Otišao je veliki Arsen Dedić, a ja dok ovo pišem i dalje ne mogu do kraja pojmiti da je zaista tako. Dakako, ne zbog godina ili zdravlja koje ga je polagano napuštalo već više od desetljeća – podsvjesno, oduvijek sam imao osjećaj kako su ga njegove melodije i stihovi činili nedodirljivim, većim od svega, pa čak i od smrti.
Od najranijeg djetinjstva, Arsenova glazba bila je svuda oko mene – na radiju, televiziji ili u bezbrojnim filmovima kojima je podario malo svoje magije. Usprkos tome, dugo mi je trebalo da je razumijem i prihvatim na pravi način.
Moje tinejdžerske godine naprosto su trebale neki žešći, nabrijaniji soundtrack od poema koje neki tip stariji i od mojih roditelja recitira u pratnji orkestra ili klavira. Tih godina, puno više su mi značili 'weltschmertz' Milana Mladenovića, Kojine parole preseljene na vinil direktno s gradskih zidova i opora, ulična poezija Džonija Štulića.
'Sve što znaš o meni', 'Djevojka za jedan dan', 'Tamo da putujem' i drugi Dedićevi klasici u glazbenu podlogu moga života ulazili su polako, jedan po jedan, najčešće u trenucima kada sam proživio makar djelić onoga o čemu je pjevao. Nakon što sam dovoljno sazrio, prestalo mi je, primjerice, biti čudno vidjeti ga kako nosi majicu s likom Nicka Cavea ili oduševljeno priča o koncertu Patti Smith.
Shvatio sam da najveći umjetnici djeluju izvan bilo kojeg vremensko-prostornog konteksta i da Arsenov opus stoji 'rame uz rame' s onima Leonarda Cohena, Jacquesa Brela, mračnog lidera Bad Seedsa pa čak i Shanea MacGowana iz Poguesa, najpijanijeg pjesnika u povijesti Britanije.
Svi oni imali su dar da naše propale ljubavi, gubitke, životne zablude i promašaje objasne i opišu bolje i od nas samih, zbog čega sam ih počeo doživljavati poput bliskih prijatelja koje zovem u pomoć u trenucima kada stvari krenu nizbrdo.
Samim time, danas mi je 'Moderato Cantabile' mnogo bliži i važniji od 'Krvave Meri', 'Crno-bijelog svijeta', 'Nemoj po glavi, druže plavi' i ostalih himni mojega davno završenog djetinjstva.
Arsen Dedić je, potpuno opravdano, uživao status svete krave, umjetnika u čiju se veličinu nitko nije usudio posumnjati, čak ni onih zloglasnih devedesetih kada ni likovi poput Bore Đorđevića nisu uspjeli pronaći niti jednu ružnu riječ za njega.
Nadalje, on je bio netko čije su ime izgovaralo s poštovanjem, čak i ako ste razgovor o njemu vodili s pijanim punkerom ili nekom sljedbenicom Sevke, Karleuše i Jelene Rozge.
Ovu lakonotnu trojku nisam spomenuo slučajno – svakodnevni medijski teror koji se provodi njihovim fotografijama s plaže i iz kreveta, polugolim spotovima i bezbrojnim 'selfiejima' nekako je bilo lakše podnositi kada si znao da tamo negdje postoji Arsen čiji samo jedan stih vrijedi više od kompletnih opusa lažnih estradnih veličina.
Posljednjih godina nije nastupao i skladao toliko često, no čak i pjesme koje je pisao 'u fušu', za druge izvođače, pokazale su kako njegov talent nikad neće izblijediti, što dokazuje i prekrasna balada 'Zamijenit ću te gorim' koju je poklonio Natali Dizdar i osigurao joj pjesmu karijere.
Na kraju, teško se othrvati osjećaju kako je Arsenovom smrću završilo i vrijeme u kojem se čak i u Hrvata popularna glazba mogla svrstati u umjetnost i u kojem se uspjeh i značaj neke pjesme mjerio emocijama koje je probudila, a ne klikovima na YouTubeu i 'lajkovima' na Facebooku.
Ovom svijetu ionako već dugo nije pripadao, što potvrđuje i činjenica da se vijest o njegovoj smrti među najčitanijim tekstovima na portalima 'borila' s klanom Kardashianki ili nekom navodnom celebrity romansom. A tko zna, možda bi ga, ironičnog i duhovitog kakav je bio, upravo ta činjenica neopisivo zabavljala. Zbogom, Arsene.
