga, Princeovo ime sa strahopoštovanjem su izgovarali i najalternativniji muzičari, svjesni da bi ih već na sljedećem albumu mogao "razvaliti" na njihovom teritoriju.
Tijekom spomenutog desetljeća, stvarno se činilo kako ne može povući pogrešan potez pa je tako, skladajući za druge, "stvorio" Sinead O'Connor, napisavši joj "Nothing Compares 2 U", kao i danas prilično zaboravljene Bangles ("Manic Monday").
Nakon osamdesetih, međutim, sve češće je djelovalo da se jedan od najvećih talenata u povijesti glazbe prilično pogubio, što su potvrđivala i redovna mijenjanja vlastitog umjetničkog imena ili odbacivanja istog u korist nekih čudnih "new age" simbola.
Rastuću ekscentričnost iskazivao je i najavljujući koncerte dan ili dva uoči njihovog održavanja te konceptualnim izdanjima posvećenim planeti Zemlji ili dijeljenju svojih pjesama uz časopise.
Publika mu, međutim, nije okrenula leđa strpljivo čekajući da snimi još jednu baladu u rangu "Purple Rain" i "When Doves Cry" ili napiše neodoljivo "catchy" melodiju kakva je krasila "1999" i "Little Red Corvette".
To se, ipak, nije dogodilo, no i dalje je nastavio puniti najveće dvorane poput O2 Arene u Londonu koju je nakrcao dvadesetak dana zaredom.
Ulazeći na te nastupe, obožavatelji su bili sigurni u samo jedno, a to je da mogu očekivati neočekivano. Postojala je, naime, podjednaka šansa da će Princea zateći kao predvodnika nabrijane dance skupine, sjetnog solo pijanista ili psihodeličnog dance rokera s dvije godine starog materijala "Plectrumelectrum".
U tom svjetlu, i smrt djeluje kao završni čin neke njegove bizarne predstave, posljednje veliko iznenađenje koje je priredio svima koji su ga voljeli.
