Ratko Mladić je ostario i oronuo, napale su ga bolesti, no još je uvijek onaj isti gad koji je bio i '90-ih godina. Godine skrivanja ostavile su traga na tijelu i licu, ali ne i u glavi bez sumnje najstrašnijeg zločinca rata u bivšoj Jugoslaviji.
Njegovo ponašanje pred policijom, prohtjevi u zatvoru (jagode, televizor i Tolstoj!), te, osobito, drskost pred sucem i izjava da nije kriv za ono što ga se tereti pokazuju da se sprema još jedan haški cirkus, još jedno ismijavanje s pravdom i sa žrtvama, kakvo izvode Šešelj i u manjoj mjeri Karadžić. On svojom rukom, kaže, nije ubio nikoga. Nije ni Hitler, a ni Osama bin Laden...
arti-201105270357006
Nema sumnje da će biti osuđen, bez obzira tko će mu suditi, doživi li naravno kraj maratonskog suđenja koje njemu i nama predstoji. No, postoji li prava kazna za tog čovjeka? Što čovjek može napraviti što bi bila pravična kazna za Srebrenicu – postoji li kazna za pokolj tih tisuća ljudi koje je Mladić jednostavno dao pobiti, kao da je riječ o mravima? Za mučenje Sarajeva, za tisuće i tisuće pobijenih muškaraca, žena, djece, staraca, za silovanja, koncentracijske logore, progone, paleže, pljačke, za uništene živote? Može li ikakva kazna koju jedan sud može izreći biti plaća za ta zlodjela ili nam ostaje samo nada da postoji neka viša, onozemaljska instanca koja može na pravi način kazniti takvo zlo?
U svjetlu predstojećeg pravosudnog cirkusa i Mladićeva izglednog doživotnog boravka u vjerojatno većoj udobnosti no što je proveo posljednjih desetak godina, način na koji su Amerikanci Osamu bin Ladena po ekspresnom postupku poslali pred taj viši sud i ne čini se više toliko loš.
arti-201105260492006 arti-201105260851006 arti-201105270824006 arti-201105270770006
Ratifikacija
Toliko najavljivani 23. svibanj i sastanak ministara vanjskih poslova EU-a je došao i prošao, a još smo na čekanju da Europska komisija zaključi ispunjavamo li mjerila za zatvaranje pregovora. Jeste li grizli nokte? Ono što je već jasno, međutim, jest to da će se Hrvatsku i nakon što se pregovori zaključe pažljivo motriti kako bi se osiguralo da nastavlja raditi na sređivanju, prvenstveno, pravosuđa te s borbom protiv korupcije.
Međutim, čak i kada Hrvatska dobije taj toliko željeni datum ulaska, on zapravo ništa ne znači. Sve države članice Europske unije moraju ratificirati pristupni ugovor, a taj proces bilo koja od njih može otezati koliko god bude željela. A bude li u Hrvatskoj još afera tipa Grbić i izjava poput one Kosoričine o tome da se državni vrh mora dogovoriti o tome koga se može i smije, a koga ne može i ne smije procesuirati, bit će više država koje će dobro razmisliti hoće li dati pristanak na hrvatski ulazak u europski klub i malo država koje će ih pritiskati da taj papir ipak potpišu.
arti-201105240065006
Načelnici, referenti i fikusi
A zbog Europske unije, odnosno povlačenja sredstava iz europskih fondova, opet je pokrenuta najava teritorijalno-administrativne reforme. Županije bi se trebale ukinuti, kazao je HSS-ov ministar Božidar Pankretić, a Hrvatska podijeliti na pet logičnijih, moćnijih i što je najvažnije, održivih lokalnih jedinica, regija. I to je dobra vijest, samo da se te regije, kako to već u nas obično biva, ne podijele na neke sitnije, pa još sitnije, pa još sitnije... pa za svaku trebaju izbori, vijeće, predsjednik, načelnik, tajnica, referenti, uredska oprema i fikus, službeni auto, dokumenti, potvrde... a sve u svrhu uhljebljivanja stranačkog kadra.
arti-201105260252006
Ide vuk!
Njemačkom se proširila neobična i, čini se, opasna zaraza. Po svemu sudeći oboljenje koje je već završilo s nekoliko smrtnih slučajeva uzrokuje poznata bakterija koja se, međutim, ponaša na neobičan način. Koji je razlog tomu stručnjaci ne znaju, a dežurni katastrofičari već su se sjetili mutiranih bakterija koje će zbrisati čovječanstvo. Mnogo je više, međutim, reakcija koje se mogu svesti pod jedno – riječ je o još jednoj prevari farmaceutske industrije koja širi paniku kako bi proturila svoj proizvod, kao što je to bilo s cjepivom protiv svinjske gripe.
I tu dolazimo do glavnog problema. Sva ta povika "Ide vuk, ide vuk!", mogla bi doista završiti kao u priči – jednom kad vuk dođe, selo u to neće povjerovati i bit će pojedeno, oguglalo na katastrofična upozorenja i sito upozorenja industrije koja se radi profita poigrava s našim strahovima koji su u osnovi opravdani. Naivno je pozivati na društvenu odgovornost kompanije koje postoje radi profita, no države bi morale napokon shvatiti da im građani gube vjeru u institucije. Kako su i same institucije, trebale bi se zamisliti kamo to vodi...
arti-201105250474006 arti-201105240517006
