Što kad bi Vladimir Putin podigao "Sarmat", možda i najmoćniji projektila u arsenalu Rusije koji može ponijeti nuklearne bojeve glave i njima gađati i drugi kraj Zemlje, odnosno ljutog neprijatelja SAD-a i to lansirajući rakete preko Južnog ili Sjevernog pola?
Dio odgovora za net.hr već je ranije dao nuklearni fizičar Tonči Tadić koji je spremno uzvratio da se o tome može razgovarati tek kad Rusija uspješno uspije lansirati "Sarmat" prisječajući se da je u rujnu ova bomba, koju još zovu i "Sotona 2", eksplodirala na rampi, stvorila krater četvrtine nogometnog igrališta i izbrisavši sve u svom radijusu od kilometra.
Okrenuo je time tezu i postavio protupitanje: "Zašto ljudi misle da NATO ne bi uzvratio? NATO je nuklearni savez, njegov uloga je nuklearno odvraćanje, odnosno uzvrat svojim nuklearnim raketama na mogući ruski nuklearni napad. Sa strane NATO-a uvijek se raznim kanalima prema Rusima šalje poruka da će na eventualni ruski nuklearni napad biti odgovoreno na adekvatan način. Razlika je samo u tome što kod Putina imamo bizantinski teatar spektakularnih najava nuklearnog rata dok se s druge strane, sa strane NATO saveza, zna da će odgovor biti žestok i o tome se previše ne govori. S istočne strane imamo dakle spektakularno najavljivanje promjene nuklearnih doktrina, istupe raznih ruskih čelnika, Putina, Medvedova, Zaharove i ostalih, pa specijalno najavljivane vojne vježbe u kojima od svibnja ove godine sudjeluje i Bjelorusija. Dok sa zapadne strane imamo redovite vojne vježbe NATO-a koje se posebno ne oglašavaju, ali se uredno održavaju.“
Ponukani tim izazovom, razgovarali smo s prof. Tadićem kakav nuklearni arsenal ima Zapad i koji su najcrnji scenariji nuklearnog rata te jesmo li uopće tome blizu ili je to štivo za kojim se potpiruje mašta puka daleko od stvarnosti i realnih mogućnosti.
Postoji li nuklearna bomba koja odlučuje rat i tko je ima - na to pitanje naš sugovornik uzvraća: "To je pitanje koje se povlači od početka sukoba: hoće li Vladimir Putin ispaliti jednu taktičku nuklearnu bombu i time zaključiti rat? To je omiljena tema svih putinofila u Hrvatskoj i ostatku EU. Kada bi ta jedna bomba mogla završiti rat, Amerikanci bi tu bombu upotrijebili u Sjevernoj Koreji i Vijetnamu, a jednako tako bi je upotrijebili i Sovjeti, kao i Amerikanci, u Afganistanu. Odnosno, Putin bi je bio upotrijebio već do sada. No, očito ne funkcionira tako. Država, koja nema nuklearni arsenal, a izložena je napadu nuklearnim bombama od nuklearne sile, članice Vijeća Sigurnosti UN, bio bi potez bez presedana koji bi trenutno izolirao Rusiju u međunarodnim okvirima, gore nego sjevernu Koreju."
Podsjetio je na iskustva Japana iz Drugog svjetskog rata, na Hirošimu i Nagasaki, jer putnofili stalno vuku paralele s dvije nuklearne bombe za koje se stekao sveopći dojam da su one presudile i "okončale" rat.
'Ratu nisu presudile bombe na Hirošimu i Nagasaki'
Prof. Tadić otvara drugačije perspektive i navodi: "Ako se pročitaju dokumenti iz Japana iz tog vremena, vidi se nešto drugo: nisu atomske bombe bile presudne priči. Naravno, to je bio jedan od američkih mitova lansiranih u orbitu kako bi opravdali bacanje bombi. One jesu zastrašile Japan, ali treba uzeti u obzir da je u požarnoj oluji u Tokiju, izazvanoj zapaljivim bombama, poginulo više ljudi nego u Hirošimi ili Nagasakiju. Problem Japana tada nisu bile samo nuklearne bombe, nego i činjenica da je SSSR ušao u rat protiv Japana, unatoč njihovim očekivanjima."
Nastavio je kako je 1939. godine SSSR potpisao s Japanom pakt o nenapadanju, i oni su se nadali da će 1945., uz posredovanje Staljina, zaključiti povoljan mir sa zapadnim saveznicima i Kinom.
"Međutim, kad je i Staljin ušao u rat protiv njih, shvatili su da su doista ostali posve sami, da hitno trebaju zaključiti mir, ako ništa drugo, onda kako bi izbjegli podjelu Japana na sovjetsku i američku okupacijsku zonu. To je bio okidač mirovnih pregovora, a ne samo atomske bombe. One su doprinijele tome da se zaključi mir, ali vjerujem da bi Japan nastavio rat i s četiri nuklearne bombe - da SSSR nije ušao u rat", navodi naš sugovornik
No kako je već ranije za net.hr rekao kako Rusija u ovom trenutku raspolaže s oko 1600 aktivnih nuklearnih bojevih glava, od ukupno 5889 u zalihama, pitali smo koliko ih ima Zapad, odnosno NATO.
Odgovara - NATO ima arsenal prilagođen potrebama.
U SAD-u 1500 aktivnih nuklearnih glava
Dalje navodi da SAD raspolaže s 5224 nuklerne bojne glave, od čega je 1500 aktivnih. Francuska ima 290, a Britanija 225 nuklearnih bojnih glava. Sve aktivne nuklearne bojne glave su termonuklearne i u prosjeku su snage 100 kt ili oko pet puta jače on one bačene na Hirošimu.
"Tih 100 kt se nekako ustalilo kao standard za strateško nuklearno naoružanje, rijetke su bojne glave od par megatona ili pak neke bitno slabije. Tu treba dodati Kinu sa 410 nuklearnih bojnih glava, te Pakistan i Indiju sa po 170. Za Izrael i Sjevernu Koreju se zna ili sigurno pretpostavlja da imaju po nekoliko desetaka nuklearnoh bojnih glava", pobrojava nuklearni arsenal svijeta naš sugovornik.
Nastavio je da sve zemlje grade svoj nuklearni arsenal, svoje rakete i bojne glave prema potrebama, odnosno prema procjeni koji su njihovi primarnim ciljevima u mogućem ratu. Ako su glavni protivnici Francuske i Britanije Rusija i njeni saveznici u Aziji, onda je logično da oni imaju rakete srednjeg dometa, koje mogu doseći udaljenosti oko 6000-8000 km.
"Indija ima za cilj Kinu i Pakistan, dakle ne treba im pretjerano velik domet. Pakistan cilja u prvom redu Indiju, opet ne treba neki posebni domet. Kina želi parirati SAD-u pa uz rakete srednjeg dometa za obračun sa susjedima mora imati i interkontinentalne rakete. Izrael naravno svojim raketama mora ciljati svoje ratoborne susjede. Sjeverna Koreja sa svojim arsenalom cilja Južnu Koreju i Japan, iako bi jako željeli ugrožavati i SAD, ali zasad nisu razvili nuklearnu bojnu glavu koja može izdržati povratak na Zemlju iz sub-orbitalne putanje koja je nužna ako žele gađati SAD. Zabrinutost u SAD-u je povećana radi potpisivaja obrambenog sporazuma Putina sa Kim Jong-Unom, gdje bi sjeverna Koreja mogla dobiti rusku tehnologiju za inter-kontinentalne bojne glave", dodaje.
'Održavanje' nuklearnih bombi
Nastavlja da je održavanje nuklearnog arsenala izuzetno je skupo, kao što je skupa i njegova izrada. Fuzijsko gorvo tricij u termonuklearnim bombama ima vrijeme poluraspada od 12 godina. Zato je svako desetljeće nužno rastaviti bombe i zamijeniti u njima fuzijsko gorivo, što je skup i opasan posao.
"U pogonu moraju stalno biti posebni reaktori za proizvodnju plutonija i tricija. Elektronika u bombama stari s vremenom, ali i radi zračenja iz nuklearnog goriva, pa je treba zamijeniti, kao i ožičenja u bombi. Pazite - svi navode u ruskom arsenalu neke bombe proizvedene prije 30 godina?! Ljudi se boje voziti u automobilu starom 30 godina, a ovdje se spominju neke navodno upotrebljive ruske bombe s elektronikom iz 1980-ih?! Mene bi bilo strah da to ne eksplodira pri lansiranju", ističe Tadić.
Uz to Rusija i SAD imaju široku paletu nuklearnih raketa. U prvom redu su to interkontinentalne rakete za međusobni obračun.
"Njihove rakete kratkog dometa - dakle od 100 do 1000 km i rakete srednjeg dometa od 1000 do 5500 km - su doduše trebale biti izbačene iz uporabe sporazumima dviju zemalja iz 1987., što se odnosi i na krstareće rakete i na balističke rakete. lansirane s kopna, ali ne i na rakete srednjeg dometa ispaljene iz podmornica i iz aviona“, podsjeća Tadić.
Istupanje iz sporazuma
Kao problem vidi i to što su u doba Trumpa za njegova prva mandata 2019. i SAD i Rusija istupile iz sporazuma o ograničenju raketa srednjeg dometa kojeg su svojedobno potpisali Reagan i Gorbačov.
Kod velikih sila, kao što su Rusija i SAD, postoje sve moguće kombinacije, uključujući i nuklearna torpeda, pa protuzračne nuklearne bojeve glave za zaštitu od nuklearnih raketa koje eksplodiraju u zraku, pa prijenosne nuklearne bojeve glave radi miniranja, granate male snage do pola kilograma malog dometa itd.
"Britanski i francuski arsenal ne čine samo balističke rakete, jer ima i krstarećih projektila koji su sposobni nositi nuklearne bojeve glave. Npr. čuveni britanski Storm Shadow i francuski Scalp može također nositi nuklearnu bojevu glavu. Britanske nuklearne rakete su mahom na podmornicama. Kod Francuske ima ih na podmornicama, ali ima i kopnenih i zračnih nuklearnih bojevih glava. Recimo, u svibnju je Francuska testirala novu nuklearnu krstareću raketu lansiranu s aviona Rafale", niže naš sugovornik.
Velika preciznost i manja snaga bombe
Dodaje da su Amerikanci shvatili kako se razvojem preciznog oružja im sve manje trebaju nuklearne bombe velike snage. Jedino ako je oružje neprecizno, onda se mora imati bomba velike snage kako bi njezina vatrena kugla mogla obuhvati cilj.
"Ako je oružje dovoljno precizno, ne mora se ići na veliku snagu bombe. Tu je razlika između ruskog i američkog pristupa, jer Rusi nikad nisu odustali od toga", rekao je Tadić i dodao da sve ruske rakete koje bacaju po Ukrajini jesu oružja koja mogu imati i nuklearnu bojevu glavu.
Napomenuo je kako se često spominjalo da će Rusi upotrijebiti nuklearne bombe koristiti u Ukrajini kako bi se napravio neki veliki proboj na bojištu, recimo oko Kramatorska ili Zaporižja na istoku Ukrajine.
Bombe i ozračeni vojnici
"No takav su scenarij demantirale vojne vježbe koje su vodile dvije velike supersile – SAD i Rusija – tijekom 1960-ih i 1970-ih godina. Naime, pokazalo se da bi se time 'razvalila' protivnička obrana, ali onda bi se morala imati izuzetno obučena vojska koja bi prelazila preko kontaminiranog područja i zauzimala položaje. No je li to realno? Što ako nešto pođe po zlu? Da recimo radi smjera vjetra i kiše sve završi tako da strana koja upotrijebi nuklearnu bombu za napad na kraju ima nekoliko desetaka tisuća vlastitih vojnika oboljelih od radijacijske bolesti i na rubu smrti? Onda nisi ništa dobio", navodi ovaj stručnjak.
Na pitanje može li ruska vojska to danas izvesti, bez imalo dvojbe navodi da odgovorno tvrdi da ruska vojska danas nije sposobna za takvo što, podsjetio je na pritom na mučan scenarij koji se dogodio baš u ovom ratu u Ukrajini.
Crvena šuma, Čermobil i ozračeni vojnici
"Imamo rusku vojsku koja je u ožujku 2022. upala iz Bjelorusije u Ukrajinu i to u područje Černobila, pa se ukopavala se u rovove u Crvenoj šumi u Černobilu. To je suludo! Ta šuma se zove Crvena, ali ne zato što su tamo stabla kanadskog crvenog javora, nego zato što su stabla borova izgubila svoju zelenu boju i postala crvena radi zračenja i radioaktivne kontaminacije tla. Samo potpuni idiot može narediti vojsci da se tamo ukopava, i samo potpuni idiot kao vojnik može prihvatiti ideju ukopavanja na takvom mjestu i života tjednima u rovovima u radioaktivnoj zemlji.", rekao je Tadić.
Otkrio je da su ti ljudi završili su u sedam autobusa kojima su ih prebacili na liječenje u Bjelorusiju, a liječnicima je rečeno da moraju nositi olovne pregače kad ih liječe, jer ti ljudi toliko zrače da su opasni za okoliš.
"Takva vojska nije sposobna za složene manevre na bojištu razorenom nuklearnim bombama, zaključuje Tadić.
"Rusku vojsku čini priučena ekipa iz siromašnih ruskih provincija, privučena zaradom, tu su i mongolski narodi iz Sibira i muslimanski narodi iz ruskih dijelova Srednje Azije, ali i dobrovoljci iz Sjeverne Koreje, Kube, Sirije, Venezuele, Nepala i Indije. Oni se mogu dovoljno priučiti da trče preko bojnog polja s puškom u masovni juriš dok ih ne pobiju ukrajinski dronovi, mitraljezi ili minska polja. Takva vojska nije vojska koja može voditi sofisticirani rat gdje se nuklearnim bombama čisti ukrajinska obrana", potpuno je uvjeren prof. Tadić.
Različiti scenariji nuklearke i bombe
Na spomen Černobila, objašnjava da zračenje na mjestu nuklearne havarije elektrane i zračenje od nukelarne bombe nemaju isti scenarij.
"Golema je razlika, ljudi miješaju dvije stvari i to kroz priču o famoznom jodu i njegovu uzimanju. Jod ima smisla kod eksplozije elektrane zato što se radioaktivni jod, kojeg ne želimo u svojoj štitnjači, nakuplja u reaktoru nakon višedesetljetnog rada u gorivu. I tog goriva sa jodom najčešće ima na desetke tona kod većih elektrana koji se pri eksploziji nuklearke rasipa u okoliš. Pa zato moramo uzimati posebne tablete joda, naročito mlada generacija. druge strane kod nuklearne bombe se radi o desecima kilograma goriva koje je aktivno pri eksploziji par mikrosekundi, pa se ne stigne razviti radioaktivni jod. Jod, dakle, ima smisla kod eksplozije nuklearnih elektrana, a ne nuklearnih bombi", rekao je i nastavio kako ga u slučaju nuklearnog rata daleko više od nuklearnih bombi brine razaranje nuklearni elektrana.
Prljave radioaktivne bombe
Nuklearna faza rata napominje Tadić ne znači samo nuklearne bombe koje će razoriti neke ciljeve, nego znači i razaranje nuklearnih elektrana, ali i namjerno "zasijavanje" gradova i polja radioaktivnim „prljavim“ bombama, dakle običnim bombama na koje je dodan radioaktivni materijal kojim se kontaminira gradove, luke, vodocrpilišta, polja ...
Tada se stvara kontaminacija koja traje dugo – po par stotina godina. Podsjeća da su se zato ljudi vratili u Hirošimu i Nagasaki, ali u Černobil se neće nitko nikad vratiti.
"Eksplozija nuklearne bombe, kakva god bila iz danas dostupnih arsenala, znači smrt i razaranje u radiusu od desetak kilometara oko mjesta eksplozije. Izvan toga nema razaranja ali može biti padanja radioaktivne prašine ili radioaktivne kiše", napominje ovaj nuklearni fizičar.
Govoreći o ovoj temi, na pitanje trebaju li svijetu uopće nuklearne elektrane kad su još živa iskustva Černobila, nedvojbeno odgovara da svijet treba nuklearne elektrane koje nisu vojni cilj. "One jesu dobre, ako su dobro dizajnirane i pametno vođene", odgovara.
'Ovo može samo lud čovjek'
Opet, na pitanje vjeruje li čovječanstvo da ima dovoljno pameti za to da ne dira nuklearne elektrane ni pod koju cijenu, kaže: "Naravno da ima, jer nikome ne odgovara takvo što. Samo lud čovjek može se zalagati za uništenje nuklearke, jer se kontaminacija širi naokolo, nosi se atmosferskim strujama. Ako nekom luđaku u Rusiji padne na pamet razarati ukrajinske nuklearke, on će naštetiti samo Rusiji, jer atmosferske struje uvijek idu od zapada prema istoku. To je potpuno suludo i ništa ne može postići, osim što će navući mržnju svijeta prema sebi. Kad govorimo o nuklearnom ratu, onda ne govorimo više samo o zemlji koja će 'dobiti' nuklearnu bombu ili koja će lansirati nuklearnu bombu na nekog, nego govorimo i o zemlji u kojoj mogu nastradati nuklearne elektrane. To je užas."
Prvi rat s nuklearkama bio je u Sloveniji
Doduše, prisjetio je da rat u Ukrajini nije prvi rat u zemlji koja ima nuklearne elektrane. Prvi takav rat sa ugrožavanjem sigurnsoti nuklearnih elektrana je zapravo bio rat u Sloveniji, gdje je Krško preventivno ugašeno od strane hrvatske i slovenske uprave kako ne bi došlo do havarije nuklearne elektrane zbog borbenog djelovanja JNA ili radi nekog luđaka iz generalštaba JNA koji bi poželio naštetiti Sloveniji i Hrvatskoj pa naredio zračni napad na nuklearku.
"Cijelo vrijeme pazilo se na Krško za vrijeme Domovinskog rata. Hrvatska i Slovenija imaju to iskustvo. U ovom ukrajinskom ratu smo vidjeli da su obje strane jako pazile na nuklearke, nitko nije išao gađati nuklearke u Ukrajini, ali nuklearna elektrana Zaporižju sa čak 6 reaktora je, nažalost, zauzeta", naveo je.
Paljenje guma uz nuklearku
"Sve što Rusija izvodi u toj nuklearki je protivno uputama IAEA – od smještaja municije, te smještaja ruskih topničkih i raketnih sustava u krugu nuklearke uz reaktore kako ih Ukrajinci ne bi pogodili, kako bi onda Rusi mogli iz nuklerke mirno tući po ukrajinskim gradovima. Uz to protivno međunarodnom pravu je ova nuklearka uključena u energetski sustav Rusije. Općem neredu doprinijelo je i rusko paljenje guma uz rashladne tornjeve, uz lažne optužbe da su Ukrajinci gađali reaktore dronovima", ističe Tadić.
Ali opet, potpuno je uvjeren da ni u jednom trenutku meta izravnih raketnih napada nije bila nijedna nuklearka ni u Ukrajini ni u Rusiji, jer obje strane dobro znaju koje su posljedice.
Scenarij Fukushime
No problema može biti, upozorava Tadić, ako radi raketnog napada dođe do prekida električnog napajanja rashladnih pumpi koje su nužne za hlađenje reaktora nakon njegovog zaustavljanja. Tada se može dogoditi Fukushima scenarij, ali i tada će najveću štetu pretpjeti Rusija i ekološku i diplomatsku.
"Za svaki cilj postoji vrlo jasna naredba. Nijedan cilj u Ukrajini slučajno pogođen. Postoje ljudi koji planiraju napade, postoje ljudi koji odlučuju da se u jednoj noćoi potroši stotinjak milijuna eura na napad dronovima, krstarećim projektilima, balističkim raketama, i ta se sredstva troše na točno određeni cilj. Ti ciljevi nisu nasumično određeni. Kad ruska raketa jednog dana pogodi rashladni sustav ili nuklearno postrojenje neke nuklearke i dovede je do kritičnog stanja, to se neće dogoditi slučajno. Iza toga će stajati jasno i nedvosmisleno Rusija. To je onda ratni zločin", ističe prof. Tadić.
Potpuno je uvjeren i da se ovaj rat nikad ne bi dogodio da se Ukrajina nije odrekla svog nuklearnog arsenala.
'Najluđi dio priče: Ukrajina se odrekla bojevih glava'
"To je najluđi dio priče. Ukrajina je izašla iz SSSR-a s 1700 nuklearnih bojnih glava s raketama interkontinentalnog i srednjeg dometa te sa strateškim bombarderima za prijenos nuklearnih glava, odnosno balističkim raketama. Ironija je da je to sve predala Rusiji pod pritiskom SAD-a između 1994. i 1996. U vrijeme potpisivanja Budimpeštanskog memoranduma 1994.,američki predsjednik Bill Clinton prijetio je ukrajinskom predsjedniku Leonidu Kučmi američkim sankcijama ako sav svoj nuklearni arsenal ne preda Rusiji. Vrhunska politička perverzija je da danas Rusija prijeti Ukrajini i Zapadu nuklearnim bombama i strateškim bombarderima koje je Ukrajina predala Rusiji. Prijete im vlastitim oružjem. A to je učinjeno pod pritiskom SAD-a", prisjeća se prof. Tadić.
Pojašnjava da je tada bio opći trend nuklearnog razoružanja. Iskusni američki stratezi kao što je Henry Kissinger, su smatrali da je za SAD bolje ako imaju što manje sugovornika kod nuklearnog razoružanja, jer se time smanjuje rizik nuklearnog sukoba.
"Zato je Ukrajina bila pod pritiskom da preda svoj arsenal. To je suludo. Taj model ne razvija mogućnost da netko treći razvije vlastiti arsenal mimo želje Rusije i SAD-a. Kao što su to napravili Kina, Indija i Pakistan i nikome ništa, a tu je i Sjeverna Koreja", napominje prof. Tadić.
Kako uzvratiti i kojim redom?
"Što je više nuklearnih sila to je veća mogućnost njihovog kombiniranja u saveze, pa je za Rusiju, SAD, Kina, UK, Francuku itd. sve teže odlučiti kako uzvratiti i kojim redom. Posebno ako Trump bude inzisistirao da ga ne zanima pružanje nuklearne sigurnosti američkim arsenalom svim članicama NATO-a, odnosno američkim saveznicima na Dalekom Istoku - dakle Japanu, Južnoj Koreji i Filipinima. To može završiti sa stvaranjem 20 nuklearnih sila, jer ako ti je nuklearni arsenal jamstvo sigurnosti onda će ga napraviti svatko tko može potrošiti 20-30 milijardi eura za izradu nuklearnih bombi i raketa koje će ih prenositi", smatra Tadić.
Da je Ukrajina zadržala svoj nuklearni arsenal, bez obzira na to u kakvom je bio stanju i jesu li imali novca za njegovo održavanje, ovog rata uopće nebi bilo, kao ni ruske aneksije Krima 2014, kaže naš sugpvprnik i nastavlja da bi se to dogodilo čak i da su Ukrajinci ostali na skromnih par desetaka bojevih glava, koliko ih ima Sjeverna Koreja.
"Ukrajini je 1994. bilo stalo da se približe Zapadu, bilo im je stalo do investicija i EU, i nisu htjeli biti pod sankcijama radi tvrdoglavljenja u vezi nuklearnog arsenala, što bi bilo kobno za njihovo gospodarstvo. No očito je su beskorisna bila sva američka jamstva dana kao zalog sigurnosti ako se odreknu svojih bombi i predaju ih Rusiji ", ističe Tadić.
Na pitanje kako su karte sad podijeljenje i koliko smo bili (i jesmo li) nuklearnom ratu, prof. Tadić daje prognozu da Rusija neće napraviti apsolutno ništa dok Trump ne položi prisegu za amerićkog predsjednika. "A neće ni inače jer je rusko korištenje nuklearnog oružja protiv Ukrajine crvena crta i za NATO i za Kinu“ ističe Tadić.
Ništa nije bez konzultacija
"Drugo, Biden nije dopustio Ukrajini udare raketama po Rusiji bez prethodne konzultacije s Trumpom ili bez obavještavanja Trumpa. Jasno mu je da će Trump ići u neku vrstu pregovora s Rusijom, ali Trumpu je dan veći manevarski prostor da kaže: "OK, vidiš, moj prethodnik je dopustio udare, ja ću ih zabraniti ako mi ti (Putin opa.) s druge strane zajamčiš nešto drugo. Odnosno, mogu pojačati udare ako ne popustiš." Vidjet ćemo pokušaje pregovora s Putinom od strane Amerike i čitav niz prijetnji o tome što sve on može izvesti", ističe prof. Tadić.
Dodao je i da lansiranje Orešnika na Dnjipro nije prošlo bez prethodnog obavještavanja Amerikanaca.
"I to zato da slučajno s američke strane netko ne bi pomislio da kreće opći nuklearni rat. To se radi iza kulisa, a odaje dojam da Putin to radi kao veliki car ili strateg", ističe naš sugovornik.
S obzirom na to da su u Njemačkoj počeli raditi bukere u slučaju rata, Švedska svakom kućanstvu dijeli letke s uputama što raditi ako počne rat i kod njih, Tadić daje mišljenje treba li se i Hrvatska možda na neki način pripremati te navodi da mi moramo biti svjesni da smo već u hladnom ratu.
Treba li se Hrvatska pripremiti za rat?
"Svi moraju biti svjesni toga da postoji rizik, ali nije ništa veći nego 1960-ih. Dapače, sad je manji. A cijela priča sa skloništima kao zaštitom od nuklearnog rata je neozbiljna. Matematika kaže da u ta skloništa ne može stati više od pet posto stanovništva. Tko će dobiti jackpot i biti u skloništu? No taj jackpot znači biti tri tjedna u skučenom prostoru pod zemljom s kemijskim WC-om, s ljudima koji umiru naokolo tebe – jer su ranjeni ii su bolesni, a bez lijekova ili liječnika, i onda ih stavljaš u najlon vreće i par tjedana sjediš u skloništu dok oni trunu pored tebe? Nije ni to neki bingo", ističe naš sugovornik.
Nukelarni rat zaraza tkivo društva
"Osim toga nuklearni rat razara tkivo društva i države, jer je riječ o udaru na centre odlučivanja i velike gradove. Nuklearna eksplozija ne znači samo vatrenu kuglu, razaranje zgrada, toplinski val i radioaktivnu kontaminaciju terena, nego i elektro-magnetski puls od par stotina volti ili kilovolta induciranog napona po svakom metru žice. što onda spali svaki električni uređaj – od elektrana do elektromotora, od laptopa do mobitela, od elektronike u automoblu do pacemakera. Nemaš koga čime nazvati, nema Hitne koja će doći po tebe. Samo lud ili jak zao čovjek može nekome prizivati takvo zlo. No očito je ruski narod došao u takvo stanje ludila", potpuno je otvoren Tadić.
Ipak dodao je - "Neka se ne zavaravaju, jer nuklearna batina ima dva kraja."
Ponavlja da kad se počne kalkulirati sa skloništima, odrađuje se velik dio posla za ruskog generala Valerija Gerasimova.
Rusija se ne može nositi s NATO-om, osim u jednom
"Mi cijelo vrijeme nesvjesno odrađujemo posao za Rusiju, jer Gerasimov je 2013. u svom znanstvenom radu 'Važnost teorije predviđanja', objavljenom u ruskom vojnom glasilu, objasnio da se Rusija ne može nositi u modernom ratu s NATO-om jer je tehnološki zaostala u odnosu na NATO. On to priznaje, ali navodi da Rusija može iskoristiti medijsku otvorenost na Zapadu i kroz medijske kanale, kroz plaćene agitatore ili pro-ruske „korisne budale“, plasirati tezu da je otpor Rusiji besmislen, da Rusija sigurno dobiva rat i da je svaki otpor uzaludan, te da kroz medijsku kampanju putinofila objasniti prestrašenoj javnosti kako je Rusija već dobila rat čim je u njega ušla."
Nastavlja da smo time izloženi, prema Gerasimovljevoj strategiji, ideji da smo svi "gotovi" jer "car pokreće nuklearni udar".
"Kao da na Zapadu ne postoji nuklearni arsenal i kao da na Zapadu ne postoji jasna svijest da se na taj udar uzvraća isti čas. Jer u ovom Hladom ratu, isto kao u onom Hladnom ratu prije 50 godina, ravnoteža straha čuva živote", navodi prof. Tadić podcrtavajući da nismo ni blizu nuklearnom ratu i da sve te priče idu na ruku Rusima jer zastrašuju Zapad.
POGLEDAJTE VIDEO Nuklearni fizičar Tonči Tadić u Studiju RTL-a: 'Koji bi luđak bacio bimbu na teritorij koji misli osloboditi?'
