Prije kojih godinu dana me stariji susjed iz jednog od mojih sela pitao kada planiram praviti djecu s obzirom da mi je već trideset. Kad sam mu odgovorio da nisam načisto s tim želim li ih uopće praviti, čovjek se skoro uvrijedio. "Moraš!", kaže. "Zašto?" "Za Hrvatsku!", kaže on. Razmišljam bi li ga pitao je li on svoju pravio za Jugoslaviju, ali odustajem. Uvrijedit će se, a ja ću ispast drska komunjara koja zajebaje stariji svit. (Jaca!)
Ako je iti jedna sredina u ovoj zemlji ozbiljno popušila retardiranu spiku don Ante Bakovića, po kojoj se djeca prave zbog države, to je Dalmatinska zagora. A ta ista država sad će zatvoriti rodilišta u Makarskoj, Imotskom i Sinju. Pokušavam izmaštati psovke mog starijeg susida u trenutku u kojem će se morati pomiriti s činjenicom da mu je unuk, rođen za Hrvatsku, svjetlo dana ugledao na stražnjem sicu polovnog golfa trice jer je do rodilišta ostalo još trideset kilometara. Bit će to antologijska beštima, potpaljena zajebancijom ostalih susida: "Nemoj jebavat Gospu Jaci nego Jadranki, znaš da se uvridi na Jacu." Jebiga, podaničko razočaranje je golemo, tuga još veća. (Jaca!)
Sva rođenja u tim našim krajevima, pa tako i moje, imalo je u sebi taj dio koji užasno podsjeća na videoigru Need for Speed, i to nastavak Most Wanted, u kojoj pokušavaš pobijediti štopericu probijajući se kroz promet malih prometnica u idiličnim krajolicima. Sve počne s babom ili zavom koja istrčava iz kuće i urla iz petnih žila: "Pukla nevisti voda!" Otac je obično u polju ili na poslu, pa u akciju kreće prvi susid, koji ostavlja frezu i sađenje krumpira, i onako blatnjav ulijeće u sinovo auto, jer je brže, pali sva četiri žmigavca, pa s trudnicom i babom, u kričavo zelenom polovnom golfu trici, s tribe naljepnicama i alu felgama, a spušćanom da čupa asfalt, kreće u jednu od vožnji života. Putem obično naleti na policijsku patrolu, koja kad vidi što je na stvari, pali rotirku i kreće ispred njega prema rodilištu. Sljedećih tjedan dana, on je heroj sela i ispred dućana s pivom u ruci ozbiljno analizira cijeli događaj: "Boga mi, da je bija još kilometar, rodila bi u golfu." (Jaca!)
Srećom, tih kilometara nikad nije bilo više od tridesetak, jer je čovjek imao ta rodilišta u Makarskoj, Imotskom i Sinju, pa je broj djece rođene u golfovima bio skoro zanemariv. Kako će biti sada kad svi ovi golfovi budu kretali prema Splitu, vidjet ćemo uskoro, ali ne sluti na dobro. Pedesetak kilometara od Makarske do Splita u novinama ne zvuči puno, ali na terenu se radi o magistrali koja vodi kroz omiški prometni čep i koja se u ljetnim mjesecima zna voziti po nekoliko sati. U zimskim je mjesecima svako malo blokirana zbog odrona na cesti. Sto kilometra od Imotskog do Splita zvuči puno čak i u novinama. (Jaca!)
Argument žene koja ne voli da je se zove Jaca, a koja je spletom okolnosti premijerka ove zemlje, i nabildanog ličkog ginekologa, koji trenutno obavlja dužnosti ministra zdravstva, za ovaj potez je, naravno – štednja. Odluka čak ima i neku logiku – čemu ova rodilišta u okolici kad je u Splitu izgrađeno veliko novo rodilište koje može pokriti cijelu regiju? (Jaca!)
U redu, ajmo sada svi sjesti pored one trudnice u polovnog golfa i odvesti se do Splita vodeći se istom logikom. (Jaca!)
Ako krenemo iz Makarske prema Splitu, moramo proći kroz općine: Baška Voda, Brela, Omiš, Dugi Rat i Podstrana. Ako krenemo iz Imotskog, kroz prozor našeg golfa uživat ćemo u krajolicima sljedećih općina: Proložac, Lokvičići, Lovrec, Šestanovac, Omiš i Dugopolje. Ako, pak, krenemo iz Sinja, proći ćemo kroz općine: Dicmo, Dugopolje, Klis i Solin. (Jaca!)
Uz nekoliko iznimki, radi se o malo većim selima, a svako ima zgradu općine, općinsko vijeće, tajnice, referente, komunalce, kurce-palce, svi na proračunu. Pa se vođeni istom logikom idemo zapitati – čemu ovoliki broj općina i nekoliko stotina zaposlenih u njima kad se prdac iz Splita osjeti i u tim općinama? (Jaca!)
Možda zato što je ključni kriterij za obnašanje dužnosti u općini najčešće stranačka članska iskaznica, dok je za mjesto u rodilištu potrebna samo medicinska diploma. S ovakvom strategijom štednje, postaje kristalno jasno koji od ta dva dokumenta u našem društvu ima veću težinu. (Jaca!)
To je ta tužna slike ove naše Majke Domovine: dvadeset općina, jedno rodilište i starac koji vjeruje da se djeca prave za državu dok mu se unuk rađa na stražnjem sjedištu polovnog auta. Njemu će, kad malo poraste, dida prenijeti životnu mudrost sticanu godinama: "Zajebi, dite moje, likarski fakultet i upiši se u Stranku. Vidi maloga Marina – nije tri razreda završija, a načelnik općine." (Jaca!)
P.S. Nadam se da će pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, gospođa Gordana Lukač-Koritnik, i kod ove teme ostati na visini zadatka, pa prebrojati koliko su puta novinari u tekstovima o zatvaranju ovih rodilišta premijerku nazvali Jaca, te tako još jednom dati svoj golemi doprinos borbi za prava žena u ovom društvu.
