Da bi čovjek mogao napisati poštenu kolumnu, trebao bi bar donekle razumjeti svijet oko sebe. Bar donekle imati pojma o trenutku u kojem živi, nekakvo bazično shvaćanje uzroka i posljedica. Tko, kome, što, kada i zašto, pa onda na sve to dati nekakav vlastiti uvid, komentar.
Zato poštenom čovjeku-kolumnistu gotovo u radnu obavezu spada pomno praćenje svih mogućih vijesti, crnila, sivila i žutila, događanja na političkoj i svim ostalim scenama. Naravno, takvim aktivnostima pojačan je rizik od prezasićenosti, pa ga povremeno spopadnu epizode zgađenosti koje rezultiraju ambicioznim žudnjama tipa bijeg na Velebit, isključivanje svih vijesti iz nesvijesti i ograničenje komuniciranja isključivo na dovikivanje sa svojim friško nabavljenim stadom ovaca. Na Velebitu. Ah, puste sanje.
Onda trgneš glavom, sabereš se i, koliko god umoran od svega bio, izvučeš neku temu. Malo zbrojiš, malo oduzmeš, pomnožiš s vlastitim dojmovima, i opla, eto kolumne. "Piece of cake", kako se ono kaže. Mada je u današnjem svijetu sve počelo nalikovati "na piece of fake", čega god se dohvatiš. Između crnog i bijelog, treba se dohvatiti zlatne sredine, ali zlatne sredine jednostavno više nema. Lako li je bilo u ona davna, predepidemijska vremena. Imaš lijeve, imaš desne, imaš centar, a imaš i ekstreme. Sve lijepo, uredno i logički posloženo. Biraš k'o sa švedskog stola. Onda je došao virus, opalio nogom u švedski stol, prevrnuo ga i komplet ponuda sa dotičnog stola našla se razasuta po podu i beznadno izmiješana do neprepoznatljivosti. Do potpune nelogičnosti.
Pokušati u tom kaosu odrediti tko je što i zašto, tko koga, tko kome i zbog čega, ravno je nemogućoj misiji. Ja sam neko vrijeme uspješno pratila, majke mi. A onda sam počela gubiti nit, zapetljala se u klupku nevjerojatnih obrata i – odustala.
Na Facebooku si, recimo, točno znao s kim ćeš upasti u svađu, koga ćeš prezrivo odstraniti s liste prijatelja i/ili blokirati
Recimo, ta stvar s fašizmom. Nekad je bilo jasno tko je tko. Imali smo fašiste i antifašiste, k'o i svaka normalna zemlja na svijetu. Oni koje smo smatrali fašistima, povremeno su znali antifašistima dobaciti da u svemu vide fašizam. Okej. Svaki pojam koji se pretjerano koristi, na kraju izgubi vlastito značenje. To je bilo prije virusa, kad je život bio jednostavan. Na Facebooku si, recimo, točno znao s kim ćeš upasti u svađu, koga ćeš prezrivo odstraniti s liste prijatelja i/ili blokirati. Znao si, naime, da ste na suprotnim stranama, dok nije došlo današnje vrijeme. A u tom, današnjem vremenu, svaka je strana postala sama sebi - suprotna. Najednom cijele grupe nekadašnjih antifašista odlaze na prosvjede za slobodu s onima koje se nekad nazivalo fašistima, i onda svi ti ljudi, dakle fašisti i antifašisti, svima koji nisu s njima, poručuju da su u stvari oni – fašisti. Ček, ček. Idemo ispočeta: nekadašnji fašisti i nekadašnji antifašisti najednom su zajedno i nekoj trećoj grupi, nekad također antifašističkoj, poručuju da su oni, ti treći, u stvari fašisti? Onda ti novopečeni fašisti vraćaju novopečenim antifašistima da su oni i nekadašnji fašisti u stvari fašisti.
A cijela je ta zbrka proizašla iz malog virusića, epidemije, epidemioloških mjera i cijepljenja.U početku je bilo relativno jednostavno, mislim, prije svih tih naglih obrata – imali smo vaksere i antivaksere. Ali to, naravno, nije bilo dovoljno, bilo je prejednostavno. Pratiš li pomno društvene mreže, shvatit ćeš da je sve postalo potpuno neshvatljivo. Podijelili smo se na više grupa, a svaka grupa se unutar sebe podijelila na još nekoliko podgrupa. Pa imamo:
- ljude koji ne vjeruju da virus postoji i ne prihvaćaju nikakve mjere
- ljude koji vjeruju da virus postoji ali isto ne prihvaćaju nikakve mjere
- ljude koji vjeruju da virus postoji i prihvaćaju sve mjere (što bi se reklo, štreberi)
- ljude koji ne vjeruju ni u virus ni u mjere ali nemaju ništa protiv onih koji vjeruju i u virus i u mjere
- ljude koji vjeruju u virus i u mjere i preziru sve koji ne vjeruju i dabogda dobili koronu a kad je dobiju neka si sami plaćaju troškove liječenja
- ljude koji vjeruju u virus i u mjere ali poštuju svačiju slobodu izbora
- ljude koji vjeruju u virus i u mjere ali kakva brate sloboda nek' ti mater bude slobodna
- ljude koji se nisu i neće se NIKAD cijepiti i to svima javno obznanjuju
- ljude koji se nisu i NIKAD se neće cijepiti ali su se ipak cijepili
- ljude koji se nisu i NIKAD se neće cijepiti ali su se ipak cijepili i odlaze na prosvjede sa onima koji se zaozbiljno nisu i neće se nikad cijepiti jer je super atmosfera i Woodstock i svi pjevamo zagrljeni i nosimo transparente
- ljude koji su se cijepili i to svima javno obznanjuju
- ljude koji su se cijepili i nikome o tome ne pričaju jer ko se cijepi taj je fašist
- ljude koji se nisu cijepili i nikome o tome ne pričaju jer ko se ne cijepi taj je isto fašist
- ljude koji se nećkaju i to javno obznanjuju pa ih i cijepljeni i necijepljeni nazivaju fašistima jer ko nije uz nas taj je protiv nas, mami se svojoj nećkaj, nećkanje je fašizam
- ljude koji se nećkaju ali šute o tome prestravljeni da će se jedno jutro iznebuha i iz čista mira probuditi kao fašisti
- ljude koji su obožavali predsjednika dok se sprdao na račun virusa
- ljude koji su zamrzili predsjednika kad se prestao sprdati na račun virusa i počeo podržavati sve epidemiološke vjere
- ljude koji su prvo obožavali predsjednika jer se sprdao na račun virusa, pa ga mrzili kad se prestao sprdati, pa ga opet obožavaju otkad je izjavio da su mjere u susjednoj Austriji čisti fašizam
- okej, znam, to su sve isti ljudi
- imamo i premijera koji mrzi predsjednika bez obzira sprda li se ili ne sprda s virusom i mjerama, napokon jedna konstanta falatibože.
A imamo i ljude kojima je puna kapa i virusa, i mjera, i stožera, i predsjednika, i premijera, i fašista i antifašista i bivših fašista koji su postali antifašisti i antifašista koji su postali fašisti i onih koji još ne znaju da su fašisti, ček, ili antifašisti, nemam pojma, i slobode izbora i boostera i nuspojava i karantene i nošenja maski i nenošenja maski i držanja razmaka i nedržanja razmaka i Austrijanaca i Kineza i premijera i predsjednika ček, jesam li to već rekla i koji bi najrađe spakirali ono malo zdravog razuma što im je ostalo i pobjegli negdje daleko, daleko od svega toga.
Pozdrav s Velebita.
