Glavna glazbena vijest u hrvatskim je medijima ovoga tjedna svakako bila promocija pjesme koja će nas, nakon dvije godine stanke, predstavljati na Eurosongu u Stockholmu.
'Lighthouse' Nine Kraljić, iz čije se biografije barem zasad može izdvojiti tek pobjeda u tuzemnoj inačici The Voicea, preko noći je podijelila estradu i izazvala brojne kritike među kojima prednjače oni nezadovoljni činjenicom da će je Nina otpjevati na engleskom.
Neke je zasmetalo i gašenje Dore, odnosno prilike da se najbolji izabere između dvadesetak izvođača i autora, a među njih se, iz potpuno suprotnih razloga, ubrajam i sam. Spomenuta Dora povremeno se znala pretvoriti u ogledni primjer čistokrvnog televizijskog trasha na kojem je, primjerice, isti autor sudjelovao s dvoznamenkastim brojem skladbi (čitaj: Tonči Huljić), punkeri se 'minglali' sa samoprozvanim celebrityjima (Kawasaki 3p i legendarna 'Antonija'), a tu su bili i nebrojeni anonimusi čija je karijera trajala koliko i izvedba njihove 'nesuđene eurovizijske uspješnice'.
Među ovim posljednjima uvijek se volim prisjetiti stanovite Dee koja ulazi u povijest kao vjerojatno jedina pjevačica koja se pokušala probiti refrenom s pravopisnom pogreškom ('I Wanna To Fly'), kao i tragikomičnih likova poput Ivana Mikulića, neslavnog rekordera po broju nastupa na takozvanom Hrvatskom izboru za pjesmu Europe. Zbog svega navedenog 2011. lokalni mastermindovi dosjetili su se novog načina biranja pa smo tako prvo imali reality show koji je iznjedrio 'Celebrate', bezlični pjesmuljak koji je dokrajčio karijeru Darije Kinzer, a potom su mjesto među 'odabranima' bez postojanja konkurencije dobili Nina Badrić i na brzinu sklepana Klapa s mora s prigodno nazvanom 'Mižerijom'.
Ovoga puta naš je eurovizijski tim otišao i korak dalje te angažirao POPMACHE, austrijski tandem koji sačinjavaju Andreas Grass i Nikola Paryla. Zaista nije lako dokučiti odakle su njih izvukli i zašto smatraju da u Hrvatskoj ne postoji nitko sposoban napisati nešto poput 'Lighthousea', a netko bi im trebao objasniti i da dokazivati veličinu producenta Thorstena Brotzmanna navodeći suradnje s Modern Talking ili Ace Of Base izaziva priličan kontraefekt. Sama skladba mogla je biti zaista solidna da je napisana dvadesetak godina ranije, u vrijeme kada su takvi hibridi plesnog ritma, etno motiva i refrena u tradiciji Enye još bili koliko-toliko svježa pojava na sceni. Ovako, čak smo i na Eurosongu dosad mogli čuti na desetke takvih kompozicija i gotovo nikada nisu ostvarile neki ozbiljniji plasman. Takav bi se promašeni retro pristup možda mogao objasniti ukusom austrijske publike u kojoj zaboravljeni 'asovi' osamdesetih i devedesetih još uvijek imaju zavidan broj fanova.
S druge strane, čak i puno bolja pjesma teško bi prošla u našim krajevima, gdje od glazbe mnogo više medijske pozornosti privlače Severina i Sale Nacionale ili veza Jelene Rozge i Stjepana Hausera. Sa svojim glasovnim mogućnostima i averzijom prema 'kuruzi', Nina bi u svakom slučaju trebala nešto pokušati vani, ali u tome joj zasigurno neće pomoći Eurosong. Budimo realni, dani Abbe, Johnnyja Logana i izvođača koji su se uspjeli okoristiti pobjedom na tom natjecanju nekoliko su desetljeća iza nas pa su čak i predstavnici Engleske, svjetske predvodnice u stvaranju glazbenih zvijezda, u rekordnom roku potonuli u zaborav.
U konačnici, čitava priča djeluje kao pokušaj pokretanja karijere Nine Kraljić kojoj sve više prijeti sudbina velike većine pobjednika takvih emisija, odnosno polagani nestanak sa scene nakon što krene nova sezona showa.
