Bijele ruže, simboli mira, izgubile su se u Vuki. Potopila ih je zaglušna buka destruktivne izjave predsjednika Samostalne demokratske srpske stranke Vojislava Stanimirovića o tome kako Srbi nisu započeli rat u Vukovaru te njegovo, još morbidnije, tumačenje kako su među ranjenicima odvedenima iz vukovarske bolnice na Ovčaru bili zapravo pripadnici oružanih snaga preobučeni u bolesnike. Povijesnom revizionizmu političara na zalasku karijere možda bi se pridalo manje pozornosti da svoja 'promišljanja' svijetu i narodu nije odlučio objaviti baš u trenutku kada su vlasti s jedne i druge strane granice krenule postavljati temelj za potpuno drugačiju budućnost. Drugi razlog zbog kojeg njegova izjava ima dodatnu težinu je činjenica da je on predsjednik stranke koja je koalicijski partner aktualne Vlade i bivši zastupnik u hrvatskom Saboru, a ne neki radikalni marginalac.
Vukovar je srpskog predsjednika Borisa Tadića dočekao dostojanstveno, Vukovarci su mirno saslušali riječi isprike i žaljenja i velikodušno ih prihvatili. I vukovarske majke, koje su izgubile najviše što čovjek može izgubiti, vlastitu djecu, sjele su i mirno Tadiću govorile o svojim životima i tragičnim sudbinama. Dan nakon toga, dok su se još zbrajali dojmovi Tadićeva dolaska u Vukovar, te se procjenjivalo koliko će sadržaj njegove izjave, ali i istup hrvatskog predsjednika Ive Josipovića, dugoročno utjecati na odnose dviju država, Stanimirović je odlučio da je vrijeme za akciju.
Samo dvjema rečenicama u razgovoru za srpsku Politiku čovjek je uspio s pozitivnog raspravu skrenuti u posve suprotnom smjeru. Od trenutka objave tih dviju razornih rečenica svi su prestali razglabati o tome kako bi Srbija i Hrvatska trebale živjeti i surađivati u budućnosti. Svima se film vratio 20 godina unatrag, počela se spominjati SAO Krajina, balvan-revolucija, Milošević… Ukratko, 100 pametnih još jednom nije bilo u stanju popraviti ono što je jedan 'nepametni' pokvario.
O njegovom ispadu morali su se očitovati i predsjednik i premijerka, ponavljati istinu o vukovarskoj tragediji i pritom nastojati smiriti situaciju kako rasprava o tome ne bi poprimila još negativnije tonove. Premijerka Jadranka Kosor očekivano je najavila raspravu o nemilom događaju na sastanku koalicije.
To je, vjerojatno, upravo efekt koji je Stanimirović i želio postići svojom bombastičnom izjavom. Kad se kotač povijesti tako nasilno vrati unatrag, opet je moguće oživjeti raspravu o odnosu Hrvata i Srba, krivnji, ugroženosti i nacionalizmu, a to je, naposljetku, ono u čemu se Stanimirović i njemu slični s hrvatske strane (primjerice, HSP-ovi prosvjednici u Vukovaru) ipak najbolje snalaze. Na tim su temama izgradili političke karijere, dobivali godinama plaće, bivali pozivani na razne tribine, kotirali kao dobra medijska roba.
Radikali s jedne i druge strane upravo zato najviše strepe od nekih novih klinaca koji bacaju bijele ruže u Vuku. Što je više ruža, manje će biti onih koji se dijele na vaše i naše, proklete i svete, pravedne i krivce, a razni stanimirovići i manje-više anonimni haespeovci konačno će postati dio prošlosti u koju su već odavno trebali biti pospremljeni.
