Bizarnim spletom okolnosti, vijest o smrti Davida Bowieja stigla je taman u trenutku kada sam se spremao recenzirati njegov novi, netom objavljeni album „Blackstar“. Ponovno preslušavanje istog samim time je dobilo jednu drugu, mnogo tužniju dimenziju pogotovo pošto je riječ o upravo savršenom epitafu, posljednjem dokazu koliki je utjecaj taj glazbeni izvanzemaljac izvršio na pop-kulturu od šezdesetih naovamo. Kroz sedam pjesama „crne zvijezde“, objavljenih svega tri dana prije smrti, opraštao se od ovog svijeta naizmjenično nas podsjećajući na sve svoje najpoznatije scenske „dvojnike“ (Ziggy Stardust, Aladdin Sane, Thin White Duke), kao i na svu glazbu koju nam je ostavio, s posebnim naglaskom na eksperimentalnu trilogiju berlinskih albuma, snimljenih krajem sedamdesetih.
Iako zvuči kao najobičniji klišej, zaista je teško povjerovati da ćemo ikad više dobiti nekog poput Bowieja – kantautora koji se nikada nije bojao iznova izmisliti samog sebe, riskirajući bijes i nerazumijevanje fanova, pri čemu bi nerijetko u potpunosti nadmašio sve što je radio prije toga. U nešto više od desetljeća, točnije od 1967. do početka osamdesetih, tako je stvorio glam-rock i njegovog najtalentiranijeg predstavnika, izvanzemaljsku rock zvijezdu Ziggyja, te ga u rekordnom roku upokojio i okrenuo se sviranju ušminkanog, ispeglanog filadelfijskog soula.
Pretjerivanje s kokainom koštalo ga je i blagog živčanog sloma koji je opjevao na zastrašujuće mračnim i avangardnim pločama „Low“, „Heroes“ i „Lodger“ čija je paranoja i alijenacija ubrzo dobila nebrojene sljedbenike među post-punkerima poput manchesterskih Joy Division. Glazba, međutim, nije bila jedino područje u kojem je ostavio neizbrisiv trag – njegovi koncerti, posebno u prvoj polovici sedamdesetih, više su nalikovali kazališnim predstavama ili performansima u kojem su se i on i publika mogli ponašati i izgledati kako su htjeli, postati „herojima barem na jedan dan“. Od najranijih dana iskazivao je i rijetko viđen talent za manipuliranje medijima pa ih je tako znao šokirati i zbunjivati proglašavajući se homoseksualcem, usprkos činjenici da je tih dana bio u braku, ili simpatizerom nacista čisto da bi čim više sablaznio javnost koja ga ni na trenutak nije puštala na miru.
Sa solidnim uspjehom okušao se i u glumi (horor „Glad“, po mnogočemu autobiografski „Čovjek koji je pao na Zemlju“), a jedna od zadnjih uloga bila mu je ona Nikole Tesle u filmu „Prestige“. Baš poput njega, i Bowie je čitav život posvetio istraživanju, spajanju nemogućeg, svaku glazbenu revoluciju doživljavajući kao priliku da pokuša nešto novo i drugačije, pri čemu je svaki od tih pokušaja, iako se često radilo o krajnje beskompromisnim, radikalnim izdanjima, iznjedrio barem jedan ili dva „evergreena“. Čak i u kreativno slabijim fazama, kasnih osamdesetih i „elektronskih“ devedesetih, Bowiejev album iščekivao se kao malo što u svijetu glazbe, ponajprije zahvaljujući činjenici da je bilo nemoguće predvidjeti što će nas čekati u trenutku kada pritisnemo „play“.
Danas, kada je svijet postao globalno selo i kada svaka, makar i najmanja zanimljivost ili skandal iz života „celebrityja“ kroz nekoliko minuta osvane na portalima diljem planete, uspio je u tajnosti zadržati ne samo povratak na scenu albumom „The Next Day“ iz 2013., već i tešku bolest koju na kraju ipak nije uspio pobijediti. Tragove nam je, istini za volju, ostavljao u svojim pjesmama pa tako prošloga tjedna objavljeni videospot „Lazarus“ izgleda poput ekranizacije vlastite smrti.
Bowiejev put ka uspjehu započeo je pjesmom „Space Odditty“, prvim hitom njegove karijere u kojem je opjevao sudbinu astronauta izgubljenog u svemiru, nakon čega nas je u narednim dekadama upoznao i sa „životom na Marsu“, „zvjezdanim čovjekom“ i drugim neobičnim stvorenjima iz nekih dalekih, čarobnih svjetova. A sada je, eto, i taj vječni izvanzemaljac rock'n'rolla krenuo putem zvijezda.
