Vrijeme uoči izbora, htjeli mi to ili ne, tradicionalno obuzima gotovo svaki segment javnog i privatnog života pa je sasvim logično da u čitavoj priči važne uloge redovno pripadnu i glazbenicima. Već desetljećima tako gledamo hrvatske pop, rock i zabavnjačke zvjezdice kako veselo pocupkuju na stranačkim skupovima, svjesni da su si time osigurali iznimno unosnu, tek nekoliko minuta dugu gažu na kojoj je okupljenima gotovo pa naređeno da pjevaju s njima. Bilo je, prisjetimo se samo „slučaja Thompson“, i onih kojima je bilo plaćeno da NE pjevaju, a i onih koji su između dva biranja saborskih zastupnika svoje usluge selili s lijeva nadesno i natrag. Znalo se događati, čemu smo bili svjedoci i ovoga tjedna, da neki nabrijani i nadobudni, vjerojatno nižerangirani član stranke svoj zadatak o pripremanju nadolazećih skupova za glazbenu podlogu odabere nekoga koga nije trebao, što i ne čudi uzmemo li u obzir da poznavanje pop-kulture i politika rijetko idu zajedno, Prije nekoliko dana, slovenski art-opičenjaci Laibach šokirano su utvrdili kako se njihova „Geburt Einer Nation“ našla na soundtracku stranačkog sabora HDSSB-a te, sasvim logično i očekivano, najavila tužbu. Spomenutim skupom jedne desno orijentirane stranke tako su odjekivali zvuci pjesme benda čiji je jedan od posljednjih nastupa održan u bastionu „hardcore komunizma“, Sjevernoj Koreji, što nas uvodi u priču o sličnim, krivo shvaćenim i gotovo bez iznimke (zlo)upotrebljavanim, korištenjima glazbe od strane političara.
Da se krivo ne shvatimo, ovakva praksa ni u kojem slučaju nije hrvatski „izum“, već na podjednako sulude primjere i na svjetskoj političkoj sceni nailazimo već desetljećima. Simbol američke i globalne politike osamdesetih, Ronald Reagan, svoje je govore svojedobno završavao taktovima Springsteenovog klasika „Born In The U.S.A“, nesvjestan činjenice da se iza tog, naizgled patriotskog refrena, skrivala rijetko opora i depresivna priča o poniženom i odbačenom vijetnamskom veteranu. Danas, pak, rock glazbenici poput Neila Younga, Stevena Tylera iz Aerosmitha i R.E.M.-ovog Michaela Stipea na tjednoj bazi zabranjuju korištenje svojih pjesama „pomahnitalom milijarderu“ Donaldu Trumpu pa smo, eto, i mi konačno nešto po čemu se možemo „mjeriti“ s Amerikancima.
Naši politički čelnici također već dugo vole svojatati muzičke žanrove pa se SDP i ljevica vole smatrati bliskima urbanijoj rock publici (sjetimo se samo „Vrijeme je da se krene“ iz Račanovih dana) te svojim glavnim rivalima spočitavati uživanje u cajkama i domaćim verzijama takvih lakonotnih horora, što je nedavno izazvalo i bijes građana Prnjavora (?!). Pritom su, međutim, zaboravili da je na njihovim skupovima svojedobno nastupala Severina, kao i provjeriti sličnost između svoje izborne parole „Nema povratka na staro“ s istoimenim narodnjačkim hitom stanovite Ane Bekute. I HDZ-ovcima su se takvi propusti znali događati pa su 2007. sponzorirali veliku kampanju protiv droge i na njezino čelo postavili vinkovačkog repera Shortyja, autora pjesme „Toliko smo napušeni da smo evergreen“. Inspiraciju su tražili i u svijetu filma zbog čega je Jadranka Kosor svoju stranku svojedobno usporedila s Imperijom iz „Zvjezdanih ratova“, vjerojatno ne znajući da ista predstavlja izvor svog zla u „dalekoj galaksiji“.
S druge strane, neke predizborne himne s vremenom su zauzele svoje mjesto i u ovdašnjoj trash kulturi pa koncerti folk-punkera Brkova znaju počinjati Jacquesovom „HDZ zna“, a prilično sam uvjeren da će sličnu sudbinu doživjeti i aktualna pjesma njihove koalicije, italo-disco poskočica koju izvodi zaboravljeni as domoljubnih devedesetih Dražen Žanko.
