A evo što nam o tome kaže policija.
U priopćenju koje su odaslali medijima u ponedjeljak navečer napravili su jedan od rijetkih odmaka od uobičajenog suhoparnog nabrajanja činjenica o kaznenom djelu, žrtvi i privedenom počinitelju u slučaju premlaćivanja mladog hokejaša Zvonimira Lovrenčića, te novinarima odlučili dati lekciju. Bolje da nisu. Kažu tako u priopćenju kako "žele naglasiti da je većina medija navedeni događaj prezentirala na krivi način aludirajući da je 19-godišnjak napadnut bez ikakvog povoda, te da je stanje sigurnosti na zagrebačkim ulicama narušeno". Ponavljaju kako svaki čin nasilja bezuvjetno osuđuju, ali da "smatraju kako nije ispravno na temelju jednog događaja suditi o općenitom stanju sigurnosti".
Što su plavci time htjeli reći? Za nadati se je da nisu doista pomislili ili još gore iznijeli službeni stav policije u metropoli da je legitiman povod za 'spremanje' vrhunskog sportaša na kirurgiju to da je od vrijeđanja pokušao obraniti djevojke s kojima je bio u društvu. To bi bilo doista strašno. Jednako strašno bilo bi pomisliti da je dojam o stanju sigurnosti (drugi dio priopćenja) zagrebačkoj policiji važniji od stvarnog stanja sigurnosti na ulicama glavnog grada, ali i ostatka Hrvatske. A stvarno stanje je daleko od sjajnog i policija bi trebala biti više zabrinuta zbog toga što roditelji tinejdžera i mladih umiru od straha kada puste djecu van jer ne znaju hoće li živi i čitavi doći kući, nego zbog napisa u medijima.
Kaže zagrebačka policija da nije ispravno na temelju jednog slučaja suditi stanje sigurnosti. Čak i da je to jedini slučaj u ovoj godini, nad svakim bezumnim nasiljem s teškim posljedicama mediji se moraju zgroziti i prozvati sve koje smatraju odgovornima za sprečavanje i kažnjavanje takvih događaja u budućnosti. To im je dužnost. Ali, to nije jedini slučaj u Zagrebu niti u Hrvatskoj. Nasilje se događa sve češće. Da ne sudimo prema jednom slučaju, hajdemo onda samo na temelju posljednja tri koja su se tijekom vikenda dogodila u Zagrebu, obližnjem Karlovcu i u Zadru.
Osim premlaćivanja 19-godišnjeg hokejaša Medveščaka, kojemu je na neko vrijeme prekinuta i sportska karijera jer se mora oporaviti od teške ozljede glave i čeljusti, u Karlovcu je premlaćen i dvije godine mlađi Miloš Musulin, također sportaš. Njegov 'grijeh' je bilo njegovo ime i nacionalnost. Kada je ušao u kafić lokalni momci pozvali su ga na stranu i nakon 'provjere' stanja krvnih zrnaca 'savjetovali' da ode. Kada to na molbu prijatelja koji je slavio rođendan mladi Musulin ipak nije učinio, petorica mladića odlučili su ga izmlatiti šakama i nogama. Karlovačka policija nije se odlučila na dociranje medijima o tome da je to pojedinačan slučaj prema kojem ne bi smjeli suditi stanje sigurnosti na tamošnjim ulicama, ali za dodatni apsurd pobrinut će se, nažalost, druge institucije. Kad se oporavi od zadobivenih batina, mladog Musulina mogla bi dočekati disciplinska kazna u nogometnom klubu jer prvotimci ne smiju izlaziti kasno, a sankcije bi mogao dobiti i u učeničkom domu koji ima slična pravila za izlaske. U nedjelju je premlaćen i petnaestogodišnjak u Zadru, isto su ga mlatili maloljetnici, jedan ima svega 13 godina.
Dakle, pobrojali smo samo slučajeve koji su se u ne tako velikoj Hrvatskoj dogodili u noći sa subote na nedjelju i u nedjelju. Srećom, niti jedan od njih nije završio toliko tragično kao onaj u okolici Županje, kada je zvjerski pretučen sedamnaestogodišnjak Miroslav Tunjić i bez svijesti ostavljen nasred ceste gdje ga je usmrtio automobil. No, može li itko u ovoj državi garantirati da se već idućeg vikenda svi skupa nećemo zgražati nad novim obračunom maloljetnika na ulicama hrvatskih gradova? Koliko još mladih života mora biti prerano prekinuto da bi se konačno shvatilo kako su u hrvatskom društvu mnoge stvari potpuno pogrešno postavljene te da se djecu uči potpuno pogrešnim vrijednostima?
Potpuno je jasno da je policija među posljednjim instancama do kojih dođe dijete s problemima u ponašanju, ali doista je degutantno kada iz te iste policije službeno dijele packe o tome na temelju koliko slučajeva bi se trebalo suditi o stanju sigurnosti.
Koliko bi to ljudi trebalo biti pretučeno u kojoj vremenskoj jedinici da i statistički bude opravdano zabrinuti se? Roditeljima kojima je dijete već pretučeno potpuno je nevažno jesu li jedan od 10 ili jedan od 100 slučajeva i što službena statistika kaže o svemu tome. Oni strepe nad životima svoje djece, a posao policije i svih drugih odgovornih institucija je da taj strah učine nepotrebnim. Ušminkavanjem javnog imidža i prozivkom medija zbog senzacionalizma to sigurno neće napraviti.
